Poštovani gosp.
Sanader,
moje ime je
Alen Bećirović, student sam Pravnog fakulteta u Rijeci i imam 21 godinu. Za razliku od velikog broja mladih trudim se pratiti politiku i trudim se shvatiti poteze koje Vi ili Vaši kolege u stranci ili Saboru radite.
Zašto nastaje ovo pismo? Zato što sam došao do jedne točke nakon koje više ne shvaćam ništa, a volim se smatrati inteligentnom osobom.
Kao vrlo mlad i još neiskusan novinar (kolumnist) u proteklih nekoliko mjeseci objavio sam nekolicinu tekstova kojima izravno kritiziram Vaše poteze i poteze Vaših suradnika. Objavljujem tekstove na više mjesta i u većini slučajeva povratna informacija čitatelja je istovjetna onoj koju iznosim ja. Što to iznosim? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan – nezadovoljstvo. Ne smatram se politološkim, ekonomskim, međunarodnopravnim, zakonodavnim ili bilo kojim drugim stručnjakom, jer to naprosto nisam. Ja sam običan građanin ove zemlje koji želi što bolje živjeti, želi vidjeti pozitivnu budućnost za svoju djecu i prije svega želi razumijeti kako potezi vladajućih (u ovom trenutku Vas i Vaših suradnika) mogu dovesti do tog toliko željenog cilja, ne samo mene, već i velikog broja (ne usudim se reći svih) građana ove zemlje.
Skakanje sebi u usta
Većina građana ove zemlje nije stručnjak u navedenim područjima što, dakako, ne znači da nemaju sposobnosti razmišljati vlastitom glavom i priupitati se gdje i kamo nas vodi, u ovom trenutku,
Vaša politika.
Donedavno, prije samo par mjeseci govorili ste (i pod time mislim i na Vas i na Vaše suradnike, prvenstveno ministre) kako Hrvatska nema razloga za brigu jer će nas
kriza samo okrznuti. Nakon upozoravanja ekonomista koji su govorili kako će nas kriza zahvatiti protivili ste se rebalansu proračuna, kada je postalo sasvim jasno da je kriza pred vratima govorili ste kako se mjere već provode i to intenzivno da biste nedugo nakon te izjave donijeli paket od 10 antirecesijskih mjera. Kao običan čovjek pitam se sasvim logično jeste li nam čitavo vrijeme govorili neistine i niste li dovođenjem tih mjera praktički sami sebi skočili u usta?
Neodgovorno kresanje plaća
Sada kada je evidentno da smo u krizi i Vi to priznajete tražite solidarnost od građana, a prvenstveno od zaposlenih u javnoj upravi. Izostavimo mišljenje da se čitava situacija mogla izbjeći, ali smatrate li da je kresanje plaća, prvenstveno liječnicima i profesorima produktivno? Drugim riječima, ako se želimo nazivati
državom znanja, ne bi li onda oni koji državu trebaju učiniti takvom trebali biti krema društva i dovoljno dobro plaćeni da dnevno ne moraju prelaziti stotine kilometara kako bi dobili novac koji objektivno (barem većina njih) zaslužuje za rad na jednom mjestu, jednom fakultetu? A što se liječnika tiče nije li malo neodgovorno, pa čak u neku ruku i bezobrazno degradirati ih smanjenjem plaća kada smo svi, pa i Vi svjesni kolika je uloga liječnika ne samo u našem društvu, već liječnika općenito kao osoba u koje svi mi trebamo imati neizmjerno veliko povjerenje, a koje zbog njihovog nezadovoljstva možda čak i ne možemo imati?
S obzirom da rebalansom proračuna niste i nećete postići dovoljno za izlazak iz krize pitam se hoćete li novac početi tražiti od nas građana, na koji način i hoćemo li imati Vaše (i tu mislim na vas osobno, ne na državu) jamstvo da ćemo jednom kada kriza bude iza nas na ovaj ili onaj način dobiti nazad ono što smo uložili u državu?
Hrvatska kao oligarhija po definiciji
Postoji još milijun problema, milijun pitanja koja bih Vam želio postaviti, ali bojim se da bi sve bilo uzaludno. U društvu se stvorila slika da sve što pojedinac radi postaje uzaludno. Ljudi su sve počeli prihvaćati zdravo za gotovo. Srećem ljude, pričam sa njima.
Mnogi za politiku ne žele niti čuti, oni koji žele smatraju sve političare lopovima. Kada ih pitam što kane poduzeti po tom pitanju uvijek dobijem isti odgovor - ¨
A ništa. Šta ću? Tako je kako je. Krali su nas uvijek, nek nas kradu i dalje.˝
Zašto sam ovo spomenuo? Ne želim Vas proglašavati lopovom. Niti Vas niti bilo koga u Saboru, ali pitam se odgovara li Vam takva percepcija javnosti, takva percepcija pojedinaca koji misle da ništa ne mogu promijeniti i samo se poslušno poklanjaju režimu (iako bi u ovom slučaju točniji izraz bio Oligarhija)? Objasniti ću i zašto pitam odgovara li vam takva percepcija. Naime, sa takvim razmišljanjem naroda vama (političarima) se otvara nevjerojatno veliki manevarski prostor za činjenje bilo čega i sa bilo kime, a da vam se za to nitko ne suprotstavi jer svi počnu gledati na sve loše i na sve dobro kao jednako. A kada se nekome otvori ogroman manevarski prostor sasvim logično je da ga malo po malo počne iskorištavati (možda čak i nesvjesno) i to neminovno dovodi do 'zadovoljstva' (ili vladavine) manjine (u ovom slučaju političara, u ovom konkretnom trenutku Vas i Vaše stranke sa partnerima), a nezadovoljstva (ili podređenosti, tj. poslušnosti) manjine (u ovom slučaju naroda). Prema definiciji čista Oligarhija, a možda se i varam. To je još jedno pitanje na koje biste mogli odgovoriti.
Vlada li Sanader medijima?
S obzirom da se, eto pomalo bavim i novinarstvom, slijedeće je pitanje vezano upravo uz ono za što se novinari najviše bore i za što, na neki način 'žive', a to je sloboda govora. Sjećam se kada je na žalost)
ubijen Ivo Pukanić ne press konferenciji novinarka Nove TV rekla je, tj. upitala Vas nešto što očito niste očekivali i što Vas je na trenutak ostavilo bez teksta, a to je da
građani ove zemlje misle kako zemljom vlada mafija. Na što aludiram ovim malim uvodom u pitanje? Vrlo jednostavno – novinari ove zemlje (ili barem veliki broj njih) vjeruje kako medijima vlada politika. Nije mi namjera izjednačavati politiku i mafiju. Ono što želim izjednačiti jest osjećaj koji građani imaju vjerujući da zemljom vlada mafija sa onim novinara koji vjeruju da medijima vlada politika.
Nataša Škaričić,
Hrvoje Appelt,
Denis Latin – to su prva imena koja mi padaju na pamet za koja su se često vezale priče o (u posljednje vrijeme vrlo popularnoj) političkoj nepodobnosti. Osobno, u svom kratkom novinarskom stažu nisam se sretao sa cenzurama ili dokazima političkog monopola u medijima, ali s obzirom da je takvih priča sve više i više i da se stječe jedan opći dojam da je situacija uistinu takva, molio bih Vas da mi odgovorite na pitanje vlada li politika ili vladate li Vi medijima? Ako je odgovor ne molim Vas da mi (odnosno svima nama novinarima) ga pojasnite.
Nekako sam se