Vodič za preživljavanje za strance koji rade u Indiji
I dok to možda nije očito većini mojih lokalnih kolega, raditi u Indiji (čak i u multinacionalnoj korporaciji poput moje) može pomalo biti
izazov za svakog stranca. Zapravo, može biti
VELIKI izazov, obzirom da kulturalne razlike često te mogu ostaviti
zbunjenim, dezorijentiranim, stresiranim ili jednostavno
frustriranim.
Ovaj članak je napisan u cilju da podijelim svoja iskustva i zapažanja o indijskoj radnoj kulturi, u nadi da ću doprinijeti multikulturanom razumijevanju na svom radnom mjestu (op.a. prvenstveno sam tu ciljala na svoj ured, no o tome ću nešto kasnije).
Molim da uzmete na umu da su sva opažanja iznesena u tekstu
osobna i pod utjecajem
moje kulture (i nadodala bih -
ličnosti). Vjerojatno je da bi osoba iz drugog kraja svijeta mogla imati u potpunosti drugačije iskustvo istih događaja opisanih ovdje.
Uloga Autoriteta – Indija pripada zemljama
Visoke Udaljenosti prema Moći (prema
Hofstedeu, nizozemskom multikulturalnom istraživaču) što jednostavno znači da će šef imati veliku moć, a podređeni će
poštovati autoritet i očekivati
da mu se kaže što mu je činiti. U zemljama s Niskom Udaljenošću prema Moći (u koje se ubraja i naša), podređeni će očekivati da ih se
konzultira te da se odluke baziraju na
demokratskoj raspravi. Ako dolazite iz takve zemlje raditi u Indiji, iznenaditi će vas autoritet kojim nadređeni vlada. Na primjer, u slučaju da šef pozove svog podređenog, vidjeti ćete kao podređeni
spremno ostavlja sve, čak ako je i posao koji trenutno radi vrlo bitan. Jedan od mojih kolega mi je objašnjavao kako čita svoje elektronske poruke: najprije šefove poruke, onda poruke šefovog šefa, a tek potom poruke svih ostalih ako ostane išta vremena (znači – u pravilu nikad ne dolazi do mog maila!). U mojoj kulturi
poštivanje pojedinca dolazi ispred poštivanja autoriteta i zato sam, u početku, pronalazila ljude
vrlo neuljudnima kada ne bi odgovarali na moje poruke.
Komunikacijski Stil – Kada komunicirate u Indiji, osobito pismeno, možete očekivati da će Indijci biti
vrlo formalni. Možda zbog
britanskog kolonijalnog naslijeđa ili zbog
najboljih engleskih škola u kojima su se moji kolege školovali (u samoj Indiji ili vani), indijski engleski će biti vrlo
sofisticiran i ponekad čak
arhaičan. Za strance kojima engleski nije prvi jezik ili koji se nisu školovali na engleskom, ovo može biti
pravi kulturalni šok. Obzirom da dolazim iz okoline u kojoj je komunikacija manje formalna, moram se često podsjećati da koristim formalni oblik rečenica. Autorica Kolanad (
Gitanjali Kolanad –„Indija-Kulturalni Šok“) u svojoj knjizi ističe kako su Indijci uvijek imali
oralnu ispred vizualne kulture – u prvom redu se pozivajući na Vede – svete knjige koje su se stoljećima usmenom predajom prenosile na mlađe generacije. Autorica potvrđuje da zvuk riječi u Indiji može biti puno važniji od samog značenja. I meni se čini da je često bitnije
KAKO govorim ili pišem nego
ŠTO želim reći.
