Iskustvo u osječkoj bolnici
Još od adolescencije, otkad imam loše iskustvo s mojim liječenjem, imam problem s prihvaćanjem naše konvencionalne medicine.
A nedavno sam otkrila da imam i hrpu potisnutog bijesa na liječnike kojima sam samo broj i ponašaju se prema meni kao da nisam osoba.
Ne sviđa mi se hrpa stvari u konvencionalnom pristupu:
- na prvom mjestu je neholistički pristup,
- zatim krutost,
- egotripizam među liječnicima koji misle da su Bogom dani,
- nekontaktibilnost liječnika s pacijentima (mislim na one liječnike koji te u viziti ni ne pogledaju nego samo prokontroliraju onaj papir koji stoji na rubu kreveta),
- podlijeganje liječnika farmaceutskim industrijama i njihovim trikovima (prodaj 10 kutijica "tog i tog“ lijeka pa ćeš dobiti nagradu!!),
Ima tu još hrpa stvari koje bi se moglo nabrojati...
Ali želim imenovati i nešto lijepo što mi se u zadnje vrijeme događa...
Dakle, u 5. mjesecu trudnoće otkrili smo da nam sinčić ima defekt koji se naziva Gastroschisis.
Pojma nisam imala što je to i dragi Google i prijateljica pedijatrica otkrili su nam surovu istinu da nas čeka dug put praćen operacijama, komplikacijama i dugotrajnim boravkom u bolnici.
S obzirom da znam da iz iskustava koja proživljavamo kroz prve mjesece, kao i prve tri godine života, kreiramo obrasce za čitav život vjerujem da mama mora biti uz dijete kad je dijete uznemireno, bolno, nezadovoljno ili samo budno dok god živčani sustav do kraja ne sazrije.
U početku sam vjerovala da ću naći bolnicu u kojoj ću moći provesti vrijeme kraj svog sinčića uz inkubator, ali nakon jednomjesečnog telefoniranja, kopanja i traženja veza shvatih da u Hrvatskoj sve te razzvikane privatne klinike za porođaj rade samo u slučaju ako je u porodu sve ok, čim postoje komplikacije pošalju te na Rebro.
Pošto imam tetu u Švedskoj kontaktirala sam i neke bolnice tamo i otkrila da postoji varijanta da mogu biti uz dijete na stolici uz inkubator, ali i tamo je pristup na intenzivnoj ograničen.
Rebro ili Osijek? Pitanje je sad.
Na Rebru imaju kvalitetniju opremu, bolji su materijalni uvjeti u bolnici, ali Osijek mi se čini nekako prisniji i topliji.
Još kao trudnica otišla sam nekoliko puta do neonatologije upoznati osoblje i vidjeti kako izgleda odjel i odluka je pala.
Biramo Osijek.
Cijeli proces nije bio lagan, bio je spor i zahtjevan, ali bilo je i dirljivih trenutaka i životnih lekcija.
Prvi anđeo koji se pojavio u cijelom procesu bila je doktorica kojoj ni prezime ne znam, zvala se Darija i dala mi je spinalnu anesteziju.
Bila je topla i prisutna sa mnom dok mi je strpljivo odgovarala na pitanja, o tome što se dešava i ulijevala mi je sigurnost dok sam slušala kako režu mišić, kako otvaraju posteljicu i uzimaju Arna. Hvala Darija bez prezimena.
Nakon carskog reza Arno je prošao 4 operacije, imao sepsu dva puta, meningitis, bio na respiratoru...
Dva puta je hodao po rubu i molili smo Boga, anđele, vodiče za podršku i Arna da ostane s nama.
Ja sam prolazila kroz razne emocije: od ljutnje i frustracije što moram slijediti pravila koja nisu u korist mog djeteta i njegove potrebe nego sistemu (čekanje ispred prozora intenzivne kad ti gladno dijete plače, a ti moraš čekati sat jer su pravila da se ulazi u 8h, 11h, 14h...), do podrške i sigurnosti jer vidim da mi dijete liječe stručnjaci i ljudi koji ne samo da znaju što rade, nego su prisutni i onda kad stvarno to nije njihova dužnost.
Nikad neću zaboraviti dan kad je dr. Divković nakon što nam je dan prije rekao da ide na godišnji odmor, drugo jutro osvanuo kod inkubatora u svom samtastom sakou, samo da vidi "je li mali kakao"...
I sad me dira kad se toga prisjetim
a zahvalnost koju osjećam u srcu nemjerljiva je.
A nije to samo njegova odlika, ima još ljudi na popisu...dr. Sipl, d.r Dobric i sestre Mirela, Monika,Gabrijela, Nada, Melinda, Zvjezdana i Gordana, hvala vam što ste bile tu s nama kad je bilo teško, kad je bilo tužno, napeto i neizvjesno, kad je bilo sretno.
Hvala vam što ste se zajedno s nama veselili svakoj Arnovoj kakici i što ste bile zamjenske majke našem malom anđelu.
Hvala i sestri Mireli i dr. Milas što je podržala moje dojenje i što danas ja i Arno možemo dijeliti prekrasne intimne trenutke mazeći se na siki.
Hvala Anici, Katarini, Ireni, Željki, Taniji, Gabrijeli, Margareti, Marijani s drugog kata sto su čule naše potrebe i zvale me na svaki Arnov "kmek".
Hvala sestrama i tehničarima na drugoj intenzivnoj koji su dali podršku za više kontakta i dozvolili nam bivanje s Arnom kad god su mogli.
Hvala sestri Nedi i njenom timu sestara na odjelu dječje kirurgije.
Naš proces oporavka još traje.
Trenutno se nalazim u bolničkoj sobi na odjelu pedijatrije, sretna što mogu biti uz Arna i 24h, ako to želim.
I sretna što sam maloprije kroz razgovor s njegovom doktoricom, dr. Pušeljić, otkrila da je ona jedna od onih rijetkih dragulja koji gledaju na čovjeka holistički.
Dragi osječki liječnici,
barem ovi s kojima sam bila u kontaktu kroz Arnovo izliječenje, hvala vam na tome što ste mi vratili vjeru u konvencionalnu medicinu i što ste nas vidjeli i čuli u našim nastojanjima da kroz cijeli ovaj proces olakšamo muke malom Arnu i budemo uz njega što više, da barem ne boluje sam kad već mora bolovati.
Hvala dr.Jurković na nježnom i toplom pristupu.
Hvala Hani na brutalnoj iskrenosti i podršci.
Hvala svim onim ljudima koji su zvali, pisali i molili s nama.
Hvala roditeljima koji su zabavljali šestogodisnju kćerkicu dok smo mi boravili u bolnici.
Hvala Siniši koji je bio siguran oslonac i najbrižniji muž na svijetu.
I, naravno, hvala tebi Arno što si nas izabrao za roditelje i što si ostao s nama iako ti je život počeo sa, za moj ukus, puno previše boli.
S ljubavlju u srcu,
Gorana Radetić
Nebitno
Žensko
Muško
