Vrijeme je da nastavimo s
azijskim pricama. Ovaj put price ce biti insiprirane velikom sestrom Sri Lanke –
Indijom.
U medjuvremenu, samo da postavim stvari u okvir i dodam malo osobnosti: Vjerni citatelji ce se sjetiti da sam se prije dvije godine javljala sa svojim dozivljajima sa
Sri Lanke gdje sam bila na studentskoj praksi. U medjuvremenu sam se vratila u rodnu grudu i pocela raditi za jednu americku multinacionalku. No, tu je ubrzo ponestalo zanimljivih dogadjaja i inspiracije za pisanje, pa prije mjesec dana prihvatih transfer u
Mumbai, grad zapadne Indije na obali Arapskog mora. Obzirom da su prosle kolumne bile prava uspjesnica, a i zato sto sam oduvijek sanjala biti novinarkom kad narastem, pokusat cu vam mojim pricama docarati i ovu, malo je rec’ egzoticnu, zemlju.
Mislila sam vam pisati o
svinjskoj gripi, kao posasti koja zavladala cijelom zemljom i zenama koje su vec pocele uskladjivati boje svojih kirurskih maski s bojama sarija. No, srecom, nesto se drugo dogodilo sto je postalo glavna tema kroz proteklih 10 dana. Maske su pale, ljudi su izasli na ulice, iznijeli svoje bogove, i plesuci uz ritam bubnjeva i prekriveni prahom crvene boje, u milijunskoj procesiji krenuli put obala oceana i jezera. Pomalo zatecena, svjedocila sam jednom od indijskih
hinduistickih festivala.
No, krenimo od pocetka.
Samo kratko ponavljanje gradiva – Dominatna religija Indije je
hinduizam s 80% od ukupnog stanovnistva, sto ce reci nekih cca
800 milijuna sljedbenika (da, da, zamislite kad ja kazem da sam iz Hrvatske, i da je nas 4.5 mil., sto je
tek cetvrtina Mumbaija. A onda oni mene pogledaju, onako, kao da im dodjemo k'o polarni medvjedi - jos malo, pa istrebljeni.).
Ne bih sada u detalje o hinduizmu, koje moj skromni zapadnjacki um i tako ne moze pojmiti (reinkarnacija, karma, dharma, yoga, nirvana, itd.). Za ovu pricu je samo bitno da je hindu mitologija vrlo bogata
raznoraznim bogovima i njihovim reinkarniranim verzijama koji su daleko od utjelovljenja apsolutnog dobra i ljubavi, i nesto ipak malo temperamentniji od nase slike boga.
Jedan od najpopularnijih bogova u Indiji je slonoglavi
Ganesha, bog mudrosti, blagostanja i srece. Ganesha je sin Shive (jedan od glavnijih bogova, bog unistenja i obnavljanja) i Parvati (bozica majka, na prvu, doima se kao submisivna Shivina druzica, ali zapravo vrlo, vrlo mocna). Jedna od verzija kako je ovaj bog zavrsio u obliku slona je sljedeca: dok je
Shiva bio odsutan od kuce po poslu ratovanja,
Parvati se htjela okupati, ali nije bilo nikoga doma da cuva kucu. Bozica se dosjetila da od
sandalovine, u kojoj se kupala, napravi oblik djecaka.
Djecaku je Parvati udahnula zivot i rekla da ne smije nikoga pustiti u kucu dok se ona kupa. Djecak je slijepo slijedio Parvatine zapovjedi, pa cak i kada se Shiva osobno pojavio na vratima. Ovo je naravno, razljutilo Shivu, koji je potegao svoj trozubac na djecaka i djecakova glava se otkotrlja daleko. Nakon sto se Parvati pojavila i vidjela mrtvog sina, beskrajno se rastuzila, a potom i razjarila na drskog supruga. Preuzela je oblik bozice
Kali (najopakije medju hindu bogovima) i zaprijetila sveopcim
unistenjem Zemlje, Neba i Podzemlja. Shiva je uvidio da je vrag odnio salu, k tomu su i drugi bogovi apelirali u strahu od Parvatinog bijesa, i poslao svoje podanike
(gane) da mu donesu glavu prvog mladunceta cija je majka dovoljno neoprezna da je to moguce. Prvo zivo bice na koje su naisli bio je
slon. Shiva je odsjecenu slonovu glavu namjestio na djecakovo truplo i udahnuo mu zivot. Djecaka je prozvao
Ganesha (bog gana) i kako bi udobrovoljio suprugu, zapovijedio da se Ganesha stuje prije svih drugih bogova. I tako je ostalo dana danasnjeg.
