Jugo-sfera

mariox je napisao/la: › Karamarko je kao i neki političari u ranijoj prošlosti(npr. Mesić) postavljen na ovu funkciju. Kako inače objasniti da je jedan friški član partije zvane Hdz u tako kratkom vremenu dospio do predsjedničke funkcije iako realno nema baš neke predispozicije ( javni nastup mu je sramotan, ima karizmu vodokotlića , a ipak su te stvari bitne prosječnom hrvatskom biraču). No nije ni čudno pošto sve naše partije djeluju po interesnom mafijaškom kriteriju pa je vjerovatno Tomica imao bolje adute( sigurno i zahvaljujući svojoj obavještajnoj povijesti) u utrci za predsjednike partije zvane Hdz. Btw, više sreće na nekim sljedećim izborima za Jadranku Kosor Broš, no ona je već ostvarila svoje snove pošto je bila premijerka jedne države(kakva god da je) .Jaca je samo dokaza da se u partiji upornim lizanjem šupka( ili radom kako to političari nazivaju) može dospjeti veoma visoko.

Čudni su to ljudi u HDZ-u. Jednom ih je već izdao, a oni ga biraju za šefa.

Meni bi bilo čudno da u Hrvatskoj postoji političar sa samopoštovanjem. Možda ih i ima, ali ti brzo budu ušutkani.

mariox je napisao/la: › Meni bi bilo čudno da u Hrvatskoj postoji političar sa samopoštovanjem. Možda ih i ima, ali ti brzo budu ušutkani.

Večina političara ne zna gdje im je guzica, a gdje glava. To u konačnici i ne utječe na njihov rad.

Koji hrvatski sindikat danas može skupiti deset tisuća svojih članova, ili istomišljenika, na jednom mjestu? Vjerojatno ni jedan. A mrtvi Tito skupi upravo toliko na proslavi svog rođendana. Mogli bi se sociolozi pozabaviti ovim fenomenom, pa makar u slobodno vrijeme, kad ne budu imali previše obveza na fakultetu (-ima) na kojima promišljaju „zbilju“.
Mogli bi opravdati ovaj slučaj blizinom Kumrovca slovenskoj granici, pa zaključiti kako je to ipak međudržavni skup. Mogli bi organizatori nominirati ovaj nostalgičarski dernek za pokoji fond iz EU. Ionako nemamo projekata kojima bi povukli novce, a imajući u vidu ovako krasnu ideju bratstva i jedinstva, sigurno bi dobili barem koliko je dobio Bleiburg od Sabora, a vjerujem da bi sve to visoko „pokroviteljio“ i premijer i predsjednik.
Površnom promatraču se Dan mladosti može činiti simpatičnim. Štoviše, tamo zaista ima mladih, djece, bajkera, pionira…milina. Ozbiljnom promatraču, npr. predsjedniku Josipoviću, jamačno znači da je na pravom putu…Stazama Tita, ili Poslije Tita, Tito…ili Idemo dalje, za tuđe pare…
Siguran sam da je Dan mladosti pravi izričaj ljubavi svih naroda i narodnosti naspram velikog vođe. Prilično sam uvjeren da on sam nije smislio taj „projekt“, već nekolicina dupelizaca iz predsjedništva…nečega. Narod je tu bio ionako sporedna uloga, statisti. Iz gomile statista iskoči pokoji ambiciozan partijski kadar, to je tako. Onda ti kadrovi uz pomoć HDZ-a dođu 2011. na vlast.
Čak se i Hitler 40-tih poželio prometnuti u čestitare, kod desanta na Drvar. Ostale su upitne tvrdnje nekolicine upućenih, po kojima se nitko, to znači nitko, nije izvukao iz obruča njemačkih padobranaca. Kako je mit neuništiv, tako je i Tito zamijenjen nekim sličnim špijunom NKVD-a. Teorija urote ili povijesna činjenica, nebitno, kao što je nebitno kako je Sanader došao na vlast, ili Karamarko. Važno je što će ti ljudi činiti kasnije, i žal povijesti, kako se takav predmnijevajući epilog ipak mogao izbjeći.
No eto, imamo i mi danas sljedbenike Tita, Miloševića, Šešelja, Tuđmana…na vlasti. Što očekivati od takvih dupelizaca i perspektivnih kadrova? Samo da nastave ono što su naučili od ideologa, učitelja.
Jako se dobro u tu priču uklapa Jovanović, veliki učitelj i ideolog reformacije školstva u Hrvata. Često se sjetim Titove „ne treba se držati zakona…“ Vjerujem da je po toj logici svemirski ministar obrazovanja zaključio da njega smiju i trebaju zvati roditelji i djeca, kad ne znaju riješiti test iz hrvatskog jezika. Zapravo mi je drago što ja nemam njegov broj. Ovaj događaj pokazuje kako se „mi“ nismo makli ni milimetra od zadnje proslave Dana mladosti.
Ugledni profesor je izjavio da za promjenu mentaliteta treba uporno raditi dvije generacije. Ne dva godišta, ministre, već generacije, što znači od 50 do 100 godina, da bi se uspjela iskorijeniti loša praksa. Ovim nakaradnim i tako primitivnim nastupom, kao tobože u zaštiti ugroženih drugova školaraca, sutra drugova radnika, ili drugova nogometaša, pokazujete primjerom kako se u Hrvatskoj još uvijek cijeni nerad, podobnost i balkanizam.
Umjesto da sve one koji su ga zvali na mob pošalje u p.m…i poentira kako ima važnijeg posla u npr. nogometnom Savezu.
Da se razumijemo, nije ministar za sve kriv. Krivi su profesori, što ne rade svi svoj posao, krivi su ponajprije učenici, koji u srednju školu dolaze, a da ne znaju ni čitati, a kamo sreće razumjeti pročitano, krivi su roditelji, što za svoje čedo spremno zovu i ministra…neće tamo njima neki sroljo od profesora sa silnim titulama maltretirati dijete. E nećeš razbojniče, kako onomad rekoše najutjecajniji u našem društvu.
Već spomenutog Hitlera je na poseban način stvorila anemična politika „pobjednika“ prvog svjetskog rata. Nikolića je izabrala Srbija, ali će ga ojačati anemična vanjska politika Hrvatske.
Za to vrijeme Josipović još uvijek pretura po špajzu u potrazi za ustaškom zmijom i cijeloj Europi i po kojekakvim skupovima obećava da će ju naći. A kad ju nađe, naplatiti će joj autorska prava na izvođenje pjesama. Eto, to je kapitalizam na naš način.

