Mediji nikada nisu bili sadržajno šareniji, atraktivniji i interaktivniji. Gledamo li površinski, čini se da smo dosegli komunikacijsku i informacijsku utopiju. U tren oka, u dva-tri klika, danas doznajemo ono za što smo još ne tako davno uvečer morali čekati središnji televizijski dnevnik ili ujutro novine na kioscima. U proteklih petnaestak godina na medijskom je polju procvjetalo tisuću cvjetova, ali, kažem, samo ako ga se površinski gleda. Zađemo li u to polje, shvatit ćemo da je puno korova.
Novinarstvo u svijetu i kod nas nikada nije bilo na većim iskušenjima, a novinari na većim mukama. Digitalne tehnologije, koliko god otvorile prostor demokratizaciji medija, novinarstvo su počele svoditi na mehanički copy-paste. Tržišni odnosi, naročito otkad nas trese
financijska i ekonomska kriza, okljaštrili su redakcije i mnoge novine nepovratno ugasile, dok su tajkunsko-politički pritisci na medije i ovisnost o vladajućim strukturama, lokalnim ili nacionalnim, rezultirali bujanjem najgoreg mogućeg oblika cenzure – samocenzure. Izuzev rijetkih medijskih oaza
slobodnog i neovisnog novinarstva, domaće je novinarstvo kvalitativno unazađeno, a novinari ustrašeni za čuvanje svojih radnih mjesta i gole egzistencije. Procjenjuje se da je u zadnjih pet godina oko dvije tisuće novinara ostalo bez posla, a da su prihodi dnevnih novina i tjednika u istom razdoblju pali s tri na jednu milijardu kuna. Novinarska profesija pala je na niske grane, a u dosluhu s tim cehovske organizacije poput Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske gube moć i dižu glas sporadično ili prigodno, mahom na isti jalovi način. Tako su i ove subote, 3. svbnja, HND i SNH obilježili
Svjetski dan slobode medija opet istom (oksi)moronskom akcijom "Pet minuta gromoglasne tišine" koja odavno ne izaziva ikakav potres. Ni HND ni SNH nemaju snage za neku odlučniju akciju ili je ne znaju crpiti iz svoga već prilično deprimiranog članstva.
Za to vrijeme poslodavci i nakladnici nemaju kadrovskih briga jer uvijek ima dovoljno mladih tek diplomiranih novinara koje se može pribaviti za volontiranje po Mrsićevom modelu ili pak onih koji će kroz suspektni sustav RPO-a raditi bez zasnivanja radnog odnosa. I bez toga, u desetkovanim redakcijama novina i internetskih portala, gdje šaptom padaju kolektivni ugovori (ako ih je uopće bilo) novinarski galijoti moraju raditi i za dvoje-troje. Dok se novinarstvo sve više svodi na pisanje tekstova u formatima sms-poruka i kopipejstiranje jasno je da poslodavcima u medijima treba sve manje ljudi. Čak ne nužno novinara, a naročito ne onih koji imaju nešto u glavi, a i mudima. Onih koji se usude suprotstaviti diktatima "odozgo" te onih koji pamte kako su oni koji danas medije drže u šaci (oglašavanjem u njima, vlasničkim udjelima ili nekim drugim aranžmanima) došli do svojih "prvih milijuna". Sve u svemu, imamo višestruko kastrirano novinarstvo. Da bi takvo bilo i ostalo, vladajuće elite još od takozvanog svanuća demokracije nastoje držati medije u strahu i pokornosti raznim suptilnim zakonskim varijacijama na temu klevetanja, nanošenja duševnih boli ili sramoćenja koje se u suštini nadovezuju na nekoć vrlo kruto i nedvosmisleno kažnjavanje verbalnog delikta.
