..., da 20% odrasle populacije u EU pati od nekog psihičkog problema ili poremećaja mentalnog zdravlja, da je samoubojstvo na prvom mjestu uzroka smrti od ozljeda s udjelom od 30,4% (2005. g.) u Hrvatskoj, da se predviđa da će do 2020. godine depresija biti glavna bolest u Hrvatskoj, da SAD godišnje gubi 44 milijarde dolara zbog depresivnih poremećaja, koji privredi zemlje nanose više štete nego AIDS, tumor i ratovi zajedno, ...
Ovakvi podaci su podaci iz bolnica... podaci o ljudima o kojima se sustav „pobrinuo“. Pobrinuo jer mora, jer ugrožava osnovu današnjeg načina života. Pobrinuo - al na krivom mjestu. Na posljedici, ne na uzroku. No, ono što ja želim ovdje istaknuti nisu ovi krajnji slučajevi. Ne želim razgovarati o tim slučajevima gdje se ljudi bore za vlastiti život, gdje je život drugih ljudi oduzet ili ugrožen zbog ljudi koji imaju problema. To je zadnji stadij. Mene zanimaju oni svakodnevni problemi, uobičajeni, a skriveni i podmukli. Problemi koji se čine tako banalnim, koji su tako zanemareni a, po mom mišljenju, tako važni.
Uz činjenicu da se u društvu pojačava svjesnost potrebe za pomaganjem ljudima u njihovom mentalnom zdravlju kroz otvaranje raznih centara, da se pišu knjige, rade radijske i televizijske emisije, ljudi i dalje imaju problema. Danas su ljudi mahom nesposobni kvalitetno djelovati, razgovarati, nisu sposobni ući u vezu ili su u lošim verzijama istih. Ili se ne znaju nositi s problemima, ili, što je još gore, ne znaju da imaju problem. Rezoniranja su van zdrave pameti, ljudi se muče sa tjeskobama, strahovima, kompleksima.
Svi smo mi, bez izuzetaka, kroz odrastanje doživljavali razne stvari koje su ostavile traga na nama. To su nezadovoljstva izgledom, neprihvaćanja u društvu zbog ovog ili onog razloga, obiteljski problemi, smrti bližnjih i tako u beskraj. O jednom od izvora toga - kapitalizmu, tj. utjecaju istog na misli i osjećaje ljudi, bolje da ne pričam - poremećen sustav vrijednosti koji rađa poremećene ličnosti. Ono što me ustvari ljuti je to što se ljudi ne znaju nositi s tim i iz toga se rađaju depresije, kompleksi, tjeskobe i slično. Ne okrivljujem njih same, koji mogu ili ne moraju biti sposobni nositi se s time ovisno o tisuću raznih atributa - okrivljujem društvo. Okrivljujem državu koja nije svjesna da danas roditelji mahom ne rade dobro svoj posao, posao odgoja. Odgoj koji će stvoriti osobe koje će biti sposobne nositi se sa svim problemima koje život nosi a da ne ostave dubok ožiljak na njima, njihovom stavu prema životu, ljudima, svijetu. Tek ranicu koju će nositi sa sobom i koja će ih činiti jačom. To je začarani krug - ni njihovi roditelji nisu znali odraditi taj dio kako treba. Ni njihovi roditelji. Naravno, uvijek postoje izuzeci, oni koji uspiju prekinuti taj krug, ali kako li je to težak posao kad ga moraš sam odraditi.
Nisam siguran koji bi bio najbolji način da se situacija promijeni. Možda uvođenje obaveznih, redovnih razgovora sa psiholozima kroz odrastanje, za vrijeme osnovne i srednje škole? Zahtijevalo bi puno više psihologa, njihovo kvalitetno obrazovanje. Vjerujem da bi rodilo plodom. Ako ništa drugo, ljudi bi bili svjesni da takvi problemi postoje, ne bi se zatvarali i istancirali devijacije zbog raznih trauma ovog ili onog intenziteta.
Pitam vas, zar nije vrijeme da se osvijeste u potpunosti ti problemi? Da dignemo civilizacijski nivo na višu razinu? Da ljudi promišljaju, shvate, osvijeste, zgrabe, riješe, izađu jači. Da vole i budu voljeni...
Žensko
Muško
..zato se i slažemo 
..vjerujem da bi se ta trećina popela na.. polovinu!
