Ovo nam je pismo upravo stiglo od prijatelja. Prijateljima ga i prosljeđujemo.
Jednog dana, u prvom razredu srednje škole, vidio sam dječaka iz mog razreda kako ide kući i nosi sa sobom sve svoje knjige. Zvao se Kyle. Pomislio sam, zašto bi itko u petak nosio kući sve svoje knjige? Ovaj mora biti štreber.
Dobro sam isplanirao vikend – tulumi i tekma s prijateljima – i zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Odlazeći, vidio sam grupu djece kako idu prema onom dječaku. Potrčali su za njim i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Knjige su mu se rasule po tlu, a naočale mu odletjele nekoliko metara. Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima. Potrčao sam prema njemu i, dok je puzeći tražio naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao sam: „Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.“ Pogledao me i rekao: „Hvala!“ Na je licu mu je bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost.
Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam se začudio kako ga nisam prije viđao?! Rekao je da je išao u privatne škole. Prije se ne bih družio s nekim tko je pohađao privatnu školu.
Cijelim putem do kuće pomogao sam mu nositi dio knjiga. Zaključio sam da je zanimljiv dječak, pa sam mu predložio da s mojim društvom zaigra nogomet. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend. Što sam ga bolje upoznavao, sve više mi se sviđao. Moji su prijatelji bili istog mišljenja.
U ponedjeljak ujutro opet sam sreo Kylea s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i zaključio da će uistinu nabildati mišiće noseći tolike knjige svaki dan. Samo se nasmijao i prebacio mi polovicu tereta.
Slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o upisu na fakultet. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja za Duke. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije. Znao sam da ćemo zauvijek ostati prijatelji i da nam kilometri nikad neće predstavljati problem.
Kyle je u našem razredu trebao pripremiti oproštajni govor. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber, ali sam se radovao što nisam ja morao ići na pozornicu i govoriti.
Na dan mature Kyle je izgledao fenomenalno. Bio je jedan od onih koji su pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više djevojaka nego ja i cure su ga jednostavno obožavale, pa sam ponekad bio i ljubomoran.
Danas je bio jedan od onih dana. Bio je nervozan zbog svoga govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao mu: „Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!“
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. „Hvala ti prijatelju“ Nakašljao se i počeo govor.
„Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ..., ali najviše svojim prijateljima. Biti nekome prijatelj najveći je dar koji mu možete dati. Ispričat ću vam svoju priču.“
Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici dok je pričao priču o danu našeg prvog susreta. Rekao je da se tog vikenda namjeravao ubiti. Ispraznio si je ormarić, kako poslije njegova majka ne bi morala preuzimati i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi smiješak. „Hvala Bogu, moj me prijatelj spasio od smrti.“
Čuo sam uzdah koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Njegovi majka i otac gledali su me i smiješili mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu našeg prijateljstva.
Zato, nikad ne podcjenjuj moć svojih djela. Malom gestom možeš nekome promijeniti život. Svi mi utječemo jedni na druge, a prijatelji su anđeli koji nas dižu kada nam krila zaborave kako se leti.
Međunarodni tjedan prijateljstva je. Pokaži svojim prijateljima koliko ti znače.
Muško
Žensko
Nebitno
