U sveopćem kaosu
novokomponiranih pisaca i
samoprozvanih književnika, hrvatski građanin sa stažom prosječnog čitatelja stavljen je na muku kada su knjige u pitanju. Naoko miran i staložen životni put, uznemirila je činjenica da
danas svatko može napisati i izdati knjigu. Istini za volju, kiosk i Konzumove prodavaonice nikad nisu i neće biti mjesto gdje se prodaju knjige, ali marketing vam je vražja stvar. On bi i govno prodao, što se na kraju krajeva i pokaže istinitim. Pomalo je žalosno kada ime prodaje knjigu, a ne sadržaj, ali
welcome to Croatia, kod nas je sve moguće.
Tako je
samoprozvani novinar Aleksandar Stanković izdao knjigu
"Igor Mandić na mjesecu" čije ime nema
nikakve veze sa sadržajem. Kako je javna ličnost, sklon provociranju i
bezobraznim upadanjem u riječ, čovjek bi pomislio da on stvarno ima nešto pametno za reći. I uglavnom bi ostao posran. Nekada, kad stvarno više ne želim razmišljati o poslu i što ću sutra jesti, uzmem njegovu knjigu, pa se mučim i plačem od tuge kako svakakvi ljudi danas sebe smatraju piscima. Tada mi dođe da mu
pošaljem neku
pjesmu, čisto da ima nešto
kvalitetno za objaviti.
Iako kažu da kod nas ljudi
sve manje čitaju, ne bih se baš složio s time. Mislim da zaspravo sve više ljudi čita knjige, ali pitanje je zašto? Da li je to zbog onog neugodnog crvenila na licu kada u društvu kažete da niste čuli za određenog pisca, ili jer su knjige u cijenovnom rangu s cigaretama, ne bih znao. Ono s čime se nikako ne mogu pomiriti je bolna istina da se čita hrpa nekvalitetnih knjiga od
tko-je-to autora, ali u jednu ruku mi je drago kad vidim da se Shakespeare prodaje za 16 kuna. I sam sam kupio jednu njegovu.
Zamislite
seljaka koji nakon
naporne žetve sjeda u prašnjavi auto i umjesto da ide u birtiju na kriglu hladnog Osječkog, uzima knjigu
Modnog mačka i udubi se u čitanje njegovog
ljubavnog romana. On ljubi Mihajla, dok ga on ne želi, a Lorenco ljubi njegovu majku koja je zapravo muškarac. Sve začinjeno s nekoliko scena seksa, koje ponukaju seljaka da masakrira ženu kad dođe kući.
Kad smo već kod seksa, ne mogu preskočiti knjigu
Nives Celzijus. Po sisama bih zaključio da dobro piše. Mala ima potencijala, što bi se u narodu kazalo. Prvi pogled na njeno bujno, sad već gravitaciji neodoljivo,
poprsje daje mi povoda da otvorim i sljedeću stranicu, sa željom da pročitam kako i kada se naša Nives najbolje obrađuje. Možda se i sam zateknem na krivom mjestu u krivo vrijeme, neka mi Bog 'prosti. Kako joj ne mogu pročitati pogled, jer su joj oči
prljavo prazne, pretpostavljam da bih ju najbolje pročitao kad bi se skinula. Kako se kaže, čitao bih ju kao otvorenu knjigu. Nives gola, a ja ju čitam. Gle jarca, pa njena knjiga se zove
"Gola istina". Što je - je, mislila je ta Nives na štošta. Valja imati neki kurac u glavi.
Od već napisanih knjiga koje mame svojim dizajnom i cijenom, bolje jedino mogu biti knjige naših celebrityja, na sreću još uvijek neobjavljenih književnika, ali od kojih sa strepnjom očekujemo prvijence.
