Poštovani,
Pročitala sam nedavno u jednom članku kako se osječko rodilište diči titulom „Prijatelj djece“ na što sam se odmah (a vrlo vjerojatno i većina drugih žena koja ima iskustvo s tim odjelom) zapitala „Tko je tu lud??!“. No ovih sam dana nabasala i na termin „nasilje u porodu“ u kojem sam se odmah prepoznala te sam odlučila napisati ovo otvoreno pismo.
Godinama već slušam užasne priče i iskustva sa poroda u KBC Osijek, no ne užasne zbog pretrpljenih fizičkih napora i bolova, nego užasne i prestrašne zbog mentalnih i emocionalnih boli, ponižavanja, ignoriranja, omalovažavanja, pa i vrijeđanja rodilja od strane medicinskog osoblja. U startu se ispričavam svim divnim djelatnicama i djelatnicima KBC Osijek koji zaista daju sve od sebe, fizički i emocionalno i na koje se ovo pismo ne odnosi. No oni su, nažalost, u apsolutnoj manjini.
Prije poroda sam se nastojala informirati o uvjetima u osječkom rodilištu i, između ostalog, naišla i na tu famoznu titulu „Prijatelj djece“, kao i na podatak da u istom postoji mogućnost poroda na klupčici, te stjedenja na lopti, umjesto ležanja na boku. Željela sam to čim sam saznala za tu mogućnost, jer sam čitala (a i instinktivno me je „vuklo“) kako je okomiti položaj idealan za spuštanje djeteta i prirodan porod. Toliko o onome što piše.
Pri prvom koraku koji sam učinila ušavši na ginekologiju KBC Osijek bilo mi je jasno da je sve to samo mrtvo slovo na papiru. Stigli smo oko 4 ujutro po mećavi i izrazitoj hladnoći. Lupali smo na vrata oko 20 minuta dok nas sestra nije čula i pustila unutra. Nakon prvog pregleda (u prizemlju) rečeno mi je da uđem u lift i odem na kat rodilišta. Prvo pravilo s kojim sam se susrela je „bez ijedne osobne stvari!“ To je značilo da u lift trebam ući samo u spavaćici i papučama, bez donjeg rublja i čarapa. U prizemlju, u kojem sam bila do tog trenutka već oko sat vremena, je bilo izuzetno hladno te sam sestru molila i nagovarala pa mi je jedva dozvolila da uđemu lift s čarapama na nogama i kućnoj haljini preko spavaćice, no uz izrazitu napomenu kako sve to moram skinuti i predati čim dođem gore. Razumijem pravila i protokol, ali zar mi zaista mora biti hladno?!
Na katu slijedi brijanje i klistir. Ne ulazim u detalje je li to zaista neophodno i u koliko je europskih zemalja ta praksa odavno napuštena, napisat ću samo jednu riječ – ponižavajuće.
Nakon papirologije odvedena sam u predrađaonu, u kojoj mi se za kroz nekih pola sata pridružio i suprug. Moji su trudovi, još prije polaska od kuće bili prilično jaki i česti, u razmacima od samo nekoliko minuta, no sasvim podnošljivi i očekivani. U predrađaonu ulazi medicinska sestra i, bez ijedne izgovorene riječi, bode mi iglu u ruku, u koju kapa prozirna tekućina. „Je li to drip?“ pitam ju, na što mi ona, preokrečući očima, odgovara da je. Ne samo da nikome nije bilo na kraj pameti pitati želim li ga i slažem li se s time da ga primim, nisu se udostojili čak mi ni reći što mi daju. Ja sam samo jedna od mnogih na traci.
Nekoliko minuta nakon toga, trudovi su prešli u pakleno bolne i već u predrađaoni sam se jedva kontrolirala od vikanja. Nitko ne očekuje da porod neće biti bolan, no ono što bi se očekivalo od rodilišta prijatelja djece su barem neke naznake pristojnosti, obzira i komunikacije. Ovdje ne. „Šuti i budi sretna da je sve u redu“ ozračje je koje vlada u ovim prostorijama, a tijelo rodilje u tim trenucima ne pripada njoj samoj nego pripada medicinskom osoblju. Ja sam samo glupi laik koji bi svojim pitanjima i (ne daj, Bože!) željama samo ometao njihov preuzvišeni posao – nešto što zna baš SVATKO tko je ikada u Hrvatskoj posjetio liječnika (osim, naravno, u privatnoj praksi).