Smijenilo nam muftiju Ševka. Tako bi trebao početi još jedan u nizu ekumenskih rasprava na našim pustopoljinama balkanskim. Razlog smjene znan je vrhu, a ostali neka misle da nema nikakve veze sa zdravljem, već sa provjetravanjem onoga što je muftija radio posljednjih 20 godina. Zapravo bi se mogla povući paralela između muftije i Rohatinskog. Smijenilo i jednog i drugog, oni nisu ništa pogriješili, politika(!) će iza njih i dalje biti ona koju su i oni vodili…malo radi zaj…cije.
Sveti sinod SPC posjetio Hrvatsku. Kad predsjednik, premijer i predsjednik Sabora odu u Tezno, država nam bijaše obezglavljena. Kad nam u visoki posjet dođe vrh SPC-a, onda je i njima valjda Crkva obezglavljena? I ona teza kako moraju ići odvojenim prijevozom, kako ne bi, ne daj Bože…uglavnom, ekumenski posjet, još jedan. Imam osjećaj da Crkva, ili Crkve rade ono što političari neće ili ne mogu. Njima KOMUNIKACIJA CRKAVA, samo ne smeta.
Baš sad došli, kad je Nikolić izustio ono o Srebrenici. Tadić se svojevremeno hvalio kako zna stihove “nož, žica…“, a ovaj novi to uzima pod svoje. Dete odraslo…
Jeremiću, Vuče…Vučino. Postade ti predsjedavajući skupštine UN-a. Čak ti na glasanju nije bio ni potreban glas, inače lidera u regiji, Hrvatske. Toliko o tome tko je tko i tko koga bije i kara. Zapanjujuća činjenica je da naša vanjska politika nema nikakvu strategiju, osim one lokalne, seoske. Izgleda kao da je smisao postojanja Josipovića i danas Pusićke, sutra nekog drugog, da na račun svog položaja u stranoj, javno obmanjuju domaću javnost. Ovako, sada, kada je Jeremić šef skupštine, a to ti dođe kao neko važno mjesto, možda će naša vanjska politika još više nailaziti na zid i poslovično, ispriku. Ovo podsjeća na HDZ-ovce koji su podržali Kosor, pa im se Karamarko, tobože, sprema osvetiti. Tko vam kriv što ne znate potrefiti pobjednika. Još da bude veće zlo, za sve je kriv glupi narod, javno mnijenje, koji su prisilili Josipovića da podrži tamo nekog litavca, estonca…koji nam nije ništa u rodu. Eh ti sreću, garant je predsjednik uputio brzojav čestitku i žala, kako je mislio podržati brata Vuka, ali mu ustaška guja brani da podrži deklariranog četnika. Ah, što ih se namnožilo u posljednje vrijeme. Pričinjaju nam se ti četnici na veoma moćnim položajima, a ustaše moraš tražiti po grobljima.
Svake godine Vinković luduje, što Vezove ne prenosi HTV. Zapravo, prenosio je, ono kad je Šeks sjedio u prvom redu. Odavna već nije. Predlažem da jedna od gostujućih folklornih ekipa bude i dio prajdovaca iz Splita. Tako će omogućiti i njima da sudjeluju, protivno možebitnoj Vinkovićevoj zabrani. Doći će ih vidjeti Pusićka, nekoliko veleposlanika i izaslanika, a za televizije se ne brinite, ako izbije kakva tučnjava, cijeli dan će prenositi program. Kako reče Bauk, i pederi troše, parafrazirano.
Silovane žene u Domovinskom ratu pak, one bi po ministričinom mišljenju trebale doći u Split, pa iskoristiti gužvu, valjda, kako bi ih netko zamijetio. Ne znam koliko je pametno jahanje na LGBT valu, ali jedino tako će dobiti pozornost ministrice, koja za njih inače nema vremena. Možda bi trebale prirediti performans, neku predstavu, kako bi ministrica shvatila što je to silovanje, jer očito nije dugo bila na performansu.
Holy. Čudo. Neviđeno. Za naše prilike ipak izuzetak. Sad mi se ta žena zapravo sviđa. Ne zato što je ko Lidija iz Bubimira, već što je očito htjela nešto napraviti u svom resoru. Ne bi je inače tako uporno nastojali smijeniti. Razlog smjene je toliko glup, da se ni sam ne mogu načuditi. Da je to pravilo, onda niti jedan političar više ne bi trebao biti na slobodi, a ne da podnosi ostavku. Smiješno. I iza ovoga stoje moćni lobiji, ponajprije nekoliko tvrtki koje imaju monopol na silne milijune koji tutnje kroz njen resor. Izvjesne firme u Zagrebu i Zadru. I naravno Romi, koji su izgleda naročito poticani iz ovog resora, s obzirom da se samo u međimurskoj županiji upisalo njih 1200 u prvi razred osnovne škole. Neka neko kaže kako ne volimo manjine.

Na samom kraju Mesić kaže: "Sa tugom u srcu se rastajem od Vas", no izgleda da mu je ipak bilo toplo oko srca i da se od nečeg drugog nije rastao s tugom oko srca.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=FESsSN_f0uM[/youtube]

