Urednik Večernjakovog "Ekrana" dobio otkaz jer je premijera
sanadera i poznatog nogometaša
Zvonimira Bobana spomenio u gay kontekstu! Njegova kolumna analizirala je dodjelu Oscara. u njoj je spomenio mnoge gay pobjednike koji su zahvalili svojim partnerima i pasrtnericama. U tom kontekstu je napisao da bi bilo lijepo da jednoga dana Zvonimir boban ili sanader tako zahvale svojim "dečkima"..
To je očito nekome zasmetalo, jer je javna tajna da Zvonimir Boban je zapravo homosexalac jer je poznat u homosexualnim krugovima baš kao i još neke sportske i estradne zvijezde (nećemo nikoga imenovati) ... isto tako priča se i za Sanadera da je gay tj. svi to znaju.. no očito iako svi to znaju, o tome se ne smije pisati... pa čak ni u tom kontekstu! iako ga nije nazvao gayem, niti ga je outao on je samo napisao mogućnost što bi bilo kad bi premijer bio gay ...i eto, dobio je zbog toga otkaz!
što reći na ovo sve nego da je ovo upozorenje novinirama da ne pišu nikako o sanaderovom pederluku, pa čak ni u komičnom kontekstu jer bi mogli završiti na ulici bez posla.
ovo je čuvena kolumna Arsena Oremovića zbog koje je dobio otkaz:
Neugodne istine
Zamislite (a znam da nekima to neće biti teško) sljedeći prizor. Na dodjeli nekih sportskih nagrada proglašavaju Zvonimira Bobana, na vrhuncu njegove karijere, sportašem godine. Boban izlazi na pozornicu i počinje govor zahvale:
– Htio bih najviše zahvaliti osobi koja je cijelo vrijeme uz mene, koja mi pomaže da sve napore i odricanja sportskog života lakše podnosim. Sada to i na ovom mjestu želim podijeliti sa svima vama. To je...
Na to se ozarena Leonarda Boban već podigne s mjesta, međutim, nagli muk u dvorani pokaže joj da se događa nešto neobično. Okrene se oko sebe i opazi da stoji i neki zgodan, njoj nepoznat mladić dva reda iza nje. Uzvanici gledaju malo njega, malo Leonardu.
– To je – prekine mučnu tišinu sportaš godine
– moj dečko...– Majku ti, znači istina je, sine, što se priča... – otme se Ćiri iz publike.
Zvonimir i Leonarda, koji su u braku 12 godina, imaju dvoje posvojene djece, 12-godišnju Mariju i šest godina mlađeg Gabrijela, a priča se da je na putu i treće usvajanje.
Znam da će mnogi ovaj izmišljeni prizor (svaka je eventualna podudarnost sa stvarnim osobama slučajna) doživjeti uvredljivim (“pa kako, pobogu, tako s našom nogometnom legendom”, ali takve nas, narode, situacije očekuju prije ili kasnije. Za onoliko vremena koliko se može reći da je ispred nas Amerika u kojoj se prije neki dan dogodio gotovo identičan prizor. Pokupivši Oscar za najbolju pjesmu, američka kantautorica Mellisa Etheridge zahvalila je svojoj – supruzi! I nitko od toga nije pravio nikakvu posebnu priču, kao da je to sasvim normalno, a valjda bi takvo (normalno) i trebalo biti.
Ne znam za vas, ali ja već godinama uopće više ne gledam dodjele Oscara da vidim koji će filmovi pobijediti. Većinu ih prije toga ni ne odgledam, općenito sam prorijedio odlazak u kino jer većina naslova koji se nude na repertoaru ne nudi ni djelić poticaja i uzbuđenja zbog kojih sam sam svojedobno počeo pisati o filmovima. Kada sam se uhvatio da češće izađem iz kina nego što ostanem do kraja, odlučio sam da više ni po profesionalnoj dužnosti neću dopustiti da me maltretira industrija specijalnih efekata, sterilnih i ziheraških pričica, prenapuhanih veličina i kontroverzi.
Dodjele su Oscara, međutim, kao i dodjele bratskih nagrada Emmyja, Zlatnoga globusa i drugih, postale uzbudljive samostalne emisije jer ih već niz godina prave najbolji svjetski stand-up komičari i voditelji kasnonoćnih talk-showova Conan O’Brien, Jon Stewart, David Letterman ili, kao u slučaju ove godine, Ellen DeGeneres. U njihovim se skečevima ili izvedbama skupi više ideja i safta nego u pet filmova koji odražavaju nekakav oscarovski prosjek.
I sad se pitam zašto se u svijetu nitko ne uvrijedi kada DeGeneresova kaže da je glumica Judi Dench (dobitnica Oscara i nositeljica dviju titula britanskog kraljevstva) izostala zbog “operacije koljena” oko... očiju, a kasnije nadoda da je zapravo riječ o grudima, a kod nas je pola sportskoga svijeta na nedavnoj dodjeli sportskih nagrada ustalo protiv nastupa komičarske skupine “Sve 5” i zafrkancije na račun Nives Celzijus i nekoliko igrača Dinama. Zašto je to tako? Zato što se kod nas većina još uvijek može zabaviti jedino uz narodnjake, janjetinu i viceve o Muji i Hasi, ali, gospodo, Europa i svijet stoje nam pred vratima!Bolje rečeno, mi čekamo pred njihovim vratima.
Možda bi Al Gore nakon osvajanja Oscara filmom “Neugodna istina” uskoro mogao pokazati da se javnim glumatanjem može osvojiti i Oscar i Bijela kuća. To bi bio prvi takav primjer u povijesti jer Reagan nije nikada osvojio Oscar, a Schwarzenegger, unatoč ambicijama, sigurno neće vidjeti ni Oscar ni predsjedničko mjesto.
Naše političko glumište pak nikada neće osvojiti nijednu glumačku nagradu, najmanje Oscar, jer od hrvatskih glumaca jedino lošije glume hrvatski političari, ali zato će potkraj godine njihovo glumatanje i prenemaganje biti nagrađeno novim pozicijama vlasti i moći; umjesto Oscara za najboljeg režisera, glumca ili glumicu, osvajat će mjesta premijera, predsjednika vlade, ministara... Oni se neće useliti u Bijelu kuću, ali će se, tko god dođe na vlast, sigurno truditi da nam od države prave – žutu kuću.
Jeste li se zapitali zašto političari nikada, poput glumaca, nakon osvajanja nagrada (vlasti) ne zahvaljuju svojim roditeljima? Zamislite da političar koji upravo stupa na mjesto ministra nekog resora kaže: ”Tako mi Bog pomogao. Hvala, mama...” Ili da novoproglašeni veleposlanik zahvali na vjerodajnicama svom očuhu... Ne, političari ne zahvaljuju roditeljima. Vjerojatno zato jer su se roditelji maksimalno trudili da ovi postanu sve samo ne političari, ali, eto, nisu uspjeli.
No, tko zna, možda se jednoga dana i to promijeni, možda govori obraćanja u povodu osvajanja nove vlasti ili povratka na vlast postanu mjesto otkrivanja neugodnih istina. Zamislite da Sanader ponovno osvoji vlast pa javno zahvali na potpornju svome – dečku. Na primjer...
Muško