Upravo uoči Svjetskog dana slobode medija, u medijima se zavrtjela priča o nepravomoćnoj presudi koju je sudac Općinskog suda u Zagrebu
Marko Benčić "odrezao" novinarki Jutarnjeg lista
Slavici Lukić na temelju odredbe o sramoćenju odnosno 148. članka Kaznenog zakona prema kojemu je kriv onaj koji pred drugim iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi nečijoj časti i ugledu, i to s izravnim ili neizravnom namjerom. Kolegicu Lukić tužila je suvlasnica poliklinike Medikol
Ivanka Trstenjak Rajković jer je u tekstu objavljenom u Jutarnjem listu napisala da je spomenuta poliklinika, kao privatna ustanova, u razdoblju od šest godina dobila od HZZO-a oko
500 milijuna kuna, iako prema mišljenju struke ta poliklinika svojim radom ne opravdava toliki prihod javnog novca. Premda istinitost iznešene tvrdnje ničim nie osporena, u spomenutoj poliklinici osjetili su se osramoćenima, a taj argument prihvatio je i sudac Benčić te novinarku Lukić kaznio zbog sramoćenja Medikola s 26.000 kuna odnosno osamdeset dnevnih dohodaka.
Drugim riječima, novinarka je kažnjena jer je napisala istinu.
Budući da živimo u donekle funkcionirajućoj demokraciji i da pripadamo, kako se voli reći, slobodarskom zapadnom svijetu, onakva cenzura kakva je bila regulirana u SFRJ zloglasnim 133. člankom Kaznenog zakona kojim se sankcionirao verbalni delikt, krajnje je neprilična. No kako zakonodavci imaju na raspolaganju vrlo širok i sofisticirani instrumentarij za pakiranje nedemokratskih odredbi u legalističku ambalažu, a k tomu i njihovo široko tumačenje, tako uz klevetu i druge varijante imamo sada i "sramoćenje" kao oblik pritiska na novinare. Ono je, kao dio novog Kaznenog zakona, na snazi od početka prošle godine. Taj je zakon izradila i u proceduru pustila još prošla vlada na čelu s
Jadrankom Kosor, a ondašnji HDZ-ov pravni mag
Vladimir Šeks tada je pobjedonosno zaključio kako novinari više neće moći sramotiti političare čime je razotkrio pravi razlog te odredbe. Najskandaloznije u njoj jest što, za razliku od klevete, novinarski izraz kojeg netko protumači kao sramoćenje ne mora nužno biti lažan. Slučaj Slavice Lukić to je najzornije pokazao.
Kada ubogi novinari pritisnuti kreditima, dugovima i nedozvoljenim minusima čuju kako će im kolegica biti sudski oplindrana za osamdeset dnevnih dohodaka, posve je izvjesno da će i najčvršćem karakteru proraditi samocenzorski živac. Koji im tada obično sugerira da se okanu ćorava posla i radije se okome na nekog nemoćnijeg ili pozabave nekom bezveznijom temom.
Otkako je spomenuti novi
Kazneni zakon na snazi, već je podignuto
130 tužbi zbog sramoćenja, od kojih je desetak postalo pravomoćno. Naravno da nisu sve bespredmetne i da i među novinarima ima hulja koji će bez dokaza i iz niskih pobuda ili za nečiji interes poniziti nekoga, uvrijediti ga i pokopati. No, načelno gledajući, već sama mogućnost da vas netko tuži jer ste ga "osramotili" istinom (da je krao, lagao, varao...) sama po sebi je strašan pritisak i prijetnja. Odredbu zakona koji je donijela prošla vlada na čelu s bivšom novinarkom (koja se sada snebiva zbog istog: nije znala, kaže, dokle će to dovesti) ova sadašnja, poslovično spora i nezainteresirana kani promijeniti. Ministar pravosuđa
Orsat Miljenić kaže kako stručna skupina "analizira spornu odredbu" ne bi li vidjela kakve učinke proizvodi u praksi, iako je već sam slučaj novinarke Lukić dovoljan.
Da bi ih kao građani požurili i "stisnuli" možemo
potpisati on-line peticiju Hrvatskog novinarskog društva:
KLIK: Peticija
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