Na sletu prigodom Dana državnosti, u organizaciji, a koga nego predsjednika Josipovića i pod ravnanjem ZAMP-a, održano je natjecanje u skoku u vis. Prije svega se pristupilo izvođenju himne. Neki su držali ruke uz tijelo, neki na lijevom džepu sakoa, neki su zavukli ruku ispod, a neki, negdje neodređeno, u visini želuca, sugerirajući muku i nevolju. Šareno društvo, a tek je himna.
Nakon himne, na misu. Misa za Domovinu, zahvalnica. I tu je bilo šareno. Neki uopće nisu nazočili, pravdajući se da nisu vjernici. Neki su tomu usprkos baš bili, iako nisu vjernici, neki su bili, ali im to nije ništa značilo, neki su bili, pa zaspali…neki se ne znaju ni prekrstiti. Tako je, po protokolu, odrađena još jedna stavka. Doduše, ova ekipa na vlasti i nije bila baš za taj dan državnosti, uostalom, ni prvi puta kad se glasalo nisu baš nešto bili oduševljeni, a danas sve više ljudi iz stranke potiču svoje mudre glave na vrhu da artikuliraju njihovo gađenje tim danom. Nisu do kraja jasni, radi li se tu o jugo-nostalgiji ili je to stvar principa. I onda, iz vedra neba, dođe čestitka Obame. Onog, američkog. Pa nema smisla da, kad je već čestitao, dozvoliti blamažu i iznositi stav saborske većine, kako je taj dan bez veze. Uz to, Amerikanci imaju tradiciju vješanja zastava po domovima, a naši Hrvati samo kad dobiju braniteljsku mirovinu ili im kćer i sina u državnu službu zaposli stranka. Tako da i taj argument nije baš dobro prošao unutar koalicije, pa je odlučeno, kako ne bi bilo smisla, da sad, uz sva poskupljenja još ukidamo i blagdane. Kad skoči BDP, narod će se sam odricati Domovine i Crkve. Anketa, koju je proveo jedan portal govori o 68% anketiranih koji ne bi da političari idu na misu zbog protokola, već zbog iskazivanja vjere, a 32% da bi ipak trebali. Čini mi se to zavrzlamom, kao ono „Caru carevo, a Bogu Božje“. Nismo na čisto, međutim, što je čije, zato i toliko problema.
Poučen iskustvom, Josipović je odmah poslije mise priredio nagrade za zaslužne tijekom protekle godine. To su oni tradicionalni nazivi, lenta sa ovim i onim, pa pleter od ovoga i onoga…čim su nagrade podijeljene, pristupilo se glazbenom dijelu. Tko kaže da Josipović nije mudar. Nitko nije smio izaći iz dvorane prije kraja, jer su zaštitari branili. Tako su svi slušali splet klasičnih dijela u trajanju od 40-tak minuta. Sam Josipović je platio koncert, zapravo je častio, a onda je platio i ZAMP-u, po kvadratu, jednokratno. Malo je žmignuo, jer znaju ti agenti, pandan Pinkertonovih, da će ionako morati vratiti dio idejnom začetniku. Nije ideja bez veze, ona je najvažnija.
Na kraju koncerta, primale su se prijave za skok u vis. Čak je i ozlijeđena Blanka Vlašić pokazala izrazitu nervozu prije ovog natjecanja, pa je poslala službenu ispriku. Prijavili su se Milanović, Čačić, Jakovčić i Karamarko.
Po prijavi, pristupilo se dogovoru oko pravila. Naravno da je bio potreban konsenzus i nacionalno jedinstvo, ali nisu baš uspjeli. Nakon dugo vijećanja, odlučeno je da će svaki natjecatelj sam birati visinu letvice i način „napada“ na nju, pa će nakon održanog natjecanja osnovati zajedničko saborsko povjerenstvo, koje će utvrditi pobjednika. Za čelnika povjerenstva, kao najobjektivniji političar u Hrvata i predsjednik Antikorupcijskog vijeća, odabran je Šeks. Milanović je očito računao da će ljuti Šeks namjerno biti fer i korektan, pogotovo što baš ne voli Karamarka.
Stigli oni na bojišnicu, zagrijavali se, skinuli u trikoe, vježbali zalete i premete…čast kao prvi skakač imao je premijer, na sam Dan državnosti. Postavi on letvicu visoko, visoko. Gleda on, neće moći preskočiti, pa obavi par razgovora i odnekud dovuku Mirelu Holy. Postavi on nju ispod letvice, pa izmjeri po njenoj visini, malo ispod, da se ne može provući. Kad su izmjerili, brzo je uklone, da se ne bi počupala sa Čačićem. Čačić je legao na zemlju, pa su visinu letvice mjerili po njegovom stomaku. Nakon što je procijenio situaciju, prozbori novinarima: „Šta vi mislite, da sam ja glup?“ Jakovčić je dugo promatrao što njegovi koalicijski partneri rade, pa je, kao i inače, vrlo nerealno postavio letvicu na visinu rekorda Sergeja Bubke. Osokoljen saznanjem da neće biti doping kontrole, odlučio je za potrebe natjecanja odustati od kokainske kure, pa prijeći na LSD. Dobro je zapamtio iskustva svojih stranačkih kolega, koji su pod tim sredstvom letjeli kao ptice. Odlučio je riskirati za dobar rezultat, jer mu odnedavno ne ide baš u koaliciji.
Karamarko je dugo razgovarao sa tajnikom stranke. Ovo je bilo prvo natjecanje nakon inauguracije, pa je odlučio pobijediti. Prvo su iskopali rupu, vrlo duboko, govorimo o nekoliko metara. Onda su preko rupe postavili letvicu, koja je, praktično, bila na priličnoj visini. Bager je došao do vode, za Boga miloga. Zaleti se Karamarko i hop…preskoči. O nalazima povjerenstva i pobjedniku ovog natjecanja čitajte u dnevnom tisku.

Više puta sam pogledao finale olimpijskog, košarkaškog turnira iz '92, nego Rio Bravo. Ipak, iznenadilo me i podsjetilo jučer, ono polufinale, kad su Rusi bili ZND, a zastava im olimpijski krugovi. Sjetio sam se zašto sam ugasio TV minutu i po prije kraja te utakmice, pa tek sutra saznao da smo u finalu. Podsjetio sam se koliko nam je vrijedio Dražen, koliko su dobri bili Kukoč i Rađa, kako su korisni bili Cvjetičanin, Peras i Komazec…
Danas možda te utakmice gledam drugim očima. Opet se naježim, ali i naljutim. Sjećam se da sam dvije i po godine štedio da kupim najkice, one crne, s bijelim znakom, visoke. Toliko sam ih volio, da sam ih lijepio i krpao, do iznemoglosti. Praznovjerno od mene, ali sam u njima odigrao najbolje tekme u svom životu. Dok ih nisam prerastao.
Ugledam na snimci mlađeg Skansija i onog Arapovića, jučer i danas neke, kao političare. Shvatim da je jedan dospio u Sabor, jer je uspio ubaciti vodeći koš protiv Amerikanaca, usput, najvećeg tima koji je hodao zemljom, svih vremena. I da je drugi danas pomoćnik ministra obrazovanja, namjerno ne spominjem sporta, jer i to o nečemu govori. Govori da ministarstva i Vladu, državu u cijelosti vode obični mediokriteti, kako često spominje Pavuna. Nisam ljubitelj Pavune, ali tu je u pravu. Zadivljujuće je kako mi redovito možemo samo odabrati krivo, loše, pogrešno, prosječno…Umjesto da za ministra obrazovanja dođe čovjek iz sustava, i pomoćnik mu, a neki tamo uredski miševi vode računa o sporednim stvarima, kao što je sport, mi obrnemo. Skansi nije dobio znanjem polufinale, već sretno i spretno, kako samo mi to možemo. Ministar uopće ne zna što bi i kako bi unaprijedio obrazovanje, osim sretno i spretno. Možda je zato odabrao Skansija.
Mi zaista nemamo znanja, a onda počne nedostajati i volja, dočim presudno su ljudi koji upravljaju procesima, da nešto pobogu promijenimo. Tobožnja granica od 21 milijarde i 600 milijuna za plaće u državnoj službi je smijurija. Za to sam da zaokružimo na 20 milijardi, ali da ti mediokriteti konačno izađu s nekim ciljem, pa barem i dnom koje trebamo dotaknuti. Ovako, prešutno šutjeti na milijarde koje se gube u korupciji, a bacati kost između realnog i onog sektora koji parazitira na onom prvom, neprocjenjivo.
Ako se 250 milijuna krade na putnom trošku, a tvrde da to znaju, vrati s kamatama. Ako se milijarda ubaci u kojekakve udruge koje samo što ne štite prava malaričnih komaraca, kakvu promjenu očekivati? Ako se zna da je ukupna javna nabava države i regionalne samouprave krađa između 40 i 80% sredstava koji su predviđeni troškovnicima…o čemu mi pričamo.
Pričamo o nesposobnom premijeru koji podiže moral svojih podanika dijeleći im besplatne lekcije iz latinskih dicti i američkog mudroslovlja, koji je svoj mandat odlučio provesti pod krilaticom „Tko ne radi, ne griješi“. Pričamo o Čačiću, koji nije znao gospodariti svojim firmama, sada će kao znati s državnom imovinom. Pričamo o Pusićki, koja nije u stanju održati ništa na nivou, a kamo sreće ugled RH u svijetu. Pričamo o predsjedniku, koji je poznatiji po štedionicama i po ZAMP-u, nego po svojoj pravednosti, koji svoj položaj koristi da po Europi izvode njegova osrednja djela i kao, time pronosi glas o domovini. Pričamo o lopovima, bivšim i sadašnjim, koji ne namjeravaju vratiti ono što su ukrali, već uporno vole svoju domovinu. Pričamo o gradonačelniku, teologu, koji krade iz fonda za ljetovanje djece slabog imovnog stanja, a da je još veća stvar, cijeli projekt uglavnom financira Bandić…
Još samo neko iz mase treba uzviknuti: Mi smo jedina reprezentacija koju su Amerikanci pobijedili sa samo 33 razlike. I jedina koja je utrpala Dream teamu 85. Svi ostali su gori od nas!

