Većini se neće dati čitati ovoliki intervju s čovjekom kojega jako cijenim al neki hoće pa eto,preneseno s e-novina
Intervju: Drago Pilsel, novinar
Objavljeno: Pet, 05. 12. 2008.
Biće nade, mirotvorac, netko će reći, nepopravljivi naivac. Upravo ovim riječima, ukratko dao bi se opisati Drago Pilsel od kojeg smo i pozajmili ovih nekoliko opisnih pridjeva. Mnogi koji čitaju njegove kolumne u Novom listu i u Glasu Istre mogli bi i da potvrde sve što je za sebe rekao. Međutim, do mirotvorca i bića nade i do stranica e-novina Pilsel je morao proći dug put. Odrastao je u Buenos Airesu i to kao dijete iseljenika koji su u Argentinu otišli nakon sloma NDH. Prisjetio se što je zapravo bila inicijalna kapisla njegovoj katarzi, pričao o Hrvatskoj u doba Sanadera, ulozi Katoličke crkve, čiji je „uposlenik” i sam bio od 1986. do 1991. godine. Upravo u tom periodu (1989) dolazi u Hrvatsku, u kojoj se polako, ali sigurno spremao rat. Uniforma ga nije zaobišla. Obukao ju je, po gubitku mlađeg brata, u oktobru 1991. i nakon napuštanja bogoslovije u Rijeci. Ali iz vojske odlazi da bi se u martu 1992. godine vratio u avanturu po medijima koja je počela 1976. ali je postala i sredstvo zarađivanja za život 1979. kada je imao 17 godina, u Patagoniji. Ovoga puta u Evropi i da bi ukazao na višestruke društvene devijacije, dobro svjestan značaja suočavanja sa sopstvenim „govnima”. Predstoji nam veliko čišćenje, svakom u svom dvorištu, ali, kao po pravilu, nama je slađe gledati kako se drugi guše. Razgovaramo sa Pilselom o odnosima Srbije i Hrvatske, novom nabujalom nacionalizmu, ubojstvima po Hrvatskoj, ali i o njegovom čudnom životnom putu.
* Teško je ne početi intervju sa poslednjim u nizu sukoba, na različitim nivoima, između Hrvatske i Srbije. Nakon tužbe i proglašenja Međunarodnog suda pravde u Hagu da je nadležan za to, uslijedila je i protivtužba Srbije. Koliko se po vama zrelo ponašaju obje strane i kako vidite završetak te priče?
Premjer Ivo Sanader je nedavno, tijekom održavanja jednog predavanja u Essenu, u Njemačkoj, kazao da je „spreman ponovno otputovati u Beograd kako bi razjasnio novonastale probleme“ i kako bi se oni „skinuli s dnevnog reda“. Pozdravljam dobru volju predsjednika hrvatske vlade. Jasno je da je to kazano za uši Europske unije, baš kao što je Sanader govorio za „židovske uši“ kada je u Tel Avivu, koncem oktobra, na poziv predsjednika Izraela Shimona Peresa, govorio o „novoj paradigmi patriotizma“, koja se, prema njemu, razvija u Hrvatskoj. Ta nova paradigma, po premijeru, „uključuje sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe“. Kada bi to bilo točno, onda hrvatski navijači na stadionima ne bi skandirali „Ubij Srbina!“ i sve ostalo što vam je, vjerujem, poznato. Dakle, kada u Hrvatskoj odista bude zaživjela ta nova paradigma o kojoj govori Sanader imat ćemo moralno pravo da eventualno kritiziramo javni politički i drugi diskurs u Srbiji. Ne smatram se pozvan komentirati ponašanje Borisa Tadića ili bilo koga drugog ako prvo ne raščistimo smeće ispred hrvatskoga praga. A kako vidim završetak ove sage? Budući sam sudjelovao i pratio veliku društvenu transformaciju, unutar Argentine, u kojoj se dogodilo temeljito ispitivanje savjesti i ozbiljno čišćenje povjesne memorije i budući znam za važne procese, na primjer, u odnosima Njemačke i Francuske ili moje rodne Argentine i Čilea, vidim i želim vidjeti Hrvatsku i Srbiju kao članice EU s uzornim odnosima kakve imaju, eto, Francuska i Njemačka ili Slovačka i Češka Republika. Čitatelji će možda reći da nema mjesta takvom idealnom pogledu na ovu napetu situaciju ali ja ostajem željan pozitivnog iskustva EU u kojoj će sasvim normalno jednom biti da Srbin bude gradonačelnik Vukovara ili predsjednik Hrvatske, odnosno da normalno bude nikoga ne pitati koje je nacionalnosti.
