HDSSB-HSP-HDZ prepucavanja

Krabuljni ples u našem gradu

Večer nakon jednog pokladnog dana. Iznenada na nebu bljesnu nešto – kao da preleti. Bum, tres! Nešto je palo na tlo! Nešto malo i čudnog oblika... Kad se čovjek bolje zagleda – izgleda kao mali svemirski brod... Zaista: odjednom se otvara to-nešto, a iz njega izađe čudnovato malo biće nalik na E.T.-ja, samo manje. Otresa prašinu s ramena i progovara na čistom hrvatskom jeziku:
- Uf, `bemti! Stigoh, konačno! – i baci pogled oko sebe. Pomisli: „Bit će da su me moji zahebali i pogrešno navigali: pa ovo nije cirkus, a još manje Kolorado! Ček` da provjerim poziciju...“. Uvuče se biće ponovno u kokpit svoje mini-letjelice. Čuje se prvo razgovor na nepoznatom jeziku, a zatim i na čistom hrvatskom:
- Da, debilu! Prešaltao sam se na jezik domorodaca, ali ti si mi sj..o koordinate i sletio sam tisuće kilometara jugoistočnije od odredišta! Što ću sad?! Što; tvrdiš da i ovdje može biti interesantno?! Kako se zove naselje? Osijek? Gdje da idem?! Na maškare?! Ma, znam što je to – imam sve memorirano u čipu 34.546; samo – što ću tamo?! Ma, znam da ću biti neprimjećen, ali što to nama znači?! Dobro, daj – idem. Što ću sad drugo raditi?! Rekosmo: svako prizemljenje iskoristiti za prikupljanje podataka o planeti i domorocima... Istinabog, ima i zabavnijih mjesta na ovom primitivnom komadu ohlađene lave, ali... Daj što daš...
I ode Biće u smjeru najsmješnijeg tuluma u gradu...
Ulazi u veliku svečanu dvoranu, ispunjenu taman toliko da ima još mjesta za ples… Pravilo je: nitko se ne smije pojaviti bez maske. Ima tu raznih likova, a Biće ostaje potpuno neprimjećeno u mnoštvu sličnih mu spodoba. Okupila se tu sva krema koju jedan grad može pokazati...
- `Alo, evo me na tom blesavom mjestu. Baza – čujemo li se? – na liniji je Biće sa svojima, negdje daleko u svemiru...
- Dobro, skužio sam: Zemljani se maskiraju obično u ono što podsvjesno žele biti. Zapažanja vršiti u tom pravcu. Razumio sam. Odoh među njih. – tiho se javlja Bazi. Uostalom, samo zbog toga nikome ne pada u oči jer je u zadnje vrijeme u gradu vrlo moderno biti stalno na vezi s Bazom... Promotri okolo i poče promatranje:
- Prvi građanin grada maskiran je do neprepoznatljivosti u – Doktora koji je prvi u regiji. Prepoznajem ga jedino po inteligentnom pogledu i stalnom razgovoru preko mobitela. Inače... Teško za prepoznati! Dakle: on podsvjesno želi biti DKJPUR. Obrađeno i nezanimljivo. Idem dalje. Drugi građanin nosi kostim neke nepoznate vrste s jasno izraženim i preuvećanim sekundarnim spolnim odlikama mužjaka. Memorija me upozorava da je riječ o pastuhu, a izbor maske je podsvjesna želja za dokazivanjem muškosti, koja se provlači kroz već nekoliko promidžbenih političkih kampanja. Nejasno što bi tu bila korist glasača, ali njihova korist i nije tako važna stvar na ovoj planeti. Idem dalje... Treća građanka nosi kostim ukrasne biljke fikusa, varijetet: Benjamini. Podsvjesna poruka: pustite me da vas ukrašavam i ne tražite da se pomičem s mjesta. Idem dalje. Nitko me ne kuži, čak me i ne primjećuju. Probijam se kroz čitav niz nemaštovitih i nezanimljivih maski tipa vitezova, Matovilki i sirena. Ah, napokon jedna zanimljiva: šef svih prijevoznika u gradu nosi masku – Emila Tedeschija. Dakle: on podsvjesno želi biti turbo-menadžer i uvesti u praksu svoju genijalnu zamisao: čisti tržišni princip u komunalnim djelatnostima jednog grada. U tom procesu oslanja se na neka povijesna iskustva nekih nikad prežaljenih kraljica koje su svojevremeno govorile: „Ako nemaju kruha – neka jedu kolače!