Objavljeno: 29. 04. 2009
E-Novine
Gadljiva Pravda
piše:Heni Erceg
Te je 1991. najstariji unuk odlučio otići u rat. Djed i baka ostali su živjeti u svojoj kući u selu Prukljan blizu Šibenika, na okupiranom dijelu Hrvatske. Vjerovali su ništa im se neće dogoditi, tu među njihovim susjedima s kojima žive već duga desetljeća. Ali vraga, oni pobunjeni pripadnici srpske paravojske ludoga Mile Martića svakodnevno su dolazili u njihovu kuću, maltretirali ih i mlatili, jer „unuk im je u ustašama“...
Onda je stiglo „oslobođenje“, Oluja je protutnjala nekadašnjom Krajinom, Milica i Nikola Damjanić nisu bježali, nisu se našli ni u jednim od onih zaprežnih kola kojima su deseci tisuća Srba bježali iz Hrvatske, dok su se eterom širila „obećanja“ dvojice zločinaca, Tuđmana i Miloševića, onaj prvi lagao je da im se neće ništa dogoditi ako ostanu, onaj drugi prijetvorno ih je pozivao da dođu u majčicu Srbiju gdje im neće faliti ni ptičjega mlijeka. Nikola i Milica Damjanić vjerovali su da ih od zla štiti baš ona uniforma hrvatske vojske u kojoj je ratovao, danas umirovljeni časnik HV, njihov najstariji unuk. On pak također se nije brinuo, nije pretpostavio da će njegovi drugovi paliti, krasti, ubijati...
On, njegovi djed i baka nisu nažalost bili jedini koji su se na smrt prevarili, jer Oluja nije bila brza i časna oslobodilačka akcija, nego je danima nakon nje još trajalo „oslobađanje“ srpskih sela i domova, kako od imovine tamošnjeg izbjeglog stanovništva (što se ovdje uopće ne smatra nekim protuzakonitim činom, pa se zbog krađa i otimačine nije nikome ni sudilo), tako i od života onih koji su naivno odlučili ostati u svojim selima, na svojim imanjima. Pa je 11. kolovoza '95. u Prukljane, u kuću Nikole i Milice Damjanić, stigla ekipa u istoj odori kakvu je nosio i njihov unuk, a oni vjerojatno otvorili vrata svoje kuće bez straha i strepnje, spremni i da počaste goste u uniformi HV. No, Božo Bačelić, pripadnik neke satnije s područja Šibenika, nije imao vremena ni volje za gostoprimstvo djeda i bake svoga ratnog druga, nego je naredio trojici svojih „hrabrih“ kompanjona da na Damjanićima isprazne svoje šaržere, potom i sam pucao, a nakon zločina, kako bi sve bilo temeljito očišćeno, njihova tijela još i zapalio.
„Heroji“ su međutim uhvaćeni, vjerojatno im nije bilo jasno zašto ih se uopće hapsi, pa nisu učinili ništa nečasno, samo su slijedili naputke s vrha vlasti, pa su zato valjda odmah i priznali zločin, sve u prisutnosti svojih odvjetnika i istražnog suca. U civiliziranoj državi tu je naravno imao biti kraj priče. Ali nije, ne u Hrvatskoj. Ratni „osloboditelji„ Bačelić, Mamić, Vuko i Ravlić, ubrzo će biti dobro instruirani u pogledu pravde u Hrvatskoj, pa će u sudskom postupku mijenjati iskaze, suce pak nipošto neće obavezivati njihova priznanja da su pucali i mučki ubili dvoje nevinih staraca i potom ih zapalili, nego će ih sud u Šibeniku 2002. lijepo pustiti na slobodu. Vrhovnom će sudu zatim trebati pune četiri godine da se uopće oglasi na žalbu Državnog odvjetništva, a kada su se konačno udostojili pozabaviti predmetom, koji se inače smatra teškim ratnim zločinom, i odredili ponovno suđenje, vođa zločinačkog pohoda, taj Bačelić, već je bio u bijegu, ostala trojica su pritvorena, ali...