Želite li porod na klupčici i lopti, morate naglasiti kako ste “zainteresirani za komplementarne metode“ . Ne moram ni napisati kako vam, ukoliko sami ne pitate, to nitko neće spomenuti. Već sam izraz govori koliko je osoblje ginekologije time oduševljeno. Šef odjela je stariji doktor kojega se (kako sam ranije kroz neslužbene razgovore doznala) većina osoblja prilično boji, a kada mu se treba prenijeti želja rodilje za „komplementarnim metodama“ svi se ježe već unaprijed. Šef odjela ih mrzi i svi to jako dobro znaju. U prolazu je promrmljao nešto u stilu „vidjet ćemo“ i „ako sve bude u redu“. U startu drastično umanjene šanse samim njegovim stavom. Ne može biti očitije kako je to na ovom mjestu nepoželjno. Klupčica i lopta smatraju se new-age glupostima i otežavajućim čimbenicima.
Netko me upitao (ne sjećam se je li u pitanju bila doktorica ili med. sestra) „Vi onda vjerojatno ne želite niti epiziotomiju?“ – također uz preokretanje očima i vrlo sarkastičan ton (na kraju rečenice samo je nedostajalo „glupačo naivna“). Rekla sam da ne želim. Naravno da sam ju dobila.
Dobila sam i loptu. S koje sam svakih sat vremena (ne mogu se zakleti u vremenske razmake, bila sam u agoniji) ZA VRIJEME TRUDA morala sići i popeti se na krevet (!!!!!) kako bi rukom provjerili koliko sam otvorena. Još sam dobro i prošla, obzirom da sam od jedne dobre prijateljice, koja je imala trudove, ali nije bila otvorena, čula kako ju je doktor rukom pokušao na silu otvoriti!!!! Pričala mi je kako je vrištala. To nije više čak ni nasilje. To je SILOVANJE!!!
Moj je porod bio izuzetno težak. Mišićava sam sportašica i tvrda kao kamen. Kontrakcije moje muskulature u kombinaciji s dripom bile su paklene, urlala sam kao da me kolju. Tako je i bolilo. I neka je, to je porod, baš ništa protiv te boli nemam. No imam protiv toga što me svako malo netko od osoblja upitao „Zašto toliko vičete??“!!! Kao da to želim i radim namjerno! Eto, vidjela sam u filmovima i to mi je baš super... zar ne smijem čak ni vikati??? Da ne spominjem kako je kroz boks u kojem sam bila prošla cijela vojska doktora i sestara, ušao je tko god je bio u blizini. Toliko o intimnosti mog poroda.
Da ne duljim, porod je trajao poprilično dugo, uz moje višesatno urlanje, tako da su me na kraju ipak odgovorili od lopte i klupčice (u agoniji u kojoj sam bila pristala bih na bilo što) pa sam ipak završila ponovno ležeći na boku. Svaka priča koju se servira rodilji završava sa „to je u interesu vašeg djeteta“. U boli, zbunjenosti, strahu i raznim drugim emocijama tog intenzivnog trenutka mnoge žene, kao i ja, krenu linijom manjeg otpora. Argument „to je u interesu vašeg djeteta“ zapečati priču.
Tri puta su me sa boka okretali na leđa za porod i prva dva puta vraćali na bok jer dijete nije htjelo van. Naravno da je na kraju završilo nalijeganjem laktom na trbuh. Sestra koja mi je pritisnula trbuh laktom jako se žalila što sam joj urlala u uho. Ispričavam se. Za narušavanje reda i mira te što sam uopće došla kod vas na odjel roditi dijete.
Sve u svemu, komentari su bili izuzetno ironični i zajedljivi. Mnogi od njih u stilu “htjela si prirodni porod na lopti, zašto se sad dereš“. Stvarno nisam uvredljivi i osjetljivi tip osobe, ali nisam ni glupa. Sve što odudara od klasične i standardne procedure „medicinskog“ poroda nepoželjno je i smatra se glupim. I tu se mogu smatrati sretnom jer sam ranije čula priče o komentarima „A noge si mogla širiti i ostati trudna, zašto se sad dereš...“. Ponižavanje u svom elementarnom obliku.
Suprug je cijelo vrijeme bio sa mnom. Čula sam priče kako su svi ljubazniji kada je netko od obitelji prisutan na porodu... Što bi tek bilo da on nije bio tamo?! Nevezano uz odnos doktora i sestara, zaista mi je puno pomogao, podsjećajući me na pravilno disanje, pričajući sa mnom (u trenucima u kojima nisam urlala kao da me kolju). Sama činjenica što je netko blizak bio uz mene i na neki način „dijelio“ moju bol puno je značila.
Porod je bio izuzetno težak pa mi je dijete zadržano na pedijatriji, a ja sam smještena na trećem katu ginekologije. Rodila sam oko 3 popodne, a informacije o tome kako mi je dijete dobila sam sljedeće prije podne!!!!! Koju god sestru sam zamolila za bilo kakvu informaciju, sve su mi rekle kako ih one ne smiju davati , nego samo doktorica s pedijatrije. Razumijem pravila i protokol, no da nisam nazivala brojeve izvan bolnice i tražila veze i protekcije, prvih gotovo DVADESET SATI ne bih uopće znala kako je moje vlastito, tek rođeno dijete!!! Niste li vi bolnica PRIJATELJ DJECE??
Za vrijeme boravka u bolnici posjećivala sam dijete na pedijatriji, 5 ili 6 puta kroz dan. Dozvoljenih pola sata za dojenje/hranjenje. Mnoge medicinske sestre, pa i doktori/ce na pedijatriji (opet, naravno, ne sve!) osorne su i zlovoljne. Prema majkama se odnose kao prema nužnom zlu koje im smeta u obavljanju posla. Hvala onim rijetkima koje su svjesne kako rade sa živim ljudima koji imaju emocije.
Što se tiče sestara na trećem katu ginekologije, imala sam sreće, većina ih je stvarno pažljiva, raspoložena i zaista se trudi napraviti posao korektno i sa srcem. Za razliku od onoga što sam čula za sestre na četvrtom katu, kojih se ni koncentracijski logori ne bi postidjeli. No, tu priču ostavljam nekome drugome da ju ispriča. Recimo mojoj prijateljici koja je, krvareći iz rane od carskog reza, preklinjala sestru da samo previje dijete jer se ona ne može ustati od bolova... Sestra je ljubazno odgovorila kako to nije njezin posao.
Razumijem kako većina vas medicinskih djelatnika radi u vrlo teškim uvjetima, kako ste prezaposleni i razapeti smjenama, potplaćeni kao i većina ljudi u Hrvatskoj. No, razlika je u tome što vi radite sa ŽIVIM LJUDIMA! Ono što bi trebao biti najsretniji dan u životu svake žene pretvara se u agoniju. Oni koji bi trebali biti pažljivi i osjećajni zajedljivi su i osorni. Ona koja bi trebala biti ključan dio toga događaja gurnuta je na marginu i objektivizirana. Da ni ne spominjem sve one zahvate, procedure i pravila koji su ponižavajući, bolni, otežavajući i neprirodni, a znanosti je odavno poznato kako takvi uopće ne moraju biti i kako su prirodno okruženje i prirodnije metode puno učinkovitiji, manje agresivni i daleko bolji!
Ne želim ulaziti u to koliko se porođaj na zapadu razlikuje od ovoga u Hrvatskoj, koliko je klasičnih procedura izmijenjeno ili potpuno odbačeno, koliko više prava žene imaju, koliko se izlazi u susret njihovim željama i potrebama. Ne znam postoji li hrvatski izraz za „bedside manner“ no očigledno je kako ga većina medicinara u hrvatskoj još uvijek ne poznaje ili ne smatra bitnim.
Stotine žena u Hrvatskoj svakodnevno trpi nasilje u porodu, a velika većina nažalost još uvijek nije svjesna kako to uopće ne mora biti tako. One koje jesu uglavnom pod pritiskom obaveza, brige o novorođenčetu i neispavanosti vrlo brzo potisnu traumatično iskustvo, sretne kako je završilo i kako je dijete dobro i zdravo. Vrijeme je da se o tome počne pričati.
Vratite porod ženama!!!! Na vlastitom porodu tretirate nas kao stoku, kao neprijatelja, kao nužno zlo. Na pitanje osjeti li i dijete naš strah, našu frustraciju, nelagodu i stres odavno su odgovorili stručnjaci – naravno da osjeti. To je naš najvažniji događaj, najintenzivniji doživljaj, naša najsvetija uloga, naše čudo, naša sreća. Žena bi trebala biti središte, presudni i (uz dijete) najvažniji dio porođaja!
Osječanka
p.s. Ne želim se potpisati punim imenom i prezimenom jer ću možda jednom ponovno morati na osječku ginekologiju. Prvo iskustvo je bilo sasvim dovoljno traumatično.
Nebitno
Muško
Žensko