Prvo što bih svakako konzumirao je roman
Jelene Drugi mjesec u godini. Naoko
plaho i krhko biće, zapravo je
kung fu karate kid majstor, a po potrebi i
majstor na gradilištu. Super heroina koja spašava svijet od dalmatinskih mafijaša u bemveima, majka, Hrvatica, lezbijka, žena za sva vremena. Svestrana kao i u svojoj knjizi, Jelena ostavlja prostora za
nastavak svog
krimića kroz par rečenica:
- Došla sam kući. Kuća je bila tiha. Vrata su škripila. Juha je bila hladna. Opalila sam mu šamar. Janko, sunce ti žarko! Skinula sam se. Pokazala sam mu što je pravo muško.
I sad recite da vas ne zanima što će se dogoditi u Jeleninoj sljedećoj knjizi?
Također jedna od najiščekivanijih i ona koja bi se našla na mom stolu, je knjiga
Maje Šuput. Mali vrckasti vražičak s novim plućima, neugodan oku za vidjet, ali drag ruci koja ju mije. Pogotovo kad malo počupaš, pa zvizneš po onako golom dupetu, a sve zazvoni. Bellissima! Unutra-van, unutra-van. Baš je vražičak ta Maja, možeš ju okrenuti kako god ti paše, kompatibilna je, lako se prilagodi svim uvjetima i veličinama.
- Ljubila sam kao mala, od sada samo udaram – logičan naziv knjige, po svemu sudeći autobiografijske. Otac će hiperventilirati od ponosa na svoju
svestranu kći.
Sada, ako ne ne pročitam
Vucinu "Volim piti i ljubiti", skončat ću ovaj boemski život na proplancima zatvorene ciglane u susjednom selu.
Siniša Vuco, proslavljeni pjevač, kantautor, tekstopisac, kamatar, ljubavnik, počasni dopredsjednik nogometnog kluba, predsjednički kandidat, svestrana ličnost s jednim licem i obrazom, mnogo debelim.
Ilustrirana životinjska enciklopedija s Vucom i AK-47 na naslovnici.
I, šećer na kraju.
- Stojin na kantunu, nigdi ni baluna ni ženski, samo ja i moja Dalmacija, jubin ju u oko. Povjetarac mi mrsi kosu, lipu ka u pizde dlake, dok čačkan nosinu i mislin si koji su ovi ženski ča prolaze kraj ja. Zastanu, pogleđu, pa se sve uvate u čudu ka da su vidle Isa Krista i stanu se krstit. Ajde biži ča, ni ti 'vo misa, u misi se moli, tuko! Da su te mater i čača odgojili neb ti tu ko flondra odala, vidi se kaka si! Nego, ova tvoja pokraj tebe, štas blenula? Dolaz vamo! Nisi loša, sviđaš nam se. Deder ti naleti tamo oko 9 uri u moj stan, onaj na 58 spratu, i obuci neku čipku, pa ti ja pokažen ča je pravi čovik! Znaš di trebaš, a? Dobro, aj sad biži. Biži, oš da te razbijem? Asti gospe, kake tuke.
Kako očito živimo u vrijeme kada svatko može napisati knjigu, tj.
potpisati se da je napisao, ne bi me čudilo da ih stanovnici Lijepe naše krenu
sve više čitati. Ne znam bih li to nazvao kulturnim uzdizanjem, kad ti se, dok čitaš Nives Celzijus, jedino može
dignuti šećer ili bih pak to nazvao pretjeranim silovanjem riječi od krajnje nepismenih neandertalaca koji pod paskom kvazi slave uzdižu noseve nebu pod oblake i hodaju par metara iznad zemlje. Od hostese, kurve, porno glumice, jebanja na centru Maksimira, do ugledne književnice čija (ne)djela nažalost čitaju i djeca.
Sve mi se čini kako ćemo uskoro umjesto preskupog kruha jesti Kerumova govna ispisana lijevom rukom, izvučena u trenutku inspiracije koja se javlja svakog 29.02., iz dubokoumnog anala dotičnog gospodina. Umjesto serenade, djevojkama ćemo pjevati:
- Na koljena, na koljena, ili još bolje, citirati
Andriju Hebranga: - Nisam kriv!
Što će nam Shakespeare, Bukowski, Andrić, Krleža i ostala ekipa, kad imamo Nives, Stankovića i Modnog mačka?
Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Gemi031/foto-arhiv 031
Nebitno
Žensko
Muško
.
