Kada putujete Indijom (ili zapravo bilo kojom drugom dalekom zemljom) vrlo brzo cete otkriti
toaletne izazove svakodnevnice. Kao i sve ostalo, obavljanje nuzde u drugoj kulturi moze biti ponesto drugacije.
Prvi zadatak je, rekla bih -
pronaci toalet. Osobito na javnim mjestima. Statistike kazu da 70% ljudi u Mumbaiju, gradu u kojem ja zivim, ovisi o javnim toaletima. Omjer je 1 javni toalet na 11 000 ljudi u gradu.
Katastroficno, znam. Kad tome dodate da skoro polovica stanovnika zivi u slumovima koji nemaju sanitarnu infrastrukturu posve je jasno zasto u rano jutro vidimo
cuceci red ljudi koji odgovaraju na poziv prirode uz autocestu. Onima koji zive uz more prakticno je nuzdu obaviti
uz samu obalu gdje val zapljusne i opere. No, ova prica nije o nuzdenju u javnosti i svim mogucim zdravstvenim i moralnim posljedicama istoga. Odgovor na to je vrlo jednostavan – ljudi nemaju toalete u nastambama u kojima zive i obzirom da asfaltna dzungla nema prikladnih zbunja, otvorena cesta je sljedece najbolje moguce logicno rjesenje.
Da, sad cete triput pomisliti
koliko ste privilegirani kad sljedeci put sjednete na vlastitu WC skoljku, znam. Zato se u Mumbaiju ne hoda po plocniku.
Ova prica je dakle, o kulturalnim razlikama koje stupaju na snagu jednom kad nadjemo WC.
Prva razlika je u
obliku toaleta – u Indiji razlikujemo
indijski i engleski toalet.
Indijski toalet je ono sto bismo mi u narodu nazvali
cucavac. Dakle, procedura je jasna. Iako neki videi daju naslutiti da je orijentacija u drugom smjeru, al' uglavnom - princip je isti.
Engleski WC je onaj kakvog mi znamo u Europi – WC skoljka s daskom i vodokotlicem. U Indiji je ova verzija toaleta dobila ime po kolonistima Englezima koji su donijeli ovu naviku u Indiju. Hvala im.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=dKkryfdtMNQ[/youtube]
Postoji i kombinacija prvog i drugog tipa. Taj kreativni izricaj me osobito razveselio kad sam ga vidjela prvi puta.
Keramicni hibrid skoljke i cucavca. Netko je skuzio da penjanje i cucenje na klasicnoj skoljki moze zavrsiti po zlu. Cudo dizajna – svaka cast.
Medjutim, nisu sva rjesenja toliko sofisticirana. Kad smo
trazili stan jedan od toaleta je imao indijsku verziju; na sto sam ja onako glasno, pravo balkanski, protestirala. Snalazljiv vlasnik je odmah izvukao
instalaciju koja pretvara prvi tip u drugi tip toaleta. Bila je to drvena stolica s rupom u sredini. Pobjegla sam glavom bez obzira.
Druga razlika je, rekla bih - najbitnija – a ta se ocituje u onome sto smatramo
pravilim nacinom ciscenja nakon obavljanja posla. Mi bismo rekli – toaletni papir – bez da dvaput promislimo. Indijci bi se, naravno,
zgrozili na ovakav odgovor (a tek da znaju za tragove na donjem rublju, proglasili bi nas 'napredne' Zapadnjake prljavim i odvratnim barbarima). U Indiji je jedini posteni nacin ciscenja nakon obavljanja nuzde -
upotreba vode. Sto ce reci – piskio, kakio – valja podaprat kriticna mjesta. Malo kad se zamislimo – i Europa je znala za vodeni princip i bidei su bili sveprisutni uz toaletne skoljke (dok nisu preuzeli funkciju korpe za rublje, zjapeci onako prazni na najpogodnijem mjestu u kupatilu). Za podapiranje spomenutih dijelova tijela sluzi
maleni tus pokraj skoljke u boljim toaletima ili – kantica s vodom u svim ostalim (ja sam onomad u prvim azijskim danima mislila da je
tusic za pustanje vode, ah, naivne li neiskusnosti…!)
Pazite sad, ova informacija o ciscenju vodom je vrlo bitna i zahtjeva
otvoreni um – zamislite da cijeli zivot koristite vodu i da je to jedini nacin koji smatrate cistim… I zamislite sada da ste na nekom mjestu gdje se cudni ljudi ne peru, nego samo kvazi pobrisu…
Panika… Ljudi iz ovog dijela svijeta koji su emigrirali na Zapad cesto kazu da je uporaba kantice za pranje nakon nuzde jedna od
presudnih karakteristika u socijaliziranju ili cak odabiru zivotnog partnera. Moji prijatelji koji su putovali na Zapad su se svi
unervozirali kad su culi da postoji samo sistem papira. Neki su posegnuli za vlaznim bebi – maramicama (onim vecim od obicnih dzepnih), a neki su krenuli rondati po kuhinjskom posudju (naprimjer, ona mjerna posudica za kolace je taman prave velicine). Sto reci –
nije lako - ni nama ovdje ni njima tamo.
Imajuci na umu sve gore navedeno, spremni ste za toaletne probleme u Aziji i navikli ste se nositi vlastite maramice ili papir (da, ja sam u Colombu ponosno hodala po uredu sa svojom rolom… srecom, nije to bila jedina stvar o meni koju su moji kolege smatrali smjesnom). No,
kamo sa papirom nakon uporabe dovodi nas do trece bitne razlike u koristenju toaleta u drugoj kulturi. Dakle, gdje baciti papir? Pazite, zemlja u kojoj se tradicionalno ne koristi toaletni papir vrlo vjerojatno nece imati kanalizacijsku infrastrukturu koja “probavlja” papir. To sam naucila nakon mnogih tuznih situacija u kojima sam (zar opet?!) zastopala WC skoljku.
Poprilicno neugodno. Srecom, nakon nekog vremena sam oguglala i prestala se crveniti. Napravis se lud i odes. Ili - ako si u gostima - krenes traziti nacine da potjeras prokleti papir kroz skoljku. Naucila sam da kante za smece vrlo dobro dodju kad se napune vodom i naglo isipaju u skoljku. U 99% slucajeva funkcionira. Zelim reci -
WC papir se baca u kantu za smece pokraj skoljke. Ako je ima.
Namece se zakljucak da me je zivot u Indiji natjerao na
toaletnu fiksaciju. To je djelomicno istinito. Za razliku od Hrvatske, triput promislim o navikama pijenja vode kad putujem i pokusavam unaprijed na mojoj ruti identificirati mjesta podobna za piskenje. Volim misliti da nisam jedina u svojoj opsesiji. Delhi, naprimjer ima citav
muzej posvecen toaletima.
Iako u potpunosti
zavidim muskarcima i njihovom daru prirode u obliku prakticnog alata za uriniranje. Freud je ipak bio u pravu.
Prva slika je prvorazredni Wilbur Sargunaraj, juznoindijski komicar. Druge dvije slike su moje (obala Marine Beacha u Chennaiju i WC u jednom od stanova u kojima sam prebivala). Zadnja slika je scena iz Slumdog Millionairea. Tko je gledao zna slavni toaletni incident iz filma.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.