* Može li se uopće pričati o završetku napetih odnosa koji imamo bez suočavanja sa bliskom, ali i malo daljom prošlošću obje strane?
Naravno da je zdrav odnos prema prošlosti i prema činjenicama uvjet za potpunu normalizaciju. Vidite koliko to sporo ide i koliko dugo to kod nas još traje, ali događa se: Sanader i drugi HDZ-ovci postaju grlati branitelji antifašizma i kazuju svoje povjesno „ne“ ustašama i ustašonostalgičarima. Evo još malo Sanaderovog diskursa u Izraelu: „Afirmirajući antifašističke temelje moderne Hrvatske mi smo također odbacili sve oblike totalitarnih režima“. To je prije nekoliko godina, kada je Sanader urlao na splitskoj Rivi u korist ratnog zločinca generala Mirka Norca, bilo nezamislilo, a danas je normalna stvar. Ma, ne zanima me je li Sanader iskren odnosno kazuju li se te riječi poradi nas samih ili zato što se od Zagreba to traži iz Bruxellesa. Mene zanimaju učinci takve politike. A takva politika nas vodi prema željenom cilju: da kao u Njemačkoj, svakom idiotu koji pozdravi, recimo, nacističkim pozdravom, država odredi, ipso facto, kaznu i do tri godine zatvora. Pa neka u zatvorskoj ćelji salutira Hitlera do mile volje ili dok ga ne smire drugovi zatvorenici.
* Kako vidite najavu srpskog ministra vanjskih poslova da će se konačno potegnuti i pitanja ustaških zločina nad Srbima?
Ako gospodin Jeremić bude pokazao da razumije narav međunarodnog prava, te, shodno tomu, on ili netko drugi bude potaknuo konferenciju o zločinima Drugog svjetskog rata ili obrazovne projekte da se čuje povjesna istina, to će biti dobro. Zasada, barem koliko sam ja upućen u situaciju, izgleda da ministar Jeremić pokušava ojačati poziciju Srbije najavom protutužbe. Teško mi je pomisliti, ipak je Jeremić obrazovana osoba, da ne shvaća kako takva protutužba nema šanse iz više razloga: Republika Hrvatska nije pravna nasljednica tzv. NDH i, što je važnija stvar u pitanju nadležnosti suda, Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju genocida je donešena nakon Drugog svjestkog rata. Nema zločina bez zakona koji ga sankcionira i nema pravne nasljednice kvislinške ustaške države. Vjerujem, kao i odvjetnik Anto Nobilo, da Srbija, ukoliko to poželi, štošta može graditi nad Tuđmanovom izjavom da će Srbi u Hrvatskoj nakon rata pasti na „podnošljivih“ tri posto, pa i nad činjenicama, o kojima sam više puta govorio i pisao jer sam ih i osobno vidio, da su hrvatske snage, nakon Oluje (a sličnih zločina je bilo i ranije, na primjer 1993. u Medačkome Džepu), ubijanjem srpskih civila te uništavanjem srpskih kuća onemogućavali povratak Srba i pretvarali u stvarnost Tuđmanov naum da smanji broj hrvatskih Srba. Ali ne mislim da će Srbija dokazati genocid.
* Koliko takva retorika podsjeća na retoriku akademika SANU sa kraja osamdesetih i, naravno, Miloševića?
