Kada sam se odselila od svojih i uselila u tuđe, nisam posjedovala niti jedno
ogledalo osim onog
u kupaonici veličine nedovoljne odrazu cijelog tijela.
Opravdavala sam to trima stvarima:
1. Ulaganjem u budućnost. Istina, kao mnogo, mnogo, mnogo mlađa, budućnost iz ove današnje, upravo sada sadašnjosti, zamišljala sam daaaleko drugačijom. Toliko drugačijom da sam u njoj već imala i škole i staža i
para i stana i punu putovnicu imena država koje je teško pravilno izgovoriti iz petnaestog puta.
Toliko dovoljno para da si kupim recimo,
malo veće sise bez da mi kućni budžet trpi pod tim ekstra troškom. Interesantno gdje te u međuvremenu dovede nekoliko naoko nedužnih (
KRIVIH) odluka. Upravo sada sadašnjost nosi brigu o tome jesam li smanjila grijanje na 15 ili 16 C kada odlazim iz stana, ne bi li slučajno platila koji kubik više kao i brigu o dvije mačke i
putovnicu punu Bogojeva, jer je u Bogojevu
špeceraj jeftiniji. Uglavnom,
oročim li cca
700,00 kuna, koje sam planirala potrošiti na ogledalo, na recimo 5 godina s fiksnom kamatnom stopom od 3,45 % ,
za pet godina ću imat 831,46 kuna što je dovoljno za jedan fini, bezvremenski, za u naslijeđe dati,
set escajga za šest osoba. Ne dvanaest, šest. Za jednog dana neke bolje sadašnjosti u kojoj ću praviti obiteljske večere. Ili za upotpuniti slobodno vrijeme između maženja s jednom od mačaka (kome je ikada naštetilo malo laštenja srebrnine u subotnje veče uz bocu-dvije vina?)
2. Činjenicom (latinski factum; ono što je učinjeno, dogođeno) kako sam
u 27 godina i 11 mjeseci (toliko sam bila stara kada sam počela samostalno živjeti s dvije mačke) ovladala osnovama odijevanja i stvorila svoj stil te se odjenuti znam i uz sviću i u mraku, i s merakom. Uostalom, ogledala su za nesigurne.
3. I treće, ali ne i najmanje bitno, još uvijek imam onaj savršeni dvoznamenkasti broj kila koji mi stoji baš onako kao što mi je stajao na vlastitoj norijadi prije samo nekoliko godina, i to savršeno vidim i sama, bez da mi to jedno ogledalo potvrdi. Nikada neću zaboraviti kada me dečko s kojim sa se dvije godine ranije upoznala preko
Iskonovog četa, u toj silini brašna prepoznao uz pitanje „
Zgodna si mi, jes' našla dečka konačno?“ Tada sam se sebi činila-debelom, baš kao i svaka dru...baš kao i svaka tinejđerica. Danas, s odmakom od... tih nekoliko godina, rekla bih, definitivno bih rekla „
ŠTO BIH K VRAGU DALA, DA OPET STANEM U ONE LEVISICE, BILA SAM...TAMAN.“
Naknadno dodano:
4. Ogledala govore istinu.
"
Bila sam, taman..." Al' džabe. Uvijek postoji neki klinac koji te sekira, pa taman kad „
sazreš“ i prihvatiš svoj nos i dupe i sise i malo čelo i „
tatine noge“, a kompleks postane pojam vezan isključivo uz kreme protiv starenja, boranja, facijalne gravitacije.
Moisture kompleks,
undo kompleks,
hialuron lifting kompleks...kada konačno odrasteš i počneš na život gledati ozbiljno, pravdeno, promišljeno, skužiš kako onaj drugi ima tvoj posao iz snova, a ti radiš van svoje struke dok ti kolege mlađi od tebe ostavljaju kunu za putni trošak, jer im svako jutro ideš u pekaru po doručak.