Hindusi svoje bogove osobito slave u dane
festivala (indijska verzija naseg
kirbaja samo puta milijun sto se tice broja uzvanika). Ganeshin rodjendan se slavi krajem kolovoza/pocetkom rujna, osobito u pokrajini
Maharashtra, kojoj je glavni grad Mumbai.
Zivopisno obojane Ganeshine statue se podizu po cijelom gradu, pokraj hramova i neovisno od njih, i ljudi se dolaze pokloniti Ganeshi. Svaka obitelj i zajednica obicno ima svoju statuu i oltar Ganeshi. Festival traje
deset dana i kulminira zadnjeg dana, kada svi iznose svoje statue u procesijama, plesuci uz bubnjeve i zapucuju se na
plazu oceana ili obalu jezera. Pokraj vode izvodi se
obred (puja), pale se mirisni stapici, uljne svjetljike i posvecuje voce i cvijece. Nakon toga, muskarci nose
statuu u ocean i potapaju je. Potapljanje simbolizira unistenje svih zala i nedaca i
neprestani krug zivota i smrti. Statue su napravljene od
gline pa se statua otapa jednom kada je u vodi.
No nisu hindusi uvijek potapali svoje Ganeshe. Ovaj festival ima povijest dugu tek nesto vise od 100 godina. Lokalni je politicar
Lokmanya Tilak, u zelji da se razlicite kaste ljudi ujedine i da se pruzi
otpor britanskoj kolonijalistickoj vlasti, izveo ovaj festival iz domova na ulice i podignuo prve velike statue sirom Mumbaija. Od onda hindusi svih kasta i gradova zajednicki slave Ganeshin rodjendan puni entuzijazma i veselja.
Manje romanticna strana ove price je ona u kojoj Mumbaikeri, oni (rijetki) koji nisu obuzeti sveopcim veseljem i slavljem, su jednostavno iritirani
blokadom prometa koje procesije uzrokuju. Mozete zamisliti kako to izgleda kada 16 milijuna ljudi izadje na ulice i svi krenu u jednom smjeru, prema oceanu.
Drugi problem je cak i nesto veceg i opasnijeg opsega – statue su oslikane
toksicnim bojama i jednom potopljene otpustaju toksine i
zagadjuju ocean. Nerijetko dan nakon festivala rezultira obalom punom uginulih riba. Takodjer, komercijalne jeftine verzije statua su vise plasticne nego glinene i kao takve netopljive.
Gradska vlast pokusava reducirati stetu u oba slucaja. Na zadnji dan festivala postoji posebna regulacija prometa i policijskih patroli, a ove godine su se pridruzili i studenti volonteri te cuvari na plazi. Ovi posljednji se brinu da ljudi hodaju u kolonama i da nakon potapljanja statue odmah izadju iz cudljivog oceana (sto je osobito bitno, uzevsi u obzir da su velika vecina Indijaca neplivaci).
Lokalne nevladine organizacije apeliraju na gradjane da imaju male statue i potapaju ih kod kuce u kadama ili kantama, dok gradska cistoca orno cisti plazu od dijelova statua sljedeci dan.
Bez obzira na sve, lokalni ljudi, cak i oni koji su vise razdrazeni nego razdragani, kazu da je tesko da ce se navike ljudi promijeniti.
Ljudima mozes u sve dirati, ali ne i u vjeru. Velike statue u svakom slucaju izazivaju divljenje i stovanje, a jednodnevni prometni kolaps je brzo zaboravljen u pjesmi, plesu i zvuku bubnjeva.
Na prvu mi je bio cudnovat sav besmisao kupovanja i postavljanja statua (osobito velikih koje, osim sto mora da kostaju malo bogatstvo su zapravo i
mini remek djela, oslikane rukama umjetnika) te sam bila uzasnuta potencijalnim ekoloskim posljedicama ovog masovnog zagadjivanja oceana. No, onda, kao sto sam i prije znala imati te bljeskove spoznaje u kojima shvacas da je
tvoja kultura podjednako apsurdna u nekim svojim aspektima, shvatih da mi na nasem naprednom Zapadu nismo nista mudriji.
Mi smo sposobni pokositi cijele sume zimzelenja ne bismo li nakitili
jelke u svim kucama i javnim mjestima. I odbacili ih nakon dva tjedna. Medjutim, iz istog razloga carobnosti bozicnih drvaca, podjednako opcaravaju i statue slonolikog boga koje se polako micu ulicama izdignute nad morem ljudi. I shvatis da je bas dobro da imamo bozicna drvca i slonolike bogove.
Fotografije su preuzete s indijskih stranica o Ganesh Chaturti festivalu. Sve osim 2. fotke crvenog Ganeshe koju sam sama kliknula.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Nebitno