Poznajem sporan dokument SANU i govor pojedinih akademika, ali se ne bih upuštao u analize onoga što se dogodilo prije mog dolaska u Jugoslaviju. Iz Argentine sam stigao u maju 1989. O tome su mjerodavno pisali svjedoci toga vremena. Ono što ja vidim jest trajnost totalitarne svijesti. Ona želi izbrisati iz života, javnog i profesionalnog, svakog kojeg se proglasi nepoćudnog. Znam o ćemu govorim jer mi se to dogodilo više puta. Proglasili su me nepoćudnim crkvene strukture, vladajući HDZ (Sanader i dalje mi ne želi odgovoriti na molbu za intervju staru više godina), prethodno vodstvo Hrvatskog novinarskog društva koje je predložilo moje izbacivanje iz društva jer sam u Feralu, zamislite, zatražio da se poštuje statut HND-a, HTV je objavio potjernicu u središnjem TV-Dnevniku, ali se na mene obrušila i jedna organizacija za zaštitu ljudskih prava, HHO, koja je u mom slučaju obnovila „verbalni delikt“ iz komunističkoga doba. Svaki puta kada se ne raspravlja argumentima, dolazimo do ovoga na što aludirate, a to je rast ili obnova nacionalističkog populizma, osnaživanje totalitarnog diskursa i pokušaj da se bude posjednikom konačne istine. Znamo kako to ide. Kada se razvijaju zastave, sva pamet stane u jednoj trubi.
* Koliko su se naša društva uopće odmakla od zapaljive retorike, tko održava tu vatru i do kada će narod gutati jednu te istu priču?
Ulaskom u EU, povećanjem nivoa obrazovanosti i dolaskom na vlast generacije koja će, kao što označuje izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a, služiti i oslobađati pozitivne i kreativne sile, takva će retorika uzmicati. Još uvijek, vidimo to i u ponašanju braniteljskih udruga u Hrvatskoj, dok se bude prodavala i kupovala teza o unutarnjoj izdaji i planetarnoj uroti, biti će budala koji će poručiti, eto svježeg primjera, da će pulsku arenu dići u zrak ne bude li u noj Thompsonu bilo dozvoljeno pjevati. Arenu, kao što je poznato, nakon prijetnje čuva policija a Općinski sud u Puli je presudio protiv želje Thompsona da pjeva u Areni pa je još kazao i to da se tom gospodinu ljudska prava ne krše tom odlukom.
* Činjenica je da smo u demokraciji tek postali punoljetni. Ne čini li vam se da se ponašamo poprilično autistično, odnosno da smo poprilično politički nepismeni?
Nemojte me krivo shvatiti. Izbjegavam govorenja u ime većine. Postoje tendencije. Budući sam odrastao i došao do punoljetnosti unutar jedne žestoke diktature (u Argentini je, što mrtvih, što nestalih, diktatura odnijela 30.000 života) i budući sam intenzivno pratio povratak Argentine u demokraciju, dosadno mi je taj proces promatrati još jednom. I nisam jedini u Hrvatskoj koji je cijelo vrijeme nakon raspada SFRJ bio politički punoljetan i demokratski orijentiran. Ali naći će se mnogi koji će me moći demantirati podatcima koji govore o umrtvljenosti političkih stranaka i o političkoj nezainteresiranosti odnosno nepismenosti koju spominjete. Da je tako govori i sklop tema o kojima pišem. Popuštam: ne samo da zamara ovaj autizam nego su mi kukovi poprilično potrošeni od eskiviranja i sagibanja pred raznoraznim toljagama kojima se nasrće na ljude koji nisu odlazili i ne idu u komitet po mišljenje.
* Hrvatsku je posljednje vrijeme zapljusnuo val nasilja. Kao da se otvorila pandorina kutija. Koji su razlozi? Da li je smeće koje se godinama skupljalo konačno izašlo na površinu?
Nasilje se odista akumuliralo. Ali ono se događalo cijelo vrijeme. Mi smo imali godinama državni terorizam. Što je drugo nego terorizam u okviru države umorstvo članova obitelji Zec ili nabijanje na kolac srpske bake nedaleko Gospića u septembru 1993? Ipak, budimo realni: nasilja u poratnoj Hrvatskoj ima znatno manje nego u Srbiji. Nipošto ne želim relativizirati smrt građana. Ali u meksičkim gradovima imate dnevno nekoliko desetaka ubojstava u obračunima. Hrvatska je, globalno gledano, još uvijek, „mirna“ zemlja. Sada kada je ubijena kći poznatog odvjetnika i novinar blizak predsjedniku Mesiću nastala je velika frka. Relativiziram to „sada“ jer se i ti atentati brzo zaboravljaju. Ali, budući da nemamo Eliota Nessa ili Batmana, valja pričekati da svi ratni zločinci, koji sada i dalje ubijaju, iako nose kravate ili vode građevinske firme, odu u mirovinu.
* Učestvovali ste i na Maršu solidarnosti. U Zagrebu je nedavno održan i skup i koncert povodom ubistva Luke Ritza. Koliko ste zadovoljni odzivom građana?
