Ona, koja vam oduzima dah

Kad me jednom noć ne isprati u zoru
Kad me tvoji poljupci ne probude
Pusti jugu neka prospe me po moru
Neću suze i po dobru pamti me

ela je napisao/la (Pogledaj post): › Sebe dugo sam trazio Precicom znanom zalutao Pred mojim vratima Ona je cekala ranjenog jelena. Krive staze sam gazio Stotinu puta posrnuo U svojim snovima Ona je cuvala ranjenog jelena. Gdje mi je pamet bila Pa da nisam vidio njene poglede Kao svila bile su njene utjehe. Gdje mi je pamet bila Pa da nisam shvatio sto je trpila Zbog svoga ranjenog jelena. Toga jutra sam stigao Svjestan da sam zakasnio Pred mojim vratima Njenih tragova nema, nema nikoga. A ja i dalje gazim Snijegove duboke, koprive i dukate Na svijetu jedina Ona je cekala ranjenog jelena. Osmi putnik

Pipi,svaka čast!Zlatno doba Putnika dok je još Džibo pjevao...odlična stvar,a i on je jedini na našoj estradi koga cijenim.Lik je car totalni...

"Odupirao sam se svemu što je bilo nedolično, što mi se činilo divljim, što nije bilo pitomost. Uporno sam i marljivo težio savršenstvu, ali nisam postao savršen nego prazan. A kad se to dogodilo, u srcu sam osjetio lom. Polako sam postao svjestan da cilj života nije u nečemu postati najbolji, nego naći svoje pravo mjesto pod suncem. Manje je, naime, učinio onaj koji je do savršenstva razvio samo jednu sposobnost, od onoga koji je u sklad doveo sve svoje osobine, ma kako skromne one bile"

Divlji konj

Neprihvaćanje vlastitog položaja nevolja je iz koje proizlaze sve ostale neprilike u životu jednog konja. Neprihvaćanje i opiranje dva su smjera našeg djelovanja. Zapravo jurimo na neka druga mjesta za udobnostima i vjerujemo da je ondje sreća. Ne pada nam na pamet da je sreća baš tu gdje stojimo i da uzalud lupa na naše srce. Mi to svoje srce stišćemo i stežemo, tvrdo nam je kao kamen, a sreća je poput sjemenke koja traži razmekšano, vlažno od suza i toplo srce puno osjećaja. Izvana možeš čuti što te volja, tko zna kako velika djela, a ipak nećeš biti sretan, ostat ćeš jadan. Po sreću moraš u svoju dubinu. Ona je uvijek s tobom, ali su um, oči i srce zauzeti travom. Stalno vučeš tu svoju glavu po tlu i ne odvajaš je od zemlje. Pa kako bi onda ugledao svoju sreću? Uzalud on obigrava oko tebe, privlači tvoju pažnju. Ti zuriš samo u zeleno busenje i halapljivo ga proždireš. To je tvoja sudbina, konjiću. I onda kad si sit i pun mješine, e, tada bi ti išao za srećom. A sreća je laka i lepršava, brzo ti odmiče jer si ti trom, lijen i ne voliš napuštati toplinu vlastite postelje. Samo tvoj duh može uloviti sreću, a on je utamničen u tebi. Stoga se tvoja sreća i ti cijelog života i ne sretnete.

Divlji konj

Kraljica

Milo moje, stvari stoje
da medju nama gotovo je
nista nije kao prije
jer tuga vodu ne pije

I sto mi znace tvoje rijeci
da me nitko tako nece voljeti
meni osmijeh dusu lijeci
a na ljubav ja cu cekati


Bez tebe ja sam kraljica
svoje sudbine gospodarica
bez tebe, duso, zivim dobro, znaj
necu vise u tvoj zagrljaj, u tvoj zagrljaj

Ono malo sto si dao
neka tebi ostane
a sve moje nestalo je
poslije duge godine

I sto mi znace tvoje rijeci
da samoca ubija
meni osmijeh dusu lijeci
bicu svoja il' nicija

ROĐENI DVADESET TREĆE, STRIJELJANI ČETRDESET DRUGE
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
(1953, Izet Sarajlić)

Metalucifer je napisao/la (Pogledaj post): › ela je napisao/la (Pogledaj post): › Sebe dugo sam trazio Precicom znanom zalutao Pred mojim vratima Ona je cekala ranjenog jelena. Krive staze sam gazio Stotinu puta posrnuo U svojim snovima Ona je cuvala ranjenog jelena. Gdje mi je pamet bila Pa da nisam vidio njene poglede Kao svila bile su njene utjehe. Gdje mi je pamet bila Pa da nisam shvatio sto je trpila Zbog svoga ranjenog jelena. Toga jutra sam stigao Svjestan da sam zakasnio Pred mojim vratima Njenih tragova nema, nema nikoga. A ja i dalje gazim Snijegove duboke, koprive i dukate Na svijetu jedina Ona je cekala ranjenog jelena. Osmi putnik Pipi,svaka čast!Zlatno doba Putnika dok je još Džibo pjevao...odlična stvar,a i on je jedini na našoj estradi koga cijenim.Lik je car totalni...

duugo godina seckam vene na ovu..jedan od najdražih...

Naposletku
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledećem bregu...
Okopniće moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...