“. Ili, preneseno na prilike u ovom gradu: ako nemaju za tramvaj – neka si kupe auto! Idem dalje. Opet gomila nezanimljivih likova, vjerojatno ulizice ovih uočljivijih. Same kopije! Ma... Čekaj malo... – ne vjerujući onom što vidi, Biće pokušava predočiti Bazi - Varaju li me vlastiti senzori ili ju doista opet vidim?! Ne, nemoguće... Ma, doista je to ONA, moja draga prijateljica – šefica krovne obrazovno-znanstvene ustanove grada! Zadnji put je sretoh za vrijeme Trećeg križarskog rata, kad boravih prethodni put na ovom mjestu – ili bar u blizini... A, upoznao nas je, inače, stari Keops (laka mu piramida!) kad mu je bila savjetnica za melioracije na Nilu. Pa, ne mogu vjerovati da je opet vidim! Prišao bih joj i pozdravio je... Znam, jbg! Pravilo je: nema miješanja s domorocima po planetama! Zadnji put kad sam se upetljao ispalo je sranje, a ja popušio zabranu obilazaka primitivnih civilizacija u trajanju od sedamsto godina. A znate da to najviše volim raditi! No, dobro: suzdržat ću se i neću pozdraviti staru prijateljicu. Dakle: kostimirana je u – samu sebe, a u pratnji su joj zanimljive prilike... S desna joj sjedi pratiteljica – okrunjena glava s tijarom od lažnih dijamanata (onu pravu drži doma da joj je netko ne mazne) vješto upletenom u bogatu frizuru. Kostimirana kao Hatšepsut ili Nefertiti – prema širini plašta ne mogu odrediti. Zbog održavanja komplicirane frizure u hram znanja uposlili su barem dvije profesionalne frizerke – to su ove dvije prezgodne mace u pratnji pratnje, što sjede mojoj prijateljici s lijeva, kostimirane u tajnice. Pod tom krinkom su ih i uposlili. Umjesto škara dobile računala i – vozi, Miško! Uostalom, nitko nije imao ništa protiv ovakvog kadroviranja jer je dotična ustanova već na rubu incestuoznosti zbog malog broja obitelji koje sudjeluju u znanstveno-istraživačkom radu, pa su ovo svi shvatili kao osvježavanje plave krvi. Tamo više ne mo`š nać` dva novaka koji nisu u rodu i tko zna gdje bi sve završilo da nije ovako osvježeno obiteljsko stablo– zadivljeno gleda Biće, veseleći se prizoru društva zanimljivih dama. Baza ga nešto pokušava upitati:
- Što? Što me pitaš? Gdje je Doktor Koji Je Prvi U Regiji? Njega ovdje nema. Neugodno mu je još od zadnjeg ljubljenja s Bandićem, pa se ne pokazuje nigdje...
Šeta tako Biće po dvorani i prenosi zapažanja Bazi, kadli odjednom: mrak! Ugasiše se svjetla, nastade vrisak i neviđeno uzbuđenje! Grmljavina u pozadini… Nikome nije jasno što se događa, ali slute veliko iznenađenje za kraj…
- Ho, ho, ho!!! He, he, he!!! – čuje se odnekud, strašno odzvanjajući prostorom… Počinje naizmjenična igra svjetla i tame, praćena grmljavinom – poput najstrašnije ljetne oluje! Svi pomišljaju, ali nitko ne smije naglas izgovoriti što bi to moglo biti…Tko li je ovo priredio? Odjednom sve nedoumice bijahu prekinute: začuje se dobro poznati glas i reče sugrađanima:
- Ako se pitate što je ovo – odgovorit ću vam. To je moja maska na ovom balu. Zove se: čarobnjak iz Oza. Tu sam negdje, uvijek oko vas – iako me ne vidite. Vučem vaše konce i režiram vam predstave svakog dana. Dišete kako ja kažem, vozite se kako ja kažem, plešete kako ja sviram! Kud god pošli – ja vas čekam!!!! Ha, ha, ha!!! – grmeći odnekud cereka se obijesno moćni čarobnjak kojeg nitko ne vidi, ali svi znaju da je tu. Nazočni se počeše razilaziti u strahu, preispitujući se da nisu možda nešto zgriješili zadnjih dana; opsovali naglas velikog čarobnjaka; otkazali pretplatu na Glas ili možda izrekli negdje glasno herezu kako lišće od prošle jeseni nije počišćeno sa staza?!
Biće se malo protrese od iznenađenja, okrene se i reče svojima u Bazi:
- Lude li planete! Nagledah se cirkusa u ovom gradu - odustajem od traženja onog pravog s početka puta… Ovdje neću opet zapizdit` barem još sedamsto godina! I bez zabrane! – uskoči hitro u svoju malu letjelicu i ode s bljeskom…