Mislim da mi možemo i moramo bolje djelovati. Kada se Sanader derao na Račana, u Splitu je bila puna Riva, a mi smo u Zagrebu na skupu kojeg sam također vodio, da kontriramo one u Splitu i na Markovom trgu u Zagrebu, a koji su veličali ratnog zločinca Mirka Norca, okupili oko 20.000 građana. Nije to bila mala stvar. Daleko, dakako, od ogromne mase koja se okupila na Trgu bana Jelačića kada smo branili Radio 101, a Tuđman je već umirao od raka. Hrvatskoj predstoji daleki put do izgradnje civilnog, samosvjesnog društva. Dati ću vam jedan primjer: Amnesty International Hrvatska ima nešto više od 200 podupiratelja dok nizozemska ili danska sekcija imaju nekoliko stotina tisuća članova. Možda je probem i u samom Amnestyju. Možda nisu dovoljno učinkoviti. Ali ja vidim ogroman nedostatak elementarne solidarnosti i suosjećanja s obespravljenima, bilo da se radi o romskoj populaciji, o srpskim povratnicima, o umirujućima u Darfuru, o zatočenicima u Gvantanamu ili o očajnim građanima Zimbabvea koji ne znaju što će im donijeti novi dan: da budu opljačkani i izudarani od strane vojske ili zaraženi od AIDS-a, kolere ili nečeg trećeg.
* Gdje se nalazi točka na kojoj bi se moglo prelomiti i konačno reći – dosta?
To se nikada ne zna. Ovisi o zemlji i o događaju. Srbija je drugačija nakon ubojstva premjera Zorana Đinđića. U nekim zemljama procesi traju dugo. Mislilo se u SAD-u da će ubojstva Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga Jr. ubrzati nestanak rasizma. Ovalnim uredom Bijele kuće će gospodariti tamnoputi senator četrdeset godina kasnije. Ali to ne znači da Ku-Klux-Klan više nema simpatizera. U Argentini je proces pomirenja nakon prljavog građanskog rata pod diktaturom potrajao i traje. Hrvatska još uvijek sanira štete Drugog svjetskog rata. Što reći o situaciji običnih ljudi kada članovi hrvatskog katoličkog episkopata još uvijek djetinjasto i neodgovorno prkose u stavu da ne odu u spomen područje Jasenovac? Gdje je ta točka zrijenja? Teško pitanje. Neki muževi cijeli život ne nađu „G“ točku u vagini supruge. Volio bih da sam neki „društveni ginekolog“ pa da mogu Hrvatima pokazati gdje se nalazi točka pravilnog uzbuđenja domovine.
* Situacija je gotovo svuda ista. Na šta vam liče državice nastale na prostoru bivše SFRJ? Koje su im sličnosti, koje različitosti?
Naše državice mi liče na kvartove u mom rodnog gradu, Buenos Airesu, kada pijani od piva, nakon izgubljene nogometne utakmice, momci traže fight s murijom i sa rajom iz kluba koji je pobjedio. Dolazim iz grada koji ima stanovnika kao četiri Hrvatske. Meni je i Zagreb pustara. Što ne znači da imam loš život. Riječima pokojnog Borisa Marune, vidim sličnost u tome što nam mnogi naši sugrađani „idu na jetra“ jer vonjaju na luk i janjetinu i glasno onaniraju patriotsko sjeme, što nam ulice izgledaju kao ratna zona, što puno zločinaca ima kupljenih hrvatskih pasoša u Mostaru, što za ministre imamo ljude koji u normalnoj zemlji ne mogu biti ni portiri manje općine, a različito je to što imamo tzv. akademike i doktore koji na različitim katedrama palamude o identitetu i što se mržnja etnički ili nacionalno razlikuje. Recimo: Petar Luković je za mnoge „netko tko mrzi sve srpsko“ a ja sam, pak, za ne mali broj mojih sugrađana, „netko tko mrzi sve što je hrvatsko“.
* Baš vam često prigovaraju na tome i na pristrasnosti. Slično se dešava i nama (e-novinama).
