„ …moglo bi bit, da je lakše umrit, nego ljudima reć' OPROSTI “

 Zbog čega se ljudi tako teško ispričavaju jedni drugima, iako su zasigurno svjesni da su debelo zasrali? Mnogi će radije cijeli svoj život živjeti sa grižnjom savješću, negoli onima prema kojima su se „ogriješili“ pružiti ruku i izustiti riječi isprike. Što je u pitanju? Dali je to ponos, ego, inat ili mješavina svega nabrojanog, ili jednostavno strah od odbijanja? Dali je doista životna istina u onom stihu Marijana Bana koji kaže da su ljudi pokvarena rasa, prljava i zla?
Kakva su Vaša iskustva, mišljenja i u konačnici gdje sebe vidite u toj temi?

Ljudi su definitivno pokvarena, rasa, prljava i zla...
svi se mi posvađamo i padnu teške riječi, pogotovo u afektu....e sad kad se glave ohlade...kad vidim da zajebem al ono i šefa i stanicu i 100 kilometara pruge reći ću oprosti i to milijun puta i ne samo reći nego se na sve mile načine potruditi da ispravim sranje....
Ali ovisi i kome trebam reći oprosti i zbog čega...jer ako se reći oprosti kosi s nekim mojim principima sviđali se drugima ili ne neću reći...što iz ponosa...što iz gluposti...
Ali generalno život je prekratak..i nikada ne znamo hoćemo li uopće imati priliku reći oprosti nekome i hoće li nam biti oprošteno...jer nema goreg od grižnje savjesti ili nositi nešto na duši....tako da gledam da uopće ne dođem u takvu situaciju koliko god je to moguće.....čim vidim da rasprava ide u tom smjeru ako već nemogu stati....onda se okrenem i odem...bolje nego da kažem nešto što uopće ne mislim....i zbog čega se poslije treba ispričavati....jer riječi kad se jednom izgovore više ih ne možeš povući.....a znaju vrijeđati i to samo tako....

..smatram da bi se prvo trebalo raspravlajti o tome....zbog cega se netko dovede u situaciju ...da kasnije treba reći...oprosti....
zbog cega su ljudi tako pokvareni i zli...

moje je mišljenje..da svatko tko ukljuci mozak prije stavljananja jezika u pogon...ni nece imati potrebe se nekom ispricavati.....

Samo ljudi koji su u stanju priznati svoju pogrešku, su zavrijedili poštovanje ljudi oko sebe .

jako rjetko se dovedem u priliku da se moram ispričati nekome.. malo previše pazim što pričam i radim.. jedna od stvari koje bih promjenio na sebi, ali ne ide..

što je je nekada nešto kažemm u afektu što nismo htjeli....ali to nam na kraju može napraviti puno veću štetu nego što smo mislili...to baš zna zaribati...

Ja sam uvijek u pravu tako da se nemam za što ispričavati

Meni se uopće nije teško ispričati za nešto što sam zasrala, u protivnom ne ispričavam se ako smatram da za to nema potrebe, isto tako ne dozvoljavam si koliko je god to moguće da dođem uopće u situaciju da se moram zbog nečega ispričavati.

Eh, sad... Svi imamo drugačija mjerila o tome za što se treba, a za što ne treba ispričavati. O tome bi se dalo raspravljati.

Baš sam o tome pisala na još jednom forumu gdje su me dobrano popljuvali (vezano za Tadića, afkors). I tako sam došla do zaključka da našem narodu nije dobro ni kad se netko ispriča ni da se ne ispriča. Dođe na isto.
U mojem slučaju, znam temperamentno naljutiti ili povrijediti nekoga, ali u tom trenutku znam kako sam gadno pogriješila i nikad mi nije bilo teško ispričati se. Važnije su mi prijateljice, dečko i druge bliske osobe nego vlastiti ponos.

A postoji i druga krajnost gdje se ljudi konstantno za svaki izgovorenu rijec ispricavaju!