Zaista sumnjam da će i ova garnitura „vlasti“ promijeniti nešto. Potajno sam se nadao, iako znam da su u suštini svi isti. Mislio sam da će doći do nekog gospodskog prevrata, da će nekim ljudima biti ispod časti ponavljati greške prethodnika, da ne govorimo o moralu. Pojam „Hrvat katolik“ koji se često poistovjećivao s HDZ-om, konačno bi mogao biti demistificiran i bačen u povijest. Zamalo pa će te dvije riječi biti nespojive. Iako su proizašle iz tvornice lijevih medija, koji su tako nastojali poniziti trojstvo na kojima je nastala RH- Nacija, Crkva i HDZ. Tim redom, po važnosti poslagano.
Najjednostavnije je bilo povezati HDZ s pljačkom, pa da se kao virus zaraze i ostala dva pojma. Crkvi je bilo lako prigovarati zbog materijalnih dobara koje država „vraća“, uz to i sredstva iz proračuna, pa vjeronauk…pa malo pedofilije…sve ono što su bezuspješno pokušavali pola stoljeća, sada im se čini tako na dohvat ruke. Da ih vidi pokojni Tito, možda bi se ponosio, ili bi ih dao pogubiti, tko zna. Nacija je ionako podijeljena na dobre i loše, ovisi o godini berbe.
Postoji teza, koju ponavlja onaj Slavko, kojega se pita prije predsjednika i premijera, što misli o svemu u Hrvatskoj, kako je za sve zlo današnje krize u Hrvatskoj poteklo iz krila F. Tuđmana. Bazira on to na činjenici kako je Frenki bio dobar general, uz pokoji razumljivi promašaj, ali nije bio nikakav demokrat. Pogotovo nije bio nikakav gospodarski stručnjak, pa sve zlo krađe datira iz njegovog doba. Još kad se zbroji s ekipom iz zatvora, prvim pomoćnicima, pizza majstorima i šoferima, pa nije moglo drugačije ni završiti.
Ipak Goldstein je propustio, uz sve pametne izjave, spomenuti i jednu činjenicu koju bi morao uvažiti. Današnja populacija većinom „datira“ iz komunizma. Tuđman je dijete komunizma, pa vjerujem zato nije htio SDP-ovog gradonačelnika u Zagrebu. Zato nije dao da u prvenstvu pobijedi Rijeka, i zato nije htio muslimanku za missicu…ili je to bio Šušak? Kako da sve zlo počinje baš devedesetih? Zar se mentalitet ne gradi duže? Dragi Slavko, mi smo kontaminirani pogledom i odnosom na državu kako smo odgajani u komunizmu. Otud krnji nacionalizam, koji kipi na nogometnoj utakmici, ali se do poda naguzi oko „nacionalnih interesa“. Otud odnos prema državi koju treba zaj…, a ne platiti porez. Otud pošteni lopovi koji kradu ono što je ničije, tj. državno. Time su godinama bili ugledni građani društva, samo što se u međuvremenu drastično promijenio iznos koji smatramo dopuštenim ukrasti, i broj onih koji objektivno mogu toliko masovno, a da još uvijek ostanu ugledni. Kao što se tada smatrao simpatičnim onaj koji bi završio u zatvoru zbog bilo čega, tako se i danas gleda sa simpatijom na kriminalce koje uhiti „država“. Još ako su „poduzetnici“, onda možda i s odobrenjem zavapimo, ali ne toliko zbog pravde, već neke ljubomorne misli, i zavisti, na njihovu „hrabrost“…
Sve su to sinovi i kćeri komunizma, koji su svoju djecu školovali prvo da je „to sve naše“, a onda da uzmu koliko im treba. Nismo svi isti, neko se zadovolji s malo, a kad vidi da drugi uzimaju više…gdje je tu kraj.
Zato imamo danas političku bezvoljnost, pa čak i kod tzv. gospode koja su svjesna u kakvom društvu žive, i znaju zašto nisu prije htjeli na vlast. Ni danas ni sutra oni nisu sposobni promijeniti situaciju, jer su zaraženi, kontaminirani križanjem između ideje i pragmatizma. Uvijek se u toj situaciji rodi govno.
Zato danas jest ovako. U koju god košnicu dirneš, zuji. Ne postoji konsenzus oko ničega, osim da se ništa ne smije dirati.
Za Boga miloga, pa dovoljna je exelova tablica naših poreznih obveznika da riješi krizu u zemlji. Međutim, ne. Onda ne diraj biračke popise, stečena prava, dvojno državljanstvo, udruge, branitelje, umirovljenike, doktore, željezničare, profesore…a za to vrijeme svi kradu. Od prvog do zadnjeg.
Čudi me kako Čačić može šutjeti na ovo s Ljubljanskom bankom. Možda ne želi da mu i tamo zabrane vožnju! Takav elokventni stručnjak, prava je šteta što nas ne obogati svojim mišljenjem. Usput, to njegovo ponašanje, to je s namjerom, iako nisam baš siguran da će uspjeti ta obrnuta psihologija, gđo Mamić.

Ima li netko da nije komentirao Pupovca? Ako nije, sigurno hoće. Čak mislim da će tema prve školske zadaće iz hrvatskog jezika na području pola Hrvatske biti lik i djelo Milorada Pupovca. Umjesto da se svađaju partizani i ustaše, na što smo navikli, sad su se počeli klati i jugonostalgičari. Taj pokret, koji je poniknuo i u hrvatskom, a više u srpskom rodu, svojevremeno je tretiran kao protuhrvatski. Tako je i Pupovac htio da sve ostane kao i do „demokratskih promjena“. Iz tog pokreta razvile su se i pobunjeničke snage koje su rušile Hrvatsku jer su osim dušom i tijelom htjeli ostati u Jugi i teritorijem.
Danas, kada Josipović, također jugonostalgičar, napada drugoga, dojučerašnjeg prijatelja, zbog novca, i oduzima mu ono što je Pupovac patentirao: lojalan Srbin s jokerom „ima plašenja“, svi se čude od kada je naš predsjednik tako žustar. Maksima „svoje ne damo, tuđe nam se sviđa“ opet je na sceni. Predsjednik smjenjuje srpskog predstavnika svojom voljom, pa se čini da je Pupovcu odzvonilo.
Dvije stvari su zanimljive: kako je svojevremeno Josipović uopće bio dovoljno utjecajan da smijeni urednika Novosti zbog „Oba su pala“ (vrlo mi simpatičan hedlajn, bez obzira na temu) i kako je baš siguran da je Pupovac izvor napisanog o ZAMP-u? Očito da se predobro znaju, a nije prvi puta da prijateljstva pucaju zbog love. Sad, možda se zapovjednik vojske osjećao povrijeđen što godinama nisu ulagali u vojnu opremu, već u lopovluk, pa oprema više neće da leti? Ili je to nabrekla nacionalistička bora na licu inače staloženog predsjednika, tko zna. Zna se da je za reizbor bitna potpora i desnih i lijevih, pa nije čudo što se ponekad nakesi i na desni obraz.