Čestitam. Možda bismo trebali poslušati savjet književnika i novinskog komentatora Ante Tomića i napraviti vizitke u kojima će pisati: „Protivnik sam svakoga znaka kontinuirane opstojnosti hrvatskog (ili srpskog) nacionalnog i uljudbenog identiteta“. Van šale: nekoć sam imao dojam da to govori puno ljudi. Sada mislim da je to sve manji i manji broj. Hrvatska se ipak mijenja. Priželjkuje se drugačija atmosfera. Vidim tu spremnost u grupi pojedinaca, bilo iz crkvenih redova, bilo iz političkih stranaka ili nevladinih organizacija. Ali, istina je, oni nisu niti na pravi način povezani pa, k tome, ni koordinirani, niti tvore minimalnu kritičku masu. Ali ja sam biće nade. Mirotvorac. Netko će reći, nepopravljivi naivac. Mislim da je izlaz u traženju nove zrelosti.
* Možemo li uopće dozvoliti sebi luksuz da nemamo čvrst stav prema očigledno lošim namjerama, pa čak i možda dobrim, ali i sa njima je popločan put do pakla? Jednom ste i rekli – „ravnodušnost danas je ravna zločinu sutra“.
To je preskup luksuz za naše prilike. Ovako: pred nama je, kako je za vrijeme Marša na Washington u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću. Mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naše zemlje nedovoljni. Zato, moramo se postaviti kao da smo došli unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Moramo i možemo jasno znati reći sebi, ali i vlastima, da ne možemo više dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
* Sa svih strana primjetna je relativizacija zločina. Dokle čekati da se stvari ipak nazovu pravim imenom?
Ponovimo to još jednom: ravnodušnost danas je ravna zločinu sutra. Kao novinari smo pozvani potaknuti sugrađane da svi skupa doprinesemo demontiranju mitova naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da, gdje god stignemo, progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da oživimo duh snošljivosti u našim obiteljima i radnim sredinama. Ali da kažemo istinu o barbarima. To je jedini način da obranimo slobodu i da zaštitimo dignitet čovjeka. Da ne odustanemo, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Pozvani smo da se otvorimo nadi. Pozvani smo da izgradimo solidarno društvo. Da odbijemo laž. Čini se kao da živimo u kulturi laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Mislim i na nas, novinare. Novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini. To nisu fraze. To nije poza. To nije demagogija. To je deontologija našeg poziva.
* Kako ste se vi, kao dijete hrvatskih iseljenika, nakon raspada NDH suočili sa zločinima koji su činjeni i koji je recept za sličnu vrstu katarze čitavog društva?
Ponovit ću nešto što sam već kazao za jedan srbijanski medij. U ranoj mladosti, svećenik i prijatelj mi je postavio ključno pitanje u toj fazi života: „Drago, do kada ćeš se radnim danom ponašati kao argentinski ljevičar i borac protiv diktature, a vikendom kao hrvatski fašist?“ Naime, bio je to detonator jednog dugog procesa. Moja deustašizacija imala je faze. Ta Pavelićeva slika koja je visjela iznad mojega kreveta do kasnog puberteta nije skinuta jer sam se jednoga jutra probudio antiustaški raspoložen. Ona je završila u kontejneru kada sam skupio hrabrosti reći svojima da mi lažu u lice tvrdnjom „da smo izgubili NDH zbog srpsko-židovske zavjere” koju su potpomogli domaći izdajnici. Onda kada sam shvatio paralelizam između modus operandi ustaša i nacista i argentinskih „skvadrona smrti”. Proces redefinicije mojeg identiteta je još uvijek u tijeku. U braku sam s Njemicom koja je rođena na Filipinima i odrasla u prašumi. Imam nove prioritete, otkrivam nove vrijednosti. Istražujem kako je to biti Europljaninom i ugraditi bogata kulturna i druga iskustva koje sam stekao u mladosti. Imam uskoro važan susret sa tatom u Paragvaju kada ćemo razgovarati o mom djetinstvu i o tomu zašto me je kao dječaka tjerao da pjevam ustaške koračnice dok je on razvlačio harmoniku? Naime, kao što je moj otac odustao od svega toga, bori se za prava domorodaca u Paragvaju i danas se šali na vlastiti račun jer je kao mladac bio zadužen da čuva Antu Pavelića, a Pavelić je otišao jednom po cigare bez pratnje pa ga je u Buenos Airesu upucala UDBA. A otac onda šeretski govori da je pušiti opasno po život! Tako i ja danas drugačije gledam na pubertetske snove u ubijanju zločestih Srba i udbaša. Što da vam kažem? Nemam recept za opću katarzu. Ali znam da kada mladim Srbima i Hrvatima iz Vukovara govorim o mom životnom putu, dobivam kao povratnu rekaciju njihovu želju da ne hrane nacionalizam u toj sredini. Ponajmanje vlastitim životima.
