Cvijeće, svjetla se gase,
glazba postaje odnekud poznata i ja sa strane, u haljini koja podsjeća na
tortu koju konobari upravo iznose, razlike su samo u nijansama boje, i
ljubav, mnogo ljubavi što poput šlaga pršti na sve strane. Smijemo se, da, od srca, od čestitanja, od želja, od nečega čega smo dio, ili tek škljocamo nečim tehnološkim ne bismo li zaustavili trenutak koji nam ne pripada, nečiju sreću što je uhvatljiva tek u trzaju lica i komada torte s tanjura, svečano mirni, uzvišeno pijani. Od
sreće i volančića koje ćemo skinuti sa sebe nekoliko sati kasnije.
Prije nekoliko mjeseci sjedila sam u neko identično doba noći okružena molećivim pogledima rodbine i pritiskom kojeg mi je stvarao glas s mikrofona: "neudane dame neka se približe podiju..." Još jedna tortasta nakupina, ovoga puta u obliku
cvjetnog busena sastavljenoga od praznovjerja i estetike priprijetila je javnom obznanjivanju mog
single statusa u, nedajbože, mojim godinama i, još više, potrebe da se takvom veselicom taj grozni stara-cura status pod hitno promijeni. Koračala sam kao prema
streljačkom vodu, glazba i ja, potpetice i spuštena glava, neugoda i povici, nečije skandiranje i onda nakon stoljeća i stoljeća – kraj, osmijeh i vriska neke od djevojaka iz mase, ponovno punjenje vlastite čaše onim što pije netko preko puta mene, želja da se
odigrani kadrovi što prije utope u njoj. I rodbina, uvijek ista
rodbina i upitnici koji im sipe niz usta, uvlače se u juhe, salate, glazbu, moju kosu, moje pore, moje suze koje sam progutala skupa s nadama prije nekoliko mjeseci, neke prožvakane ljubavne priče koje su neslano i s pivom utopljene u šutnji, a po kojima oni rado ruju, iz dosade ili nedostatka tema za neobvezno i iritantno ćaskanje.
Subote u koje su upisani spomenuti
scenariji smiju mi se usporedno s haljinom s vješalice u mojoj plavoj sobi: izgledat ću poput
mornarskoplave torte, znam, jedna nasmijana djevojčica džepnog izdanja, ta Marina ko Marina... I izreći ću im sve te dobre želje,
djeverušama to jako dobro ide, zatim se vratiti svojim maštarijama i zdravicama koje ću ponovno prešutjeti, glazbi što me količinom emotivnih stihovanja/silovanja ljubavnoga zanosa navodi na plač, spoznaji da i ja možda želim sve te dijelove parade pijanstva i kiča. Ili da zapravo ne želim ništa.
Potom onaj osjećaj u želucu nakon što mi pogled na haljinu najavi predstojeći trenutak
hvatanja izdajničkog čuda... Sjećam se kultne scene iz serije "Seks i grad" u kojoj protagonistice u sličnom kontekstu promatraju buket što pada na tlo tik ispred njihovih nogu, a zatim se okreću i odlaze. No kako osobno ipak ne vjerujem u mnoštvo klišeiziranih neistina koje su nam te nadasve zabavne epizode ponudile (i tješile nas za vrijeme veselih ženskih okupljanja) i kako sam, nažalost, odgojena na
Pepeljugi, Trnoružici, Snjeguljici i sličnoj tortastoj ekipi, bojim se da će me s vremenom sve više ta moja vječna uloga djeveruše podsjećati na ponoćne scene uz baklje i tortu, bjelinu, srčeka, bliceve i poljupce.
Nakon prizora s haljinom prihvatila sam se pisanja
savjeta samoj sebi za ovu ili neku sličnu subotu:
1.
sentiše prepustiti mladencima i fotografima, njima to ionako bolje ide;
2. smijati se (ljubazno!) pitanjima o datumu/realizaciji sličnog
eventa s vlastitom malenkošću u glavnoj ulozi;
3. ne razmišljati svake dvije sekunde o tome kakav je osjećaj
izgledati kao torta;
4.
sudjelovati u svim dijelovima svadbe pljeskom, osmijehom i zdravicom;
5. izgledati što
srdačnije na fotografijama, čuvaju ih za vječnost (i jednako toliko očiju);
6. ne razmišljati o
Balaševićevom (ili varijacije na temu) repertoaru pjesama koje uporno i mazohistički vrtiš u svojoj glavi;
7. ne razmišljati o (nesretnim) ljubavima iz svog osobnog repertoara iako vjenčanja sama po sebi vuku iz ormara ta neprežaljena
čudovišta;
8. kupiti kvalitetne
cipele;
9.
plesati (čitaj: piti, ali kulturan, damski dojam djeveruša mora popratiti eufemizmima i cenzurom u svakom mogućem kontekstu);
10. ne pretjerivati s
cigaretama koliko god svi neuroni u tijelu preklinjali suprotno (iako se ispred sale u prostoru za kronične ovisnike uglavnom vode zanimljivi razgovori)
Eto,
svadbeno veselje (ukoliko poštujem navedene stavke s popisa za preživljavanje/guštanje) mora biti zajamčeno. Pali isključivo u vremenskom rasponu od završetka samog obreda vjenčanja pa sve do skidanja tortaste oprave i cipela (ne misli na Pepeljugu!) te odlaska na spavanje. I da, kako ne želim zvučati svadbenogrinčevski (što bi bilo vrlo
licemjerno od mene s obzirom na sve ono što mi prolazi glavom i suznim okom na takvim događajima), neka se zna: baš nekako volim svadbe. Možda baš i ne volim bljutave
filmove (i popratne pojave) o njima, no uživo stvar može biti vrlo zanimljiva - čak ako ste i solo djeveruša okružena rodbinom zastarjelih stavova i uvijek istih pitanja. Nešto je
bajkovito (što miriše na djetinjstvo) sadržano u imitaciji/najavi života kojega mladenci namjeravaju kreirati počevši od tog lepršavog starta i lijepo je biti dio njihovih početničkih kretanja. Čak i najokorjelije djeveruše to znaju.
Piše: M. T.
Nebitno
Žensko