Još sam poslije parlamentarnih izbora primijetio da će Pupovac postati nebitan. Logično je bilo da nova vlast neće trebati lojalnog Srbina, jer u parlamentu ne trebaju njihov glas, tek zbog šminke. Sanader je trebao. Milanović ne treba. Pupovca sada, za pravo, ne treba nitko. Stoga mi je i više nego sumnjiva ova prepiska i medijska bura između Josipovića i Pupovca. Činjenica je samo da je za političara bitno da ga se spominje, ne toliko da je spomen pozitivan. Pad rejtinga je prividna smrt, anonimnost pakao. Neću puno o Pupovcu jer smatram da je cijela priča konstrukcija, kako bi on ponovno postao potreban. Kad biraš, biraš manje zlo, a odnekud su se svi složili da je Pupovac manje zlo, osim ZAMP-ovca. Čak ga i desni dižu u visine, potvrđujući neizravno ispravnim njegov stav o Oluji i nedolasku (koji gaf), a ljevica se s njime tobože svađa, jer im ne treba zabadalo koje hoće sve da zna. Običan spin dvojice prijatelja, jugonostalgičara, što postaje super popularno, ili barem opet manje zlo od rastućeg četništva. Nemojte se začuditi ako Pupovac opet dobije kakvu donaciju iz proračuna, jer skoro računam da će iznova biti prepoznat od tog istog Josipovića kao legitiman srpski predstavnik. Na žalost će mnogi žaliti što su stali na Pupovčevu stranu, ne bi li tako „spakovali“ Josipoviću. Razlika je u tome što će se Srbi međusobno pomiriti iz interesa, a dvije hrvatske – komunistička zmija i ustaška guja jedna drugoj zauvijek vrebaju rep.
Na kraju krajeva dobro zaključuju svi oni koji u cijeloj priči vide novac. Uvijek i u svemu je tako.
Postavljanje kadrova po političkoj liniji nije ništa novo. Ipak, mnogi su danas skloni poistovjetiti tu praksu sa HDZ-om. Istina, nakon '90-te, oštro, ali i prividno su micani ljudi koji se nisu slagali sa „hrvatskim interesima“. Sad bi se dalo raspravljati o tim interesima i jesu li oni zaista hrvatski. Tada se to čak činilo opravdano, obzirom na mladost države. Iz današnje perspektive zaključujem da se dijelom trebalo utažiti osvetničku glad za sve ono što su komunisti učinili tijekom 50 godina. Vidimo da su tada na vlast došli kriminalci. Oni koji su prešli iz komunista i zadržali praksu partijskog kadroviranja, jer drugačije im nitko nije ni pokazao. Danas kada su na vlasti „opet“ komunisti, nastavljaju tamo gdje su stali. Pomalo zbunjuje, ali ne samo deklarativno, već i stvarno je to sve ista banda.

Postoji i pokemon, imena Exyu, ili se bar tako izgovara. Napada on grebanjem i nekim zmajevim udarcem, a evoluira kao i svi ostali pokemoni, ako se dobro i jako bori, i ako ga njegov duhovni vođa voli i vodi kako spada. Vjerujem da dobar dio građana RH voli i razumije pokemone. Volimo mi i novinare, čak i one koji nemaju blage veze o poslu kojim se bave. Pokemoni tako očito imaju puno veze s novinarima.
U strašnom dvoboju, pokemonskom, jedna od tema bijaše i Vesna Pusić. Uz silu napada i prevrata, zaključiše pokemoni kako je upravo Pusićka umalo jedina političarka u Hrvata koja je ugodnija i bolja kao osoba privatno, nego što se prikazuje u javnosti. Odahnuo sam, zaista. Prava je sreća što postoje ljudi koji su u dubini duše dobri, ali javno pokazuju drugo lice. Čak sam uvjerenja da je i Čačić takav, jer je teško za pretpostaviti da možeš privatno biti veći seronja od onoga što pokazuje javno. Time sam srušio prvu pokemonsku tezu. Nisu tu stali. Izjava kao je Pusić popularnija vani, dakle u inozemstvu, nego u domovini – i da je to logično, jer ona vani razgovara sa sebi ravnima, intelektualcima, koji su kao i ona rođeni biti ministri vanjskih poslova. Da, i da u Hrvatskoj ona nije popularna jer uglavnom naš puk čine seljačine koje ne razumiju višu razinu komunikacije koju koriste „takvi“, kao da je riječ o visokofrekventnim guslanjima kitova ili delfina, a mi, drugi, obični, ne kontamo te više nacionalne interese koje ona čuva skrivenim u superegu i prezentira ih skvičanjem pred kamerama, što je našem uhu skriveno. Oni kojima je dano, razumiju.
Kako ne bi priča završila samo na tome, povela se rasprava i o ulasku u EU. Nije to klasika šbbkbb, već prava pravcata apologija svih onih koji su htjeli u EU ući kao konfederacija bivše Juge. Naravno da su protiv takvog načina najveći protivnici bili Hrvati, pa se čovjek zapita, treba li nam uopće borbe pokemona, kad unaprijed znamo ishod. Ne treba ni pitati tko je tim Raketa? Tuđman i ekipa, do dana današnjeg ustaška zmija Arbok i Mjaut Karamarko.
Jasno da su se stekli uvjeti za takav pokemonski boj, od kada je na vlasti socijal demokracija, ona koja apriori brani sve pokemone koji su godinama bili potlačeni nacionalističkim ispadima vrlo napasnih, onih drugih, pokemona zločinaca. Kako bi samo bilo lijepo da smo već u EU, kao konfederacija, pa da ostalim slinavcima objasnimo koje sve prednosti nosi monetarna unija i jača centralizacija oko Beograda, Brisela, Zagreba…davno bi mi postali glavne face, samo da slušamo srce pokemona kako kuca.
Pokojni predsjednik Sabora kao posljednju želju želio je katolički pokop. Dok vjernici tu gestu doživljavaju kao nešto vrlo ispravno, nisam siguran da je na dvolist Josipović – Milanović to isto tako pozitivno djelovalo. Zašto ne, neka ostane za neku drugu priliku. Predsjednik je zapovjedio da ZAMP mora pokrenuti kampanju pranja i izbjeljivanja vrlo ružne slike o njemu. Ta autorska prava mu kvare rejting, pa sad svakodnevno možemo čuti kako znani i manje znani pjevači i pjevačice kukaju, kako im je jedina nada za život dostojan čovjeka upravo ta naknada, koju građani i vlasnici svih javnih prostora od tada uplaćuju s velikom dozom empatije. Zar da gladuju toliki umjetnici, koji nas uveseljavaju u ovim turobnim vremenima? Trebalo bi povećati naknadu za te gladne kompozitore i izvođače, a još smanjiti plaće učiteljima i policajcima, jer oni nas uopće ne vesele. Dapače, kad se sjetimo da učitelji redovito dobivaju plaće, obuzme nas bijes. Neka i oni vide kako je pjevačima i kompozitorima, kad moraju moljakati da im se isplati vikend gaža. Ako može na ruke, jer u protivnom neće imati za kruh. Dobro što se naš predsjednik zauzeo, trebao bi još i više, pravna država i pravednost na prvom mjestu.
Sulejman mi bijaše taman lik. Tek sad, od kad uz svoje žene seriju prate i intelektualci, visoko izobraženi građani našeg društva, Turci postaju omiljena nacija. Sultan je dobar, a raja ne valja. Uz Pupovca i Sanadera bi trebalo još kojeg kriminalca nabiti na medijski kolac, bez obzira na razlog. Njih, jer se oni znaju snaći. Nije fer ministre, jer su oni jadni još nespremni. Biti će. Samo me zanima koja Hurem će biti dežurni krivac kad u haremu pukne.