Ili do grada platiti račune. Skužiš kako imaš najmanju plaću od cijelog društva, pa čak i od onog lege koji prima lovu s biroa jer, ti radiš na godinu dana na „
stručnom osposobljavanju“. Iako po isteku tih godinu dana nemaš pravo polaganja stručnog ispita. Skužiš, kako je tvoj stan najmanje kvadrature, jedini u najmu, jedini u staroj gradnji, jedini na kraju grada. Bla, bla. Trava je uvijek zelenija kod drugog, a poanta, riješio si se kompleksa jer si konačno odrastao, ali si postao rob svoje ljubomore za koju si bio uvjeren kako je rezervirana isključivo za ljubomorne (?!). Ti nisi ljubomorna osoba, ti si osoba koju sreća bližnjeg čini sretnijim. Da, baš...
Uglavnom. Primijetila sam (filmovi su me naučili, pogotovo američki kako su muškarci s Marsa, žene s Venere) kako
mi žene, u odnosu na muškarce,
potpuno drugačije gledamo na istu stvar. Kako je drugačije, vidimo. Primjera radi, ja
volim muškarce s brkovima. Vooolim! Obožavam! Na kraju krajeva, moj ih tata ima. U jednoj od svojih (ne)uspjelih veza, primijetila sam kako moje svakodnevno cviljenje dečku, o tome kako su mu brkovi nejednaki te moljenje da ih poštuca - nemaju efekta jer ih on vidi kao savršene. Savršene. Iako bi jedna sasvim prosječna žena iz aviona vidjela da tu svašta ne štima, on to ne vidi.
NE VIDI! Ne samo to, on ne vidi kada mu je nogavica zamazana blatom, niti da ima masnu fleku na košulji. Niti da mu te rifle ne laskaju guzici. A i jakna mu baš ne ide uz facu. Visinu. Godine. Obrazovanje. Jakna mu je zapravo, sranje. A kada mi ne može objasniti kako on to ne vidi, kako to njemu to izgleda sasvim čisto, neflekavo, jednakih dužina/duljina, guzolaskajuće i u skladu s godinama, ponekad odustane pa kaže-mora da je mrtvi kut iz moje perspektive...a kako nemaš ogledalo...sori.
Bilo je tu i pozitivnih stvari, npr. nije vidio moje preuranjene sijede, četinarski brk na mojoj lijevoj nausnici koji se jednom mjesečno triput omota oko pirsinga, moj grbavi nos iz lijevog profila. Nije ga interesirala razina mojeg obrazovanja, moje prigovaranje umotano u laskanje i dobronamjernost, moja opterećenost opterećenošću. Čovjek me volio.
VOLIO! Long story short (jer engleski uvijek zvuči bolje od hrvatskog) - bilo mu je svejedno. Nije se opterećivao ničim, čak ni onim čime je po zakonima društva trebao. Pičio je po svom i uživao u tome, a ako je baš nešto trebalo nešto mijenjati, promijenio bi curu. Sve ostalo je povijest.
Da, kupila sam ogledalo, kako bi se on vidio u njemu...a zapravo sam ja ta koja je trebala pomoć. Odmah sam bacila pola ormara i izbacila večere...a on...on je jednom davno od
Frajera koji se užasavao žena s velikim ušima (da, muškarci iiipak nešto primjećuju) ipak pronašao
Onu s malim ušima te postao
Onaj koji uglavnom ne voli žene s dugačkim jezikom. Ali, navikava se. Svakim danom sve slabije i slabije čuje. Barem tako kaže. Dok još može govoriti.
Godinu i pol dana nakon što sam se uselila, osim onog u kupaonici veličine nedovoljne odrazu cijelog tijela, posjedujem još jedno ogledalo. Otkako ga posjedujem, mislim kako sam naučila tri stvari:
1. Muškarci jesu s Marsa,
Venera je planet. Žene su pak s planeta na kojem je svaki atom snage uložen u besmisao, na ovozemaljskom poznat još pod pojmom-kompleks.
2. Ogledala su sjajna kao dodatak u spavaćoj sobi. Pogotovo ako želite swingat, al' nemate petlje.
3. Što je ljubav ako ne traženje savršenstva i postizanja istog pa makar i atrofijom sluha, vida i etc. u smislu prihvaćanje tuđih mana. Ne?
Dodano naknadno: 4. Da, ogledala govore istinu, a „
The truth will set you free“ (jer engleski uvijek zvuči bolje od hrvatskog).
Tekst:
Biba
Nebitno
Muško