Tvoje usne su trazile moje
moje tijelo prekrilo je tvoje
ljubavni cin pod s vodom nebeskim
i krici sto paraju u noc

U zagrljaju svome imala si mene
u ocima tvojim, vidio sam sebe
ljubavna strast oduzela tijela i nas

Ref.
Ove noci te nije, nije te sram
ove noci bas sve zelim da ti dam
ove noci u nama rodila se moc
ovo je nasa, nasa prva noc

Poljupci su moji prosipali tebe
dok si snazno ti zeljela mene
drhtava tijela tazila su spas
i oduzela glas

Na ramenu mome sklopila si oci
u ovoj divnoj i proljetnoj noci
tvoja ljepota u meni je simbol zivota

thompson

Divlje Jagode - Zauvijek tvoj

Zima je, Decembar, mokri snijegovi
Svuda su tragovi tvoji ostali
Na tren pomislim, nisam ni za šta
Nikad gore godine, dušo, vjeruj mi.


Sjećanja me bole sva, moja ljubavi
Šibaju me vjetrovi, modri vjetrovi.
Zauvijek tvoj (tvoj) ...
Zauvijek tvoj (zauvijek tvoj) ...


Sjećam se, ti i ja, moja jedina
Pamtim sve, ti i ja, plave ulice
Mjesec svud oko nas, a ti ljubiš me
Topla si, drhtiš sva, da li sjećas se?


Stajala si tu kraj mene, sva u suzama
Kao srna uplašena, zbunjena.
Zauvijek tvoj (tvoj) ...
Zauvijek tvoj (zauvijek tvoj) ...

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti. (1953, Izet Sarajlić)

ajme, otkud ti to znaš?

legica_os je napisao/la: › Tvoje usne su trazile moje moje tijelo prekrilo je tvoje ljubavni cin pod s vodom nebeskim i krici sto paraju u noc U zagrljaju svome imala si mene u ocima tvojim, vidio sam sebe ljubavna strast oduzela tijela i nas Ref. Ove noci te nije, nije te sram ove noci bas sve zelim da ti dam ove noci u nama rodila se moc ovo je nasa, nasa prva noc Poljupci su moji prosipali tebe dok si snazno ti zeljela mene drhtava tijela tazila su spas i oduzela glas Na ramenu mome sklopila si oci u ovoj divnoj i proljetnoj noci tvoja ljepota u meni je simbol zivota thompson

ZAR TO NE PJEVA ONAJ MALI TIHO ORLIĆ???
mislim da nije Thompson, ali pjesma mi je super

Znate l' priču o Vasi Ladačkom?
I ja sam je tek onomad čuo...
Jednom devet dana nije izlazio iz birtije,
Kažu da je bio čudna sorta.
Otac mu je bio sitni paor,
Ranio je sedam gladni usti.
Mati mu je bila plava, tiha, nežna, jektičava,
Umrla je s trideset i nešto.
Imali su par jutara zemlje,
Malu kuću na kraju sokaka,
Na astalu navek leba
Taman tol'ko kol'ko treba,
Al' je Vasa 'teo mnogo više...

Želeo je konje vrane, po livadi razigrane,
Sat, sa zlatnim lancem i salaše...
Želeo je njive plodne, vinograde blagorodne,
U karuce pregnute čilaše...
Samo,
Nije mog'o da ih ima...

Voleo je lepu, al' sirotu.
Uz'o bi je, samo da je znao:
Voleš jednom u životu,
Sad, bogatu il' sirotu?
To ne bira pamet nego srce.
Sve se nad'o da će ljubav proći,
Zanavek je otiš'o iz sela.
Nikad nije pis'o nikom,
Venč'o se sas miraždžikom,
Jedinicom ćerkom nekog gazde...

Dobio je konje vrane, po livadi razigrane,
Sat, sa zlatnim lancem, i salaše...
Dobio je njive plodne, vinograde blagorodne,
U karuce pregnute čilaše...
Sve je im'o, ništa im'o nije...

Propio se, nije prošlo mnogo,
Dušu svoju đavolu je prod'o.
Znali su ga svi birtaši,
Tražio je spas u čaši,
Ali nije mog'o da ga nađe.
Mlad je, kažu, bio kad je umro
Sred birtije, od srčane kapi.
Klonula mu samo glava,
K'o da drema, k'o da spava...
I još pamte šta je zadnje rek'o:

Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih...
Džaba bilo sata... I salaša...
Džaba bilo njiva plodnih... Vinograda blagorodnih...
Džaba bilo karuca... Čilaša...
Kada nisam s onom koju volem...
E... Kada nisam s onom koju volem...

Znate l' priču o Vasi Ladačkom?
I ja sam je tek onomad čuo...
Čak i oni slični njemu,
Kada razmisle o svemu,
Kažu da je bio – čudna sorta...

ovo je jedna od mojih najdražih, đole je legenda

DanicaV je napisao/la (Pogledaj post): › ajme, otkud ti to znaš?

Heh, kako ne bih znala Za mene, jedan od najdražih pjesnika našeg podneblja. Ako ne i najdraži.

PIŠI MI NA ZELENU ADRESU LJETA

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šaljes neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tiče.
Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.

Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.

Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

Izet Sarajlić

Sanjam kako idem pored tebe

....ali kad te u daljini ugledam,
prelazim na drugu stranu, protivnu,
gdje me nećeš opaziti
između prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
za uglove ulične
ili za široka stabla.
U noći sanjam kako idem pored tebe..

grehota što D.Tadijanovića ne spomenuh, ali ovo nije uglazbljeno

neću izdat ja Boga nikada
neću gasit sunce koje s neba sja
neću zbog tebe rukom na sebe
jer ti me voliš i ti se moliš
za mene.............