Slučaj Aleksandre Ljube, bivše glasnogovornice MUP-a, postao je po meni veći skandal od onog „Nadzora“ ili kako si maši moljci vole tepati - Vodenvratima. Žena je kolegicu i djecu povela na odmor, na trošak poreznih obveznika. Nije ne bitno što je tako obitelj sklonila od zlostavljača. Koristila je svoj položaj i moć da ukrade, iz očiju uplašene djece!?
Ponekad se gđica. Pravda na naš način najlakše opisuje kao slijepa, ali se nemalo dogodi da je i kurva. Glasnogovornica je pogriješila, ok, platila je trošak, ok, kazni ju interno, uzmi od plaće, ok, ali kazna zatvora bilo to uvjetno ili bezuvjetno…ma to smrdi do neba, pa koga vi gospodo zaj…?
Eto recimo ministra uprave Bauka. Mislite vi da taj mladić, inače sa Brača, nikada u svom životu, ma koliko bio štedljiv i pošten, nije ispisao putni račun za kući, a ipak ostao u Zagrebu i tako oštetio proračun? Imate li dokaza da je i jedan zastupnik baš uvijek pošten kada koristi sva ona prava koja mu se nude, a za koja običan čovjek nije ni čuo, ili bi se ispovraćao kada bi čuo da postoje? Trebamo li u zakonima voditi računa o iznosu, ili o principu? Čini mi se da ministar pravde, inače čovjek čije ime me asocira na nekog mitskog junaka (Orsat) neće biti zapamćen po ničem bitnom, osim da je dilere ispred škole potjerao do ulaznih vrata dvorišta sa 9,9 grama.
Tako nam bivša glasnogovornica ostade ostala bez posla, ne bi li kojim slučajem ponovila kazneno djelo. Pošteno. Ne želim sada ulaziti u državna poduzeća i pronicati njihovu socijalnu i društvenu osjetljivost, ali me ovaj slučaj asocira na protokol Predsjednika.
Koliko je puta predsjednik svojim prijateljima omogućio da ljetuju na račun gladne djece na proračunu? Sjećam se ne mali broj puta korištenja čitavih otoka, pod krinkom nacionalnog interesa i ugleda RH. Zašto to može predsjednik, a supsidijarno ne može jedna žena, svatko u svom rangu? Možda vrijedi ona, gdje bi stigli, kada bi svi…gospodo, pa zato nam i je ovako, što svi! Samo, za početi mijenjati navike, mora pasti krupna riba, a ne šiljiti zob na nekom tko smeta, ili ima duži jezik, ili zna puno, pa ju treba maknuti. Jadno. Šerbedžija ili Jolie, birajte, samo sumnjam da su u takvoj financijskoj situaciji te nisu u mogućnosti platiti ljetovanje. Ili zastupnici koji pored svojih solidnih prava i primanja ljetuju poštujući zakon i obvezno uplate onu rentu od 7 kn po danu. Sve ostalo – neprocjenjivo.
Ovakvih primjera ima bezbroj. Hrvatskoj treba, kako bi to učtivi premijer rekao, neki Deus ex machina, koji bi možda po slučajnom uzorku provodio pravdu. U protivnom, došli bi do otkrivanja masovnog prakticiranja silovanja pravde, koja uz sve slijepo na sebi, ne sluša tko ju siluje, već prati medije, pa prokazuje i progoni one koji više nisu nikom potrebni.
Propadaju optužnice jer policajci prodaju informacije. Svaki grad bi na piji mogao imati zakupljeni prostor s informativnim pultom, na kojem bi se mogla dobiti, za male novce, pravovremena obavijest jeste li u istrazi ili niste. Za sada se to obavlja po kafićima i restoranima. Male poslove odrade mali, velike veliki.
Polančec guli što je svom selu osvijetlio igralište. Sve ono ostalo je u sivoj zoni, pa mu nisu uspjeli spakirati. Očito da je taj Polančec bio po nečemu različit od drugih, pa je ovako završio. Grijeh bi bio pomisliti da je on jedini poštenjačina, a svi ostali lopovi, ali me ta misao cijelo vrijeme muči. Nije on te reflektore platio iz svog džepa, ok. Na njegovu žalost, ne znam ni jednog političara koji je svojim utjecajem učinio bilo što, a da je to učinio svojim vlastitim novcem. Sve je to lova iz proračuna, ovih ili onih. Kako razlikovati dobre od loših? Nikako, svi su isti, sve je samo stvar tajminga.
Očito da dolazi do zatopljenja između Hrvatske i Srbije, točnije dva predsjednika. Nitko se na nikoga ne ljuti, pogotovo što je Clintonica bila u regiji, pa objasnila tko je sidro, a tko voza jahte po čijem moru. Konačno, pozvala je narode i narodnosti na „pravu privatizaciju“ što je termin koji zbunjuje i puk i politiku, jer su u nas svi uvjereni da dosadašnja privatizacija ne može biti bolja. Očito očekuje državna tajnica da se proda i ono što je ostalo, ponajprije misli na vodu, zemlju i zrak, pa da više s tim završimo. Posebno mi je drago što je našla sebi ravnu, gđu. Pusić. Blago nama.

