U
35 kvadrata skupio sam cijeli svoj život, sve što sam do sada postigao, svaku rečenicu koju sam napisao, sve sam zapakirao u ovaj stan. Svako jutro kad se probudim u svom skromnom gnijezdu od 35 kvadrata, osmjehnem se i otvorim vrata kupaonice koja sam
sam načinio i postavio, perem zube i umivam se, pogledam u ogledalo i sretan sam jer živim onako kako sam oduvijek htio, sam sa sobom. Imam jedan mali ormar u koji mi taman stane sva odjeća koju sam godinama skupljao. Dobar dio stvari imam od
djeda – par košulja, odijelo i njegov najdraži karirani sako sa zakrpama na laktovima, kroz koji on i dalje
živi kroz mene.
Kuhinja mi nije velika, ali mi ni ne treba veća, taman mi je. Svake nedjelje napravim si juhu iz vrećice i sjedim za starim stolom u kuhinjici u kojoj veliki
prozor gleda na ulicu. S drugog kata zgrade imam odličan pogled na ljude,
pomalo voajerski. Nekada dok sjedim tako sam, u mraku, i gledam kroz prozor kako ljudi hodaju, u meni se bude
stari nemiri povezani s nekim kontaktima koje sam bio
prisiljen prekinuti. Teško je s ljudima, nekada gotovo nemoguće, ali nisam taj koji će ići na silu. Nekada je najbolje
skloniti se i pustiti stvari neka teku svojim tokom, polako i lagano.
Gledajući ljude kako s velikim teretom hodaju gradom, pomislim na
ljubav koju sam nekada davno osjetio i shvatim da i dalje poznajem taj osjećaj, ali ga više ne osjetim. Zaključao sam se iznutra, skupio
poput ježa i izbacio svoje
oštre bodlje tako da svakog tko mi se približi ozlijedim bez oklijevanja. Jedan
pogrešan potez obilježio mi je život, ali, usudio bih se reći,
ne samo moj. Poslušao sam savjete drugih ljudi,
samoprozvanih prijatelja, da vrijeme liječi sve, svaku poru, ožiljak i sjećanje na sretne dane. Ne znam koliko je taj recept uspješan, ali vrijeme u mom slučaju krvavo sporo prolazi, dok su rezultati vidljivi, ali miljama daleko. Bit će bolje – rekli su mi, tješili me – nije ona jedina – da ih
nitko nije ni pitao za mišljenje. Ljudi vole svuda
zabijati svoj nos, pogotovo u
tuđe probleme, dok svoju tvrđavicu brane sa svim mogućim sredstvima. Zato i jesam sam, bez igdje ikoga, ali sada konačno imam sebe, onakvog kakvog sam i zaslužio.
Život u stanu od 35 kvadrata zapravo skroz ima smisla - potpuno je
komforan i ispunjen samoćom, ali je
ispunjen do
posljednjeg kvadrata. Kamo god pogledam, sve odiše mnome - svaki kutak, ravan zid, čaša u regalu, stolica za stolom, posuda u kuhinji – svaki predmet je tu s razlogom postavljen od strane mene, zato jer sam ja tako htio. Kad prvi puta u životu, s 30–ak godina, radiš stvari koje želiš onako kako želiš, život opet ima smisla, bez obzira koliku si cijenu morao platiti za to. Kolika god da je, nikada nije previsoka.
Iz kupaonice idem u
kuhinju koja broji puna
3 elementa, s obješenim propaljenim rukavicama za pećnicu u kojoj s guštom nedjeljom pravim lasagne. Obožavam ih praviti, bez obzira kako sam naučio i svaki puta su mi sve ukusnije. Jedne nedjelje sam imao priliku da ih napravim za
novu osobu u ovoj pustinji zvanoj
Ja, i baš tada mi
nisu uspjele. U toj cijeloj spontanoj i nadasve komičnoj situaciji, naručili smo ćevape, ali smo pojeli i lasagne, nas dvoje proždrljivaca.
Znam da smo mogli i uspjeti, da nismo imali
teret koji smo oboje nosili na
krhkim plećima. Sada, kad smo oboje načisto sa svime, spremni za nove pobjede i poraze, bojimo se pokušati napraviti taj logičan korak, još jednom za kraj
okušati sreću, samo zato jer smo u samom startu osudili sami sebe na samoću i neuspjeh. Još jedna osoba koja je prošla kroz moj život poput vihora, ali da ovaj puta nisam osjetio ni najmanju trunčicu boli i straha da ću biti povrijeđen. Da li mi je to nalagala moja
ravnodušnost, nametnuta od strane prve i jedine, ili sam si ja sam dao za pravo da se više neću samouništavati? Ne znam, ali sada je i kasno za takva pitanja. Sada shvaćam koliko je život zapravo kratak, rekao bih prekratak, da bismo bili toliko povrijeđeni, puni nerazumijevanja, izgubljeni i patili za jednom osobom, dok nam drugi daruju
srce na pladnju, zauzvrat
ne trežeći ništa. Često se mrzim što sam čovjek.
I tako, živim vam ja ne nešto previše napetim i zanimljivim životom u stanu od 35 kvadrata, oblijepljenim tapetama na sjevernom zidu, 3 slike koje sam sam naslikao i 2 lampe. Dugo godina sam si u glavi slagao
kakav život želim, gdje i s kim provesti starost, koliko djece bih htio, kakav auto bih vozio, dugi niz godina sam to radio. A onda sam odlučio to provesti u djelo, pa sad živim u stanu od 35 kvadrata, sam.
Da li sam sretan?
Jesam, ali uvijek ima onaj
"ali". Nešto me čeka iza ugla, nešto stvarno i toplo, veliko i nježno, ispunjeno emocijama i dobrotom, stvarnim problemima, porama i manama. Čeka me i želi podijeliti ovu tugu sa mnom, ujutro piti kavu u mojoj kuhinji, ležati na mom krevetu, sa mnom gledati ljude kroz prozor. Znam da želi biti u mom stanu, ispuniti ga svojom samoćom i uklopiti se u moj život u 35 kvadrata koji mi predstavljaju sve. I kako sada razmišljati hladne glave, ne misliti na posljedice i osloboditi se straha od neuspjeha?
Napravit ću najbolje što znam – okrenuti se na drugu stranu, neko vrijeme zaboravljati i ne sjećati se. Ostavit ću
srce zatvoreno u kutiju, tako je najbolje. Kad prođe neko vrijeme, sjest ću u kuhinju, gledati ljude kroz prozor i s teškom mukom pustiti "Wish You Were Here", baš kao što sam nekada znao. I sve će opet imati smisla, život u ovih 35 kvadrata će biti kao i prije, tužano sretan, jednostavno kompliciran i
samo moj.
Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: foto-arhiv 031
Nebitno
Žensko
Muško
ali sedmi_patuljak dobro reče - idemo dalje! Srce je povrijeđeno i svatko se nosi s tugom kako zna. Ali ne treba izbaciti bodlje i zatvoriti se u sebe i svojih 35 kvadrata. Ja volim napraviti upravo obrnuto 
