Nevjerojatno, stvarno nevjerojatno i sramotno! Zbog ljudi poput tebe se i nalazimo u ovakvoj situaciji. Jezik su nam masakrirali prije 40, 50 godina, ali to više nikoga nije briga. Kako je tada bilo svima onima koji su učili ne ću, pogrješka pa su zbog politike (koja je bila gora, stoput gora od današnje!) morali pisati neću, pogreška i sl.
Ne znam koliko puta treba ponoviti kako je jezik automatizirani sustav i sve se promjene nauče vrlo brzo.
A o ljudima koji se brinu za hrvatski jezik (ne za hrvatsko-srpski, kojemu na žalost neki još uvijek teže) govoriti da su mesari - krasno, na nižu se razinu nisi mogla spustiti. Tko si ti da o čovjeku koji ima 81 godinu, a lucidniji je od većine mladih i kvazi-sposobnih ljudi, govoriš kao o mesaru, monstrumu i slično?
Svjestan sam ja da se mnogima povraća od hrvatstva i svega što je na bilo koji način povezano s hrvatskim identiteom, ali ostavljati komentare ovoga tipa ne priliči čak ni onomu tko se samo zna potpisati.
Uostalom, zašto ljudi ne mogu shvatiti da je potpuno svejedno hoće li pisati ne ću ili neću, važno je samo da je ne ću točno, a onda će im ljudi zaduženi za lekturu ispraviti sve što je pogrješno. Osim toga, mladi će naraštaji biti opismenjeni na zadatcima, ne ću i pogrješci pa nikomu to više ne će biti čudno.
Predivan je osjećaj kada dijete u petom razredu ispravi studenta koji na praksi napiše na ploču "pogreška". Ljudi, shvatite, mnogi su već opismenjeni na ne ću, pogrješci... Uzmite pravopis i iz 1996. pa ćete vidjeti da i tamo živi ne ću. Nije to ništa novo!
Ne možemo se složiti sa stavom da se ne ću piše sastavljeno jer se to kosi s osnovnim pravilom da se niječnica ne piše odvojeno od glagola. Sastavljenom neću nikako nije argument sažimanje od ne hoću. (Isti se argument nalazi u tzv. novosadskom pravopisu (koji je prekinuo hrvatsku tradiciju o pisanju rastavljenoga ne ću i je iza pokrivenoga r): „Odrična riječca ne srasla se jedino s oblicima glagola: nemoj (od ne mozi), nemojmo, nemojte, neću (od ne hoću), nećeš…nemam, (od ne imam), nemaš, nema…nemaju, i u ovim je slučajevima svagda treba pisati sastavljeno s glagolom.“, Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, Matica hrvatska/Matica srpska, Zagreb/Beograd, 1960., str.84.)
U Anić-Silićevom Pravopisu hrvatskoga jezika (koji nema ministarsku preporuku niti ju je ikada imao) stoji pravilo da se ne ću piše sastavljeno (neću) te se dovodi u vezu s još nekim iznimkama koje se pišu sastavljeno. Glagol nisam piše se sastavljeno, ali tu je riječ o drugoj niječnici i to je jedini glagol koji dolazi uz ni. Između ostalog, sastavljeno pisanje glagola nisam ima i razlikovnu ulogu s obzirom na rastavljeno pisanje dviju riječi ni sam, a koje ima i drugačije značenje (Ni sam ne znam zašto sam to napravio./Nisam to napravio.). Glagoli nemam ili nemoj i njihovi sprezivni oblici pišu se sastavljeno što je u skladu s načelom da se sastavljeno pišu jedinice koje nemaju samostalno značenje, a mam i moj (moj nije u ulozi posvojne zamjenice) nemaju samostalno značenje i ne mogu samostalno stajati, a ne i ću imaju samostalno značenje pa je to u Anić-Silićevom Pravopisu hrvatskoga jezika u suprotnosti s pravilom o rastavljenom pisanju.
Dakle, u hrvatskom se jeziku uvijek pisalo ne ću, što nam je prekinuo novosadski pravopis prije 46 godina propisavši neću kao točan oblik. No osim jezičnih argumenata gore iznesenih, odvojeno pisanje niječnice (ne ću) potvrđuje i hrvatska pisana tradicija!
P.S. Sad još recite da nije sramotno što u Rječniku HRVATSKOGA jezika (autora ne ću imenovati) imamo hapsanu, kašiku, kašičarenje? Prestrašno!
Nebitno
Žensko
Muško