Drugi važan aspekt komunikacije u Indiji je
odbijanje nečega, osobito ako ovo želite iskomunicirati svom nadređenom. Reći
NE u Indiji se smatra
nepristojnim, i često imam osjećaj da će mnogi Indijci rađe reći ono što
oni misle da ti želiš čuti nego što će te odbiti. Najslavniji indijski neverbalni znak odmahivanja glavom lijevo-desno dobar je primjer – ovakav odmah glave će općenito označavati odobravanje, iako ponekad može značiti i „Možda“ ili čak i „Ne“ (?!). I uzevši u obzir da u većini zemalja u svijetu (osim u Bugarskoj) pomicanje glave lijevo-desno znači „Ne“, ovo je i više nego dovoljno da ostavi stranca
zbunjenim. Ja dolazim iz kulture u kojoj se cijeni izravnost, gdje su nas učili da
trebaš reći ono što i misliš, u protivnom će te drugi smatrati dvoličnim i nepristojnim. Ovo je važna kulturalna razlika za imati na umu. Također sam naučila da je bitno KAKO komuniciram. Nekoliko sam puta bila upozorena da moji mailovi bi trebali biti više „diplomatski“ i „ljubazni“, dok sam ih ja smatrala „normalnim“ načinom poslovne komunikacije.
Percepcija Vremena – Jedan od članaka o indijskoj kulturi govori sljedeće – „Većina Indijaca priznaje postojanje
Indijskog Rastezljivog Vremena i neće ni primjetiti ako sastanak počne 10-15 minuta kasnije“ (Cultural Navigator – India).
Ja bih i dodala – u većini slučajeva može otići i dalje od tih 10-15 minuta. Ova činjenica mi je uzrokovala podosta
stresa u početku jer je bila prava
noćna mora držati se agende treninga kada
nitko (od polaznika do samih trenera) ne bi došao na vrijeme. I dok sam ja mislila kako su moji indijski kolege previše
opušteni što se tiče vremena sastanka, oni su vjerojatno mislili da sam ja previše
nasrtljiva. Držeći na umu da se vrijeme percipira kao fluidno u Indiji, naučila sam da je najsigurnije uvijek imati 20-30 minuta dodatnog vremena.
Obavljanje Stvari – Dok radite u Indiji, često možete čuti vaše kolege kako kažu
„Učiniti ću to obavljenim“ (op.a. dosta nezgodan prijevod
„I will get this done“ – priznajem). Ovo
neće nužno značiti da će ONI biti ti koji će to i obaviti. Trivijalan primjer može biti pomjeranje stola u sobi za treninge. Dva menadžera će se složiti sa mnom da se stol treba pomaknuti, te će potom otići pronaći nekoga da pomakne stol! Ja bih očekivala da ćemo nas troje, bez obzira na poziciju, dob i spol, zajednički podići stol i pomaknuti ga. Umjesto toga, u Indiji možete očekivati da će ovakav i slični zadaci trebati nešto više vremena. Kolanad je nazvala ovu pojavu
sindromom „Ne-Mogu-Uprljati-Ruke“ i navodno je posljedica
kastinskog sustava i navike tko čini kakvu vrstu posla. Ovo se ne smije pogrešno zamijeniti lijenošću ili odbijanjem suradnje. Određene vrste poslova (osobito one vezane uz
podizanje tereta i čišćenje) su rezervirane samo za određenu kastu i nitko drugi ih neće odraditi. Ako ste stranac u sličnoj situaciji u Indiji, morate razumijeti kako stvari funkcioniraju i imati dodatno
strpljenje da se one „obave“.
Naše su vrijednosti oblikovane kulturom u kojoj smo odrasli i one utječu na način kako se ponašamo i kako stvaramo odnose prema ljudima. Kada radiš u drugoj kulturi, moraš biti svjestan da vrijednosti, norme i očekivano ponašanje vezano uz određene uloge mogu biti u potpunosti različiti nego u tvojoj zemlji.
Kulturalna osjetljivost je obvezna vještina, kao što je i poštivanje različitosti. Ovdje nema mjesta
osuđivanju čiji je način „bolji“ ili „lošiji“. Stvari su jednostavno takve i kao takve se trebaju
prihvatiti.
Kao što spomenuh, ovaj članak je napisan za godišnjak mog odjela u firmi. I dok je glavni direktor Belgijanac smatrao da je tekst zanimljiv i poučan, moj indijski kolega ga je odbio objaviti. Objašnjenje je bilo da je način KAKO sam ga napisala previše izravan i možda bi se shvatio kao uvredljiv.
Čini se da ipak nikada neću naučiti.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.