Kada svatko radi svoj posao, odgovorno i zrelo, nema velikog mjesta pogrešci. To se ne bi moglo reći za leglo neradnika kao što je HRT. Ostavština je to bivše države, u punom smislu te riječi. Glupo je nabrajati zašto i što ne štima, ali je činjenica kako današnjem stanju pogoduje niz činjenica.
Kao i u politici, desetljećima nije bilo u interesu obaviti čistku. Ne prizivam tu lustraciju, već zdravo pospremanje kuće. Kadrovi koji su vodili i vode glavnu riječ, mahom su na posao došli s fakulteta, upitne sposobnosti, ali zato čiste podobnosti. Ne vrijedi nabrajati sinove i kćeri glasovitih roditelja koji su svojim ponašanjem od malih nogu pucali na medije, ili su izrazili želju postati novinarima. Nije bilo smisla poslati ih u privatne novinske kuće, jer im je opstojnost oduvijek bila upitna, pa niti u neki oblik novonastalih TV-a , bez obzira na jaku povezanost politike i tzv. privatnog medijskog poduzetništva. Čak i tamo si morao zadovoljavati neke osnovne kriterije, pa ako već nisu bili zgodni, trebali su imati bar malo pameti. U sudaru sa realnošću, jedina opcija je bio HRT, kuća u kojoj si mogao računati na sigurnu plaću, malo rada, osigurane dolazne prihode iz pretplate i ravnotežu naših i njihovih koja garantira mir i stabilnost. Nije i neće tako skoro biti kopanja po nakupljenom talogu, jer bi svašta isplivalo.
Tako su na odgovornim mjestima, često samo nominalno, vršene smjene, a da u osnovici cilj svake uprave bijaše ostati sluga vlasti. Oni koji bi na kratko došli u nemilost vlasti, ubrzo bi dočekali njezinu smjenu, pa se slavodobitno vratili na još bolje mjesto, kao tobožnje žrtve onih prije. Dalo je to naslutiti da javni servis kao što je HRT nikada i ništa ne radi kako valja.
Najnoviji primjer gosta u Nu2 imenovanog kao financijskog stručnjaka, a u biti čovjeka s vrlo skromnom izobrazbom, razotkrio je princip funkcioniranja našeg društva. Umjesto da Stanković prije svake emisije napravi domaću zadaću, pa svoga gosta provjeri, napravljen je gaf koji je vrijedan otkaza. Ne učini on to uvijek, neki mu se više sviđaju, pa ih počasti zanimanjem. Ovako zaključujem kako Stankovića uopće nije briga za krizu, jer on niti zna niti želi da zna. Treba ga smijeniti. Ne zato što se netko nekom ne sviđa, već jednostavno što svojim ne radom dokazuje i pokazuje loš primjer, pa ako već kroz godine nije skupio dovoljno političkih protivnika, koji ga se boje smijeniti zbog nacionalnosti, sada je to opravdano zbog nestručnosti. Nije cilj otjerati Acu, već pokazati što se dogodi kad radiš javašluk.
Na žalost, i ovo će ostati samo na šali, kako je netko negdje propustio učiniti nešto. Čak se može braniti i glupošću, pa pokušati opravdati propust tobožnjom željom da ponekad ugosti i anonimce, ali zaboga, zar su i svemirci bolji tumači financijske krize od visokopozicioniranih stručnjaka?
Zašto nije novog guvernera HNB-a ugostio dva put, ako mu je malo jednom?
Preporučam mu da od ove emisije redovito ugosti obične građane, jer oni od njega bolje percipiraju stvarnost. Bolje prodavačica iz trgovačkog centra da objasni rad nedjeljom, ili radnik iz Gredelja kvalitetu domaćih vlakova, ili umirovljenik način kako on pažljivo priprema proračun svaki mjesec, bez mogućnosti rebalansa. Možda bi Aco shvatio u tom svom nad novinarskom umu kako se za svaki posao treba pripremiti, pa čak onaj koji ni u snu ne možeš izgubiti, pogotovo ako ti leđa čuvaju sva moguća strana veleposlanstva

Govno uvijek ispliva. U rangu narodne izreke, malo vulgarno. Tako je i s političarima koji su neuništivi, uvijek isplivaju. Za sva uređenja i društva – oni, univerzalni, sveznajući, isplivaju.
Tako je i s mladeži pripadajućih im partija. Postoji vrijeme mirovanja, kada mladež ispija kavice. Netko možda i studira, ali ne uči, jer to nipošto nije jamac dobrog zapošljavanja i karijere. Važnije je biti dobar s ovim ili onim, visokopozicioniranim kumom, ili biti primijećen inicijativom, čime bi se izdigao od onih već plivajućih. Tko tako ne uspije, onda neka dođe iz dobre, partijske obitelji, s dobrim pedigreom. Sve ostalo je malo nategnuto i za scenarij nove nemoguće misije.
Postoji razlika između mladeži nekoć i sad. Oni koji su nekada bili pioniri, pa omladinci, u velikom broju još uvijek znaju znanje i umjesto da isplivavaju povremeno, oni su se skorili na površini. Pomisli čovjek da bi po takvoj čvrstoj podlozi mogao hodati, ali bi se grdno zaj…kad bi probao. Ipak je to samo skoreno govno. Bez obzira na ovu opservaciju, kladim se da bi Zoka bio samo takav predsjednik mladeži svoje stranke. Čak bi bez pardona smišljao parole protiv mračnih sila s onu stranu. Kako ga je imenovao pokojni Račan, a to je bilo davno, čini se da struktura SDP-ovih članova polako gubi na kvaliteti, iako su se godinama hvalili visokoobrazovanim kadrom, koji je, gle čuda, izronio iz bivšeg sistema. Bijes Prvi i ostali komediografi, saznalo se poslije, bili su nekoć omladinci, nedovoljno afirmirani i shvaćeni, sada opet na početku svojih mladih karijera. Sve njih nužda je tjerala na stvaranje. Danas kada su jednako mladi, ali na drugoj strani rijeke, kao da ih je napustio stvaralački duh kritike, da ne spominjem samokritiku. Tako je zaista naša sva mladež podvojena.
Eto recimo ovih HDZ-ovaca, mladunaca. Dobra ideja, dres nacionalne vrste s brojem nezaposlenih na leđima i premijerovim imenom. Nekoć bi, da je Fimi Medie, dres bio sav u modi, kao haljina one Hamiltonove pjevačice (sva u diodama i na twitu), pa bi Barišić još inzistirao da su spojeni na HZZ, i u realnom vremenu da se na displeju čitaju stvarni podaci o nezaposlenima – novac nije nikada bio problem. Da novca i Barišića više nema, svjedoče i samo inicijali Z.M. A tko bi to mogao biti? Čovjek bi od mladeži najjače oporbene stranke očekivao više, barem prezime da se nekako uguralo, ako već ime nije važno. Nekoć su se i tuneli farbali po par puta tragom, a sad i prokleti marker šteka.
I pecali na trgu mladi iz HDZ-a, koje vodi mladac od čitavih 28 godina, ministre koji bi potpisali dres. Eto i po tome se može odrediti tko koliko u našoj Vladi vrijedi. Naiđe Fred, potpiše k'o '91, bez razmišljanja. (to su i očekivali HDZ-ovci, jer su na tu foru i došli na vlast prvi puta) Naiđe Pusićka, sva iskusna, i gledaš, pa slušaš, sve ona neće, pa neće, kao da ima intuiciju da će ju zavaljat, predosjeća žena mućku…i potpiše. Eto što su ti žene u politici. Inače svaka čast, ali kad-tad nalete i potpišu.
Naiđe Maras, zadihan, crven, sve od silnih investicija i gospodarskih uspona. Pravi izdanak mladeži koja nije doživjela biti u omladini. Bez razmišljanja odbrusi kako se on napotpisivao svega i svačega, uglavnom nebitnog da bi se u Hrvata gospodarstvo maknulo iz minusa. Oprezan, boji se, jedva da bi potpisao narudžbu za wc papir u svoje ministarstvo, a na tako važnom i odgovornom mjestu. Žali Bože.
Od cijelog tog preformansa zaboli me uho. Eto ta naša besposlena mladež nema pametnijeg posla već muljati ministre. Još k tome sanjati da će jednog dana, kada se vlast promijeni, a hoće, jer opet policajci štrajkaju, Crkva se buni, socijala stenje, proračun puca…oni biti ti koje će sadašnji mladunci vlasti muljati i sprdati po trgu. Umjesto da smišljaju kako pomoći svom narodu, kojeg toliko vole, oni karijeru grade sprdajući druge. Nikad ništa novo na Balkanu.
Kad bolje razmislim i treba sprdati Milanovića, kad kao pravnik lupa gluposti. Dobro, nije on pravi pravnik, više onaj lažni, kad ni dana nije radio u „pravoj“ struci – nešto kao lažni branitelj s mirovinom. E taj Milanović potiče svećenike na kršenje ispovjedne tajne. On to doduše ne traži kad se zločin zaista dogodio ( po toj instrukciji radi i Bajić), već prije nego što se zločin dogodi. Ostaje za proniknuti u glave njega i onog još većeg pravnika – ministra pravde, kako takvu ispovjednu tajnu, i najavljeni zločin procesuirati. Očito da smo se sad već jako pogubili, čemu nasilje?

