Ona, koja vam oduzima dah

NOTTURNO


Nocas se moje celo žari,
nocas se moje vjede pote;
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci;
Placimo, placimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoci.
T.U.

Adrenalinska eksplozija!
http://www.youtube.com/watch?v=F9xUHFLFNig&mode=related&search=

Sanjao sam nocas da te nemam,
Da lezim budan na postelji od snijega

I tiho, tiho,
Neka druga zena
Moje ime doziva kroz noc...

Ruzan san.

Vidio sam u snu ljiljan bijeli
Crne konje i svatove bez pjesme...

I tiho, bez glasa,
Odlaze nekud
Neki dragi ljudi
Gdje, a gdje...?

Ruzan san.

Hej, noci, stani!

Zora nek svane!

Neka zora svane.

Goran Bregovic

A traffic jam when you're already late
A no-smoking sign on your cigarette break
It's like ten thousand spoons when all you need is a knife
It's meeting the man of my dreams
And then meeting his beautiful wife
And isn't it ironic...don't you think
A little too ironic...and, yeah, I really do think...

It's like rain on your wedding day
It's a free ride when you've already paid
It's the good advice that you just didn't take
Who would've thought... it figures

Life has a funny way of sneaking up on you

http://www.youtube.com/watch?v=xAKf1gTx7qM

"Nemo"

This is me for forever
One of the lost ones
The one without a name
Without an honest heart as compass

This is me for forever
One without a name
These lines the last endeavor
To find the missing lifeline

Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I`d give my everything
Oh how I wish
For soothing rain
Oh how I wish to dream again
Once and for all
And all for once
Nemo my name forevermore

My flower, withered between
The pages 2 and 3
The once and forever bloom gone with my sins

Walk the dark path
Sleep with angels
Call the past for help
Touch me with your love
And reveal to me my true name

Oh, how I wish...

Nemo sailing home
Nemo letting go

Oh, how I wish...

http://www.youtube.com/watch?v=GynWBm5Mifo

"Calling the Rain"

Moods and emotions
Circles ,vibrations
Dark days are rising
In eternal remembrance
I feel like I have failed my life
When thoughts of sorrow lead my mind
And I feel like calling the rain
I feel like calling the rain
Daguely and clearly
Threatning and knocking
Dark cloud formation
From vanguished desperation
Hoping for enlightment
But holding the light
Being moved but not ready to cry
'cause I feel like calling the rain

sve te više volim ja,
jube moja,
volim za života dva,
vjero moja,
jedan život malo je,
za mene i za tebe

Pero Zubac
Mostarske kiše

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Pablo Neruda - Noćas bih mogao napisati

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

CatCloe je napisao/la (Pogledaj post): › "Pamet je u redu ako je imate, ali život se živi srcem!" Forrest Gump

Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše
Noći ispune tugom

Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge nitko
Ne bude čekao više

Čekaj i kada pisma
Prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje
Dosadi svakome koji čeka

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu
Da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu

Nek povjeruju i sin i mati
Da više ne postojim
Neka se tako umore čekati
I svi drugovi moji

I gorko vino za moju dušu
Nek piju kod ognjišta
Čekaj i nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek' rekne tko me čekao nije
Taj je imao sreće

Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti
Niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina
Čekanjem svojim dugim

Nas dvoje samo znat ćemo kako
Preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala
Kao nitko na svijetu.

Dobriša Cesarić - Povratak

Ko zna (ah nitko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim, ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveće pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće,
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Hari Rončević - Još ne znam kud s tobom

Dok me dira
dok me ljubi
tvoje usne osjećam
dok mi priča
gubim riječi
tvoje lice zamišljam
kako letjeti snekim
kad su ti slomljena krila

Još ne znam kud s tobom
ni kud bi sa sobom
još teško je
budit se pored nje

Dok me grle
njene ruke
kao lance osjećam
dok me dira
dok me ljubi
tvoje lice zamišljam
kako letjeti s nekim
kad su ti slomljena krila

Još ne znam...

Kao Titanic plovim
dignut iz mračnih dubina
hodam tiho ko srna
što je već ranjena bila

Još ne znam...

A.G. Matoš - 1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

E.A. Poe - Annabel Lee

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea,
But we loved with a love that was more than love,
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsmen came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulche
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me;
Yes, that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we,
Of many far wiser than we;
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams, without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise, but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling,--my darling,--my life and my bride,
In her sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.