* Kako vidite medijsku scenu? Feral je ugašen, Novi List, u kojem i sami pišete, kupio je Robert Ježić, koji je blizak HDZ-u. Te novine važe kao jedine u kojima je sloboda kritičke misli još uvijek dozvoljena. Postoji li bojazan da će i one da se na neki način „pacifikuju“, baš kao što je to slučaj sa Jutarnjim listom, Globusom..?
Fali mi Feral. Još mi se događa da ga petkom tražim na kiosku. Pa se sjetim. Onda se vratim doma i listam stare brojeve. Kad bih dobio na Loto obnovio bih Feral. Kad je riječ o Novom listu, ne vjerujem da će to što je poduzetnik Robert Ježić, koji je, nota bene, bogat postao prije 1990. godine, došao do većinskog paketa dionica Novog lista na bilo koji način promjeniti uređivačku politiku ili, bolje rečeno, slobodu i autonomiju koju taj list uživa. Dapače. Ježić raspravlja s uredništvom i vodećim ljudima lista o tomu kako ga unaprijediti. Već se vide promjene i u izgledu i u procesu izrade. Postoje planovi da ga se učini modernijim i da se proširi paleta medijskih proizvoda. Meni je važno ono što mi je gospodin Ježić kazao u lice i u društvu glavnog urednika Gorana Kukića i kolegama Neli Vlašić, Slobodana Šnajdera i Zdravka Zime: rekao nam je da poštuje i cijeni naše pisanje i da želi da budemo još žešći i kreativni. Da ostanemo svojima. Novi list ima 108 godina tradicije. Najstariji smo hrvatski list. Ježić zna da je kupio brend. Novi list pripada gradu Rijeci kao što i tom gradu pripada većinski vlasnik. I kao dobar poduzetnik zna da taj brend treba sačuvati. Medijska je scena u Hrvatskoj, nažalost, sve tužnija, ali zato će Novi list biti sve bolji.
* Ubistvo Ive Pukanića je u neku ruku pokazalo svu „raskoš“ primitivizma i nepostojanja etike u medijima. Koliko ih možemo uopće kriviti? Uvijek će reći da oni samo nude ono šta narod želi. Tko je uopće lud u čitavoj priči?
Izmišljotine tjednika Globus ili Jutarnjeg lista, ali i tjednika Nacional, koji također žestoko krši etiku novinarstva, rastu proporcionalno neefikasnošću policije. Tu se zbiva gadan medijski rat. Srećom, nisam primoran zarađivati kruh u medijima koji su se pretvorili u močvaru. Nisam siguran da narod to želi. Svima njima naveliko pada tiraža. A tko je lud a tko zbunjen, počet ćemo saznati kada se otkriju počinitelji i nalogodavci svih posljednjih zločina. Tada će se odmotati klupko.
* Učestvovali ste i na Gay prideu u Zagrebu. Za razliku od Sarajeva i Beograda, tamo se ipak Gay pride održava svake godine, uz manje ili veće incidente. Razlikuju li se stavovi Zagrepčana od stavova Sarajlija i Beograđana? Nekad mi se čini da nas mržnja toliko ujedinjuje da je u tom trenutku lako zaboravili i na naciju, vjeroispovjest, sve dok postoji zajednički objekat mržnje. Odakle crpimo toliku „inspiraciju“?
