Ministri Sanaderove vlade rado bi pak radnicima objasnili da neradnu nedjelju nisu uveli zbog bogatih, ali ne mogu, jer bi onda morali reći zbog koga to rade. Ne mogu, jer glava im je duboko u guzicama članova Hrvatske biskupske konferencije, na čelu s kardinalom Bozanićem. U tako nezgodnom položaju, poznato je gastroenterološko načelo, svako otvaranje usta podrazumijeva jedenje govana, pa Sanaderova vlada za nedjeljni ručak nije mogla izbjeći – svetu stolicu
Protivprirodni blud Države i Crkve: Kardinal Bozanić i Ivo Sanader u akciji
Piše: Boris Dežulović
Objavljeno: Sub, 10. 01. 2009. 13:42 e-novine
Postoji više teorija o tome kad je točno Smojin malomišćanski Split postao ozbiljan grad. Prema jednima, bilo je to 1962, kad je u Lovretu sagrađena Pomgradova zgrada, čudo suvremene arhitekture – prvi neboder u Splitu. Prema drugima, pak, to je moralo biti 1968, kad je Davor Grčić Gaga, penzionirani centarhalf onog slavnog Bearinog i Vukasovog Hajduka, na pjaceti iza stare vjećnice otvorio Balun bar, prvi kafić u bivšoj Jugoslaviji. Postoje mišljenja da sve sve ipak zbilo desetak godina kasnije, kad je Split dobio Mediteranske igre, a komunistički moćnik Ante Skataretiko ga zaokružio asfaltnim prstenom s novim marjanskim tunelom, novim bazenom, velikom dvoranom i najljepšim stadionom na svijetu, ali i Koteksovim kompleksom na Gripama – prvim modernim trgovačkim centrom.
Mogao je taj historijski trenutak biti i onaj kad je na Rivi otvorena mala knjižara Jugoslavija, u kojoj smo kupovali strane novine – novi Musical Express i Melody Maker usred Splita! – ili kad je na izlazu iz kalete Pusti me proć, najuže ulice na svijetu, otvorena pizzerija Fortuna, prva splitska pizzerija. Najozbiljnijom teorijom, međutim, čini se ona prema kojoj je Split postao ozbiljan grad onoga dana kad je, godinu-dvije kasnije, na Cankarovoj poljani iza Teatra otvoren – Opskrbni centar.
Danas, naime, teško da postoji shopping centar pred čijom se raskoši, bogatstvom i milijunima blještavih kvadrata može osjetiti uzbuđenje s kakvim smo mi, splitski klinci početkom osamdesetih, ulazili u Opskrbni centar – dućan tek malo veći od obične samoposluge. U tom smo se dućanu osjećali dijelom modernog svijeta, i to ne samo zato što se moglo kupiti strano pivo ili talijanski njoki: kultni je Opskrbni centar, naime, bio prva splitska butiga koja je radila do 22 sata, ali – što je u to vrijeme bilo ravno buržoaskoj revoluciji – i prva trgovina koja je radila nedjeljom.
Mlađim naraštajima to može izgledati smiješno, ali kupovina piva, vina ili higijenskih uložaka nedjeljom djeci komunizma bio je civilizacijski iskorak ravan slušanju Ramonesa. Do otvaranja Opskrbnog centra, u Splitu su nedjeljom radile samo crkve i Hajdukov stadion: nedjeljom nisu radile čak ni trafike, jer na sveti tjedni praznik radničke klase ni novine nisu izlazile. U svijet u koji smo te davne nedjelje zakoračili kroz pomična vrata modernog dućana na Cankarevoj poljani konačno smo tako ušli kad se genijalni urednik Joško Kulušić, na užas menadžera udruženog rada, uskoro odlučio na dotad nezamisliv korak: nedjeljno izdanje Slobodne Dalmacije.
Četvrt stoljeća kasnije, na vrijeme naivnog socijalizma i ranog „nedjeljnog kapitalizma“ podsjeća još samo Torcidina ritualna procesija gradom uoči utakmice, na kojoj je i danas obavezna stanica i mjesto okupljanja navijača upravo Cankareva poljana – mjesto gdje su se tih davnih nedjelja, pred odlazak na Poljud, kupovala nedjeljna Slobodna, a grla zagrijavala hladnim pivom iz Opskrbnog centra.
Danas, rekoh, to može izgledati smiješno, pa ipak, ne izgleda: odlukom Sanaderove vlade od 1. siječnja 2009. godine svi su opskrbni centri moderne, liberalnokapitalističke Hrvatske zatvorili vrata. Pod krinkom brige za napaćene i potplaćene blagajnice u shopping centrima i malim kvartovskim butigama, a zapravo pod snažnim pritiskom katoličke crkve – hrvatski gradovi od Nove godine ponovo izgledaju kao sivih sedamdesetih. Čak ni stadioni ne rade nedjeljom – hrvatska se liga već godinama igra subotom – pa na sveti tjedni praznik radničke klase rade još samo crkve.
Program je prilično revolucionaran i nema sumnje da će netko iz hrvatske vlade jednoga dana – kad sav razvijeni svijet bude kopirao hrvatski model – dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju. Kao što problem rada nedjeljom nije riješen onako kako bi ga rješavali brucoši ekonomije – tako da se, recimo, prisili poslodavce da prekovremeni rad bogato plaćaju – već jednostavnim zatvaranjem trgovina nedjeljom, tako je problem izrabljivanja blagajnica u shopping centrima riješen tako što će blagajnice dobiti – otkaz. Zbog neradne nedjelje i očekivanog pada prometa Magma je raskinula već 155 ugovora o radu, Getro dvije stotine, a i ostali trgovački lanci uskoro će objaviti svoje liste prekobrojnih. Radnici u trgovačkom sektoru sada, na oduševljenje svojih najbližih, za obitelj imaju ne samo nedjelju, već cijeli tjedan.