Ali suđenja trojci, koja je u pritvoru od 2007. i koja je počinila teški ratni zločin, neće i ne može biti, sve dok se, tako je odlučio neki sudac u šibenskom sudu, ne uhvati odbjegli Bačelić. Pa se, sve po slovu zakona, odnedavno sva trojica zločinaca nalaze u svojim domovima, jer im je „istekao rok za pritvor“. U međuvremenu ovdašnja se politička elita tobože jako upinje uhvatiti rokove za pristup Evropskoj Uniji. Od tamo pak hrvatskim vlastima odgovaraju: sredite konačno svoje pravosuđe, što se, osim na reforme, odnosi i na kakvo-takvo zadovoljavanje pravde za žrtve ratnih zločina, među kojima je upravo smaknuće Nikole i Milice Damjanić u Prukljanu jedno od eklatantnijih primjera ratnoga zločina iz vremena akcije Oluja. Taj je primjer svakako sramotna ilustracija stanja u hrvatskom pravosuđu nespremnom da, ni nakon 15 godina od zločina i priznanja, završi proces i kazni ubojice.
U takvoj situaciji teško je vjerovati da policija uopće traži tobože odbjeglog Božu Bačelića - bez kojega se, eto, unatoč njihovim priznanjima da su pucali i ubili, ne može suditi ni ostaloj trojici - a koji u Šibeniku ima kuću, kafiće, mjenjačnice... Dobro situiran čovjek, nema što, čovjek koji se inače izvorno zove Redžo Đinđić, koji je bio i lokalni HDZ–ov funkcioner, sve prema svojim ratnim zaslugama, oslobađanja Hrvatske od ono dvoje staraca koji su izdržali sva maltretiranja razbojnika iz srpske paravojske, da bi život skončali pod mecima mržnje razbojnika iz one druge, hrvatske vojske. Za koju su vjerovali da je se ne moraju bojati, što zbog Tuđmanova obećanja, još više zato jer je u njenim redovima ratovao i njihov unuk.
Danas časnik hrvatske vojske koji već 15 godina čeka pravdu za svoga djeda i baku, koji je pisao Vrhovnom sudu tražeći odgovor na pitanje zašto se toliko dugo čeka, a radi se o najtežem kaznenom djelu, pa su mu najprije odgovorili da toga predmeta uopće nema u Vrhovnom sudu, a poslije mu, pune četiri godine, više nisu ni htjeli dati nikakvu informaciju.
„Kada se sve to završilo, mislio sam da je napokon sve u redu. No, nakon Oluje ubila ih je ista ta hrvatska vojska u kojoj sam se i ja borio. Čudno mi je i da se sve ovo vrijeme ne može pronaći Božu Bačelića“, reći će u riječkom Novom listu, predbacujući sebi što je bio naivan i nije ni pomišljao da bi im se nakon rata nešto moglo dogoditi. I nije Nikola Smolić, unuk Nikole i Milice Damjanić, jedini bio naivan, bili su to mnogi, poput njegova djeda i bake mahom stari ljudi, koji su naivno povjerovali Vrhovnom zapovjedniku Bože Bačelića i sličnih ubojica, Franji Tuđmanu, to jest njegovoj kobnoj poruci neka ostanu u svojim selima i kućama jer da je Hrvatska i njihova domovina.
Malo ih je preživjelo „zaštitu“ te vojske, ali je zato mnogo obitelji žrtava koje uzalud čekaju neku sudsku pravdu i kojima je jedino preostalo pravo tek onaj žalosni komentar što ga je izrekao unuk ubijenih Nikole i Milice Damjanić: „Od početka do danas sve je to pregadljivo. Nemam nikakav drugi izraz, osim gađenja na sve to...“
A možda se i hrvatskim sucima naprosto toliko gade ti zločinci iz njihova i našeg susjedstva da ih ne žele ni vidjeti u svojim sudskim dvoranama. Ili će prije biti da je upravo iz ciničnoga općedruštvenog i institucionalnog stava prema ratnom zločinu, a posljedično i prezira prema pravdi za žrtve, proizašla i sloboda za zločince iz slučaja Prukljan, slučaja Lora u Splitu, pa vojnog zatvora Kuline u Šibeniku, pa Pakračke Poljane... |
Muško
Žensko
Nebitno