Koja je razlika između zastupnika kojeg bole prepone i premijera kojeg boli k…? Nikakva, pogotovo ako je kut gledanja samo bolesnik, tj. osoba koju nešto boli. Ipak, iz perspektive građana RH, razlika je ogromna i ponajprije se trebaju zabrinuti oni koje ne mori fizička bol, ali otkaz i neimaština izazvana godinama lopovluka bivše, i nezainteresiranošću i nemoći sadašnje vlasti. To je duševna bol, kad vidiš da nekoga doslovno boli neka stvar, i kada ti u facu kaže da tvoja sudbina nije njegov problem. A jest. Mora nečija biti, netko valjda prima plaću i za to?
Top tema Čačić. Na stranu sve njegove odlike i maniri, na stranu bahatost, arogancija i napuhanost koja graniči s perverzijom. Svi jučer i danas pokornički suosjećaju, kao ljudi, dok se kao političari vesele tuđoj nesreći. Žao mi je čovjeka, uvijek. Iako mi nije jasno zašto čovjek mora pokazati ljudsku crtu tek kad ga pogodi nesreća. Ne želim nikome zlo, baš zato ovu priču promatram u širem kontekstu. Sve u politici nije slučajno. Da je to napravio netko „običan“, ne bih se čudio presudi. Ipak, neke naznake i praksa u Mađi, govore u prilog uvjetnoj osudi. Čak i prvostupanjska presuda ide u prilog tome. Nekako se iz cijele priče može zaključiti da je Čačić iznimka. Ne zbog toga što je političar, pa drugima treba biti primjer, već što se prema njemu sud ponio presedanom. U nas, sigurno bi bio uvjet. Tamo je dobio zatvora, možda malo, jer bi netko drugi dobio barem pet. Ipak se tu radi o dvoje mrtvih. Nikome ne želim zatvor, osim lopovima. Čudni su putovi Gospodnji.
Sumnjivo mi je to što baš Josipović prvi saznaje, a ne netko tko je optužen, i ima odvjetnika na čitanju presude. Nije stoga bezvezna rasprava u Saboru tko je i od koga trebao znati za presudu u Mađarskoj. Očekujem da bez obzira na težinu počinjenog djela, negdje u prikrajku traje politička igra. Nije Čačić bilo tko, bez obzira na sve. Otvara se prostor čudnom zaključku, da idemo tako daleko, pa spomenemo neku vrstu političkog progona. Prijetnje INA-MOL nisu bezazlene. I sama tužiteljica u slučaju Sanader tvrdi da je 10 mil eura sića u naftnom biznisu. A svi su alergični na spomen para. Pa po čemu bi Čačić bio iznimka, kao političar, ima pravo reći kao svi ostali političari na optuženičkoj klupi, da je ovo politička stvar. Zanima me tko je profitirao ovakvim razvojem događaja? Hrvatska? Sumnjam.
Još sam prije parlamentarnih izbora naglasio da je IDS najslabija karika koalicije. Skroz se HDSSB-u inputira kako na svađi kupi poene među glasačima, a sada će valjda nevjerni Tome shvatiti da to nije njihova izmišljotina, već patent izumljen za hrvatske potrebe u Istri. Razlika je doduše u proračunima, jer temeljem izdašnih prihoda od turizma, borba za vlast i inat nemaju isti predznak tamo i ovdje. Kajin, što na hebrejskom znači „steći“ pokušava postati prvi operativac, a ne više dežurni drugi lajavac, koji je često oporba i sam sebi. Tamošnji ljudi kažu, da se nije nakrao. Kao pragmatiku, smeta mu karijeri predbilježba na saborsku mirovinu. Kao osobi, isplivava ambicija biti konačno u izvršnoj vlasti. Iako je upućen u sve, u sve istarske privatizacije i probleme, iako je realan i često tako bolno zvuči, ovaj puta se prevario. Istri ne treba čovjek kao što je on. Istri treba Jakovčić i njegovi ljudi, zato što stvari rješavaju. Župan u Hrvatskoj teško može postati osoba koja živi u oblacima, već s obje noge mora stajati na zemlji. Izvršna vlast, pa makar u lokalnim okvirima, treba čovjeka operativca, a ne da ih komplicira. Predmnijevam Kajinov kraj, makar ga IDS podržao, u što sumnjam. Ako ide sam, što je vjerojatno, doživjeti će dobar rezultat, ali ipak poraz. Razlog su ljudi koji ga percipiraju kao čovjeka od riječi, ali ne djela. Desetljećima se u Hrvatskoj ne živi od riječi, već od rupa u zakonu. Barem je takva percepcija mnogih ljudi koji izlaze na izbore. Za neke ljude jednostavno nije takav posao. Kako god bilo, Kajine zbogom, nisi ništa naučio u tolikim godinama bavljenja politikom i to je tvoj problem. Svima nama ostalima je problem što takvi principijelni ljudi nemaju prođu. Tapšanje po ramenima i podrška nisu isto što i zaokružiti ime i riskirati gubitak svega onoga što je bilo moguće do sada. Na žalost, jako smo daleko od realnosti, baš zbog toga što ju ne želimo prihvatiti. Kajine, zbogom.