Na već čuvenom
Županijskom sudu u Zagrebu ovoga se tjedna u slučaju
Fimi-media prvostupanjski presudilo
Ivi Sanaderu, ali i HDZ-u. Njega će u ćeliju i po džepu, a Nju, kako stvari stoje, na stup srama i prosjački štap. U ovim, po HDZ teškim trenucima, ne treba biti pregrub pa reći da je
zločinačka organizacija, ali da je kriminalna – e to je glavni zaključak presude koju je sutkinja
Čalić izrekla na kraju ovog burnog i maratonskog procesa. HDZ sveukupno mora platiti
30 milijuna kuna jer si je tim novcima iz crnih fondova, a to je sukus presude, stranka svojedobno omogućila još jedan mandat na vlasti. U kojem je, usput tečeno, državu odvela u bananu, a građane u siromaštvo. Sanader je nesumnjivo bio capo di tutti capi, no ispada da su stranku u tim inkriminiranim vremenima s njim vodili i njome žarili i palili tek torbar
Barišić, blagajnica
Pavošević, par dostavljača poput
Čobankovića ili Kirina te domar
Maček koji je na koncu samo nježno prekoren. Ostatak ondašnje ekipe, a dobrim je dijelom to i današnja, ostade nevin kao prva pahulja snijega na
Božićno jutro. Nevino je, kažu u HDZ-u, i onih njihovih dvjestotinjak tisuća časnih i poštenih članova. Prosto suze navru čovjeku na oči, a pitanje udari u glavu: pa dobro, je li to ozbiljna politička stranka ili – oprostite mi na ovoj nekorektnosti –
udruga gluhoslijepih?
Pustimo načas
Tomislava Karamarka koji očekivano bijesni zbog presude gurajući ispred sebe i vodstva stranke opet to
stranačko stado kao živi dokaz zajedničke nedužnosti, pa se prisjetimo kako su neki HDZ-ovi prvaci reagirali kada su prije četiri godine počele na površinu izlaziti prvi dokazi o crnim stranačkim fondovima.
Kako je moguće da nitko nije znao za njih – zaskočili su krajem 2010.
Andriju Hebranga ljubopitljivi novinari. "
To je isto kao što je moguće da u nekoj obitelji imate kleptomana deset godina, a da to ne znate. Očito je o tome znao samo uski krug ljudi", odgovorio im je Hebrang, tadašnji član najužeg vodstva stranke. Još je dodao kako je
"HDZ inače skromna asketska organizacija".
"Vrh HDZ-a nije imao nikakvih indicija ni sumnji da se obavljaju transakcije novca prema Sanaderu. To je on radio u jednom posebnom, paralelnom sustavu skrivenom od očiju svih članova stranke", rekao je tada i naš Osječanin Vladimir Šeks koji je sve dotad volio ostavljati dojam da mu u stranci ništa ne može promaći i da mnogo čemu u njoj i sam vuče konce. Ali paralelni sustav, Bože dragi, pa to nadilazi i moći najmudrijega! O "prljavom" stranačkom novcu upitani su tada i neki nižerangirani, no opet dovoljno visoki stranački dužnosnici. Tako se danas već zaboravljeni Krunoslav Markovinović čudom čudio. "Nikakve velike novce, tek kape, majice i zastavice... to je sve što smo dobili", nabrajao je Markovinović izbornu galanteriju s kojom se u časnom neznanju jedino susretao.
A otkad je presuda presjekla Karamarka i družinu, on uporno repetira kako je presedan u
europskim razmjerima da se tako drastično odere kazna nekoj političkoj stranci i da kolektivnu odgovornost nikada neće prihvatiti. OK, teško je i bilo očekivati drukčiju reakciju od lidera stranke bez mnogo liderskih vrlina. Kada govori o presedanu kakvog nema u europskim razmjerima, Karamarko prešućuje da je HDZ-u sestrinska ili bolje reći – majčinska stranka,
njemački CDU, slično prošla kada se otkrilo da je njezin veliki i moćni šef Helmut Kohl ogrezao u korupciju. Stranka je potom platila ceh od 2
2 milijuna njemačkih maraka, također zbog crnih fondova, ali je izbjegla sudski proces. U Italiji je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u velikoj antikorupcijskoj akciji
"Mani pulite" (Čiste ruke) zbog političke korupcije i pranja novca raskrinkano a zatim i ugašeno nekoliko stranaka među kojima i dvije dotad najveće – Demokršćanska i Socijalistička. Tadašnji premijer, socijalist
Bettino Craxi, optužen da je bio glava te korupcijske hobotnice, utekao je iz zemlje i do smrti se krio u Tunisu.
Što se tiče kolektivne odgovornosti i priče o
časnom i poštenom članstvu, postavimo par pitanjaca. Postoji li negdje zapisnik bar jedne sjednice bar jednog temeljnog ogranka HDZ-a bilo gdje u Hrvatskoj u kojem crno na bijelo stoji da je bar jedan časni i pošteni član stranke nakon dobivenih parlamentarnih izbora 2007. godine postavio makar pod točkom "Razno" pitanje: otkud našem šefu doktoru Ivi sva ta raskoš,
vila, umjetnine, satovi...? Ili su doista svi ti časni i pošteni obični mali članovi vjerovali u priču o uspješnom i situiranom poduzetniku iz Austrije kojeg je isključivo domoljublje vratilo u Hrvatsku u trenucima kada joj je bilo najteže? Postoji li ijedan časni i pošteni obični mali član HDZ-a koji je tijekom predizborne kampanje 2007. godine, dok su skupi reklamni termini na televizijama s nacionalnim koncesijama vrvjeli spotovima njegove stranke bar triput više od onih suparničkih, glasno i jasno zapitao - odakle silni novci kojima je sve to plaćeno? Je li se isto bar jednom pred kolegama ministrima, makar i off the record, zapitao i Tomislav Karamarko nakon što je onako obavještajno moćan i tada još stranački neobvezan postao članom Sanaderove vlade? Na koncu, jesu li svi ti časni i pošteni članovi bili u Ivina vremena doista toliko anestetizirani da nisu bar naslutili kako se to Njihov Doktor tako besramno i naočigled potkožio?
I komu, na kraju, treba stranka s toliko mnogo članova koje je tako lako
hipnotizirati?
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Marina Ćorić
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