Kao i svaka odluka svake vlade u svakom kapitalističkom društvu, i ova je osmišljena tako da se uzme od siromašnih i podijeli bogatima. Tranzicijskoj aristokraciji, ratnim profiterima i nouveau-riche tajkunima kamen sa srca pao je točno na nogu radničkoj klasi: otkaze – koje su zbog svjetske recesije ionako planirali – sada mogu dijeliti beljeći se sindikatima u oči, mašući odlukom vlade o neradnoj nedjelji. Ministri Sanaderove vlade rado bi pak radnicima objasnili da to ne rade zbog bogatih, ali ne mogu, jer bi onda morali reći zbog koga to rade. Ne mogu, jer glava im je duboko u guzicama članova Hrvatske biskupske konferencije na čelu s kardinalom Bozanićem. U tako nezgodnom položaju, poznato je gastroenterološko načelo, svako otvaranje usta podrazumijeva jedenje govana, pa Sanaderova vlada za nedjeljni ručak nije mogla izbjeći – svetu stolicu.
Valjda iz tog razloga – jer ne priča se punih usta – hrvatska vlada ne smije priznati da je neradna nedjelja ustupak agresivnoj katoličkoj intifadi, čiji su napaljeni križari u skromnim mramornim dvorima godinama maštali divlji seks Države i Crkve, svršavajući na prizore sretnog novog društva u kojemu blagajnica iz Getroa i njezin suprug, vozač viljuškara u Konzumu, u plamene nedjeljne zore, pjevajući psalme, na biciklama odlaze na misu da se pomole za posao, a onda spremaju skromni kršćanski ručak za svojih dvadeset sedmoro djece.
Jer ni Crkvi, kao ni Državi, nije do sretnog hrvatskog radnika i njegove sretne hrvatske obitelji, nego do demonstracije ustavnog poretka u kojemu je iznad Vlade samo Crkva. A u takvom poretku Država je – kako je i red u skladnom braku – uvijek dolje. Trebalo je, istina, mnogo vremena, gotovo dvadeset godina trebalo je demokratskoj vlasti nove, sretne Hrvatske da se zatvori Opskrbni centar na Cankarevoj poljani, ali s glavom duboko u biskupskom dupetu, poznato je gastroenterološko načelo, bilo je samo pitanje vremena kad će HDZ-u doći iz dupeta u glavu.
Valjda iz tih razloga – jer ne skače se u vlastita usta dok se jedu govna – hrvatska vlada ne može objasniti kakva je to briga za obitelj obespravljenog hrvatskog radnika kad i onim sretnicima što neće dobiti otkaz ostaje cijeli tjedan, s paklenim radnim vremenom u kojemu će djecu viđati tek u obiteljskom albumu, a u redovne nabavke odlaziti subotom poslije posla, umorni i nervozni, ali puni kršćanske ljubavi za bližnjeg, baš kao i nervozna i umorna radnica na blagajni, koja u devet navečer jedva čeka da sutra na misi podijeli višak te kršćanske ljubavi.
Iz istih razloga valjda – jer ne napada se vlast dok je u govnima – neće Crkva nikad reći da su komunisti bili bolji, jer su poštovali obitelj, jer je obitelj ručkom bila na okupu, jer je radno vrijeme bilo od 6 do 14 i jer se nedjeljom nije radilo. Hoće li sada hrvatske crkve nedjeljom biti punije? Neće, naravno, jer blagajnica iz Getroa i vozač viljuškara iz Konzuma, sad kad nemaju što raditi nedjeljom, neće u nedjelju ujutro pjevajući hrliti u crkvu. Nikad zapravo o tome nije ni bila riječ. Moć crkve ne računa se brojem glava u hramu Božjem, nego – shvatili ste – brojem glava u biskupskom dupetu.
Kada je to točno Hrvatska od sekularne republike postala katolička džamahirija? Postoji više teorija o tome. Prema jednima, bilo je to onoga dana kad je Franjo Tuđman prekršio ustav, dodajući na svoju ruku u tekst predsjedničke zakletve aneks „Tako mi Bog pomogao“. Prema drugima, pak, to je moralo biti 1997, kad je hrvatski Sabor ratificirao vazalni ugovor s Vatikanom. Mogao je taj historijski trenutak biti i onaj kad je u jednoj zagrebačkoj gimnaziji časna sestra na satu vjeronauka prikazala brutalan dokumentarni film o abortusu ili kad je na Hrvatskoj televiziji zbog protesta Crkve zabranjena bogohulna reklama za Red Bull. Najozbiljnijom teorijom, međutim, buduće će generacije držati onu po kojoj je Hrvatska postala katolička džamahirija prve nedjelje 2009. godine, onoga dana kad je na Cankarovoj poljani iza Teatra zatvoren Opskrbni centar.
Budućim naraštajima – kojima će tihe nedjelje ozvučene brecanjem crkvenih zvona i prazni gradovi u kojima na taj sveti blagdan ne rade trgovine, trafike, pekare, barovi, restorani i nogometni stadioni biti sasvim normalna stvar – to će možda izgledati smiješno, ali grozničava kupovina piva, vina ili higijenskih uložaka subotom uvečer za djecu katoličke demokracije civilizacijski je iskorak ravan povratku u naivni, sretni komunizam.
Muško
Nebitno
Žensko
)