Jeste, bio sam voditelj prvog GayPridea, pa tako i govornik prvog Marša solidarnosti. Očito sam prepoznat kao netko tko zaista zastupa i brani ljudska prava. Ne poznajem toliko dobro Beograd da bih opisao njegove stanovnike. U Sarajevu sam živio tri godine. Sklonio sam se tamo zbog učestalih prijetnji smrću, od ljeta 1996. pa skoro do Tuđmanove smrti, koncem 1999. To me je razdoblje u Sarajevu svestruko jako obogatilo. Volim taj grad i žalosti me to što raste broj radikalnih muslimana odnosno što se nastavlja gubiti tolerantna atmosfera o kojoj mogu svjedočiti. Još uvijek mi se događa da me, s obzirom da sam tamo bio i televizijski novinar, taksisti prepoznaju i besplatno voze u znak zahvalnosti jer zastupam cjelovitost BiH i multikulturalnost Sarajeva i cijele zemlje. Kao i u Sarajevu, Bagdadu, Kerbali, Islamabadu ili u rasističim enklavama Mississippija ili Louisijane, odnosno na koncertima Thompsona, inspiracija za primitivizam dolazi iz pomanjkanja duha i znanja. Opet polazim od vlastitoga praga. Oni koji ustrajavaju u mržnji misle tako jer su indoktrinirani Tuđmanovim nacionalizmom i moralom fašista koji se dade svesti na slijedeće: „Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom“. Tako su pisali ideolozi fašističke Italije (Crocce, Saitta i Gentile) i tako se dadne iščitati iz pisanja katoličkog tjednika Glas Koncila, među inim medijima koji ne promoviraju toleranciju. Nažalost, i HHO se uputio putem neofašizma. Ivo Banac je neki dan izjavio slijedeće: HHO postoji zbog Hrvatske koju volimo više od sebe“. To u HHO-u i Crkvi već postaje više nego iritantno. Pojedinac nikada nije i ne smije biti u funkciji države. Država postoji radi i za pojedinca. Crkva bi trebala transcendirati naciju i svaki oblik nacionalizma. Važno je prestati koketirati s fašizmom koji vjeri radi kompliment radi nacije a naciju uzdiže na stupanj božanstva.
* Koliko, kada već spominjete Glas Koncila, Katolička crkva pilično često hrani govor mržnje i netoleranciju?
Ako pod pojmom crkva podrazumjevamo djelovanje biskupa, profesora teologije, župnika i svećenika koji rade u medijima, postoji tendencija permanentnog ekscesa. Vratimo se pitanju odnosa prema ratu. Vjerujem da vam je poznato da kritiziram odnos Katoličke crkve prema zločinima u i nakon Oluje. Posebno kada je riječ o (nad)biskupima. Iznevjerili su Evanđelje i sami sebe. Prevarili pokojnog Papu Ivana Pavla II. obećavši mu 1994. prilikom prve posjete Hrvatskoj, da će intenzivno širiti mir i promovirati ljudsko dostojanstvo i poštivanje ljudskih prava. Hej! Pa prvi uvodnik Glasa Koncila nakon Oluje kada su sve znali o tim zločinima, napisao ga je don Živko Kustić, imao je naslov „Neviđena humanost ratovanja“. To je sumrak teologije i kršćanstva u Hrvatskoj.
* Može li se reći da su ateisti zapravo ugrožena vrsta, ako se u našim društvima skoro 90 posto stanovnika izjašnjava kao vjernik?
Jasno je da se ateisti ne moraju ispričavati ili opravdavati vjernicima i da postoji nešto što se naziva ponos nevjerovanja. Sasvim je jasno i to, vjerujem, da ateisti mogu ići po svijetu uzdignute glave. Nije sporno da mnogi u Boga ne vjeruju. Ali je istina da kod nas agnosticima i ateistima nije uvijek ugodno te da ima mnogo vjernika koji iznevjeruju vjeru jer preziru nevjernike. Kao teolog ističem da Bog vjeruje u svako ljudsko biće i da ima povjerenje, u njega i u nju. Zbog toga sam i ja dužan poštivati to povjerenje koje Bog ima u sve ljude i neću odbaciti nekoga zbog činjenice da ne vjeruje u Boga. Bog ljubi sve nas. Krist je za sve ljude položio svoj život. Duh Sveti je prisutan u svim ljudima. Zapravo, vjera nije za mene poseban dar, već mogućnost koja se pruža, na primjer, svima. To je pozivnica svima bez obzira na naše razlike. Treba redefinirati ono što znamo kao humanizam. Kao kršćanin trebam reći ovo: istinski kršćanski humanizam ne vidi ljudsko biće kao središno mjesto stvranja već kao obećanje, kao pravo i stvarno obećanje o budućnosti ljudskog roda. Zbog toga odbijam podjele čovječanstva na vjernike i nevjernike. Rekao bih da je to protiv pobožnosti. Tko kaže da časti Boga a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi. |
Muško
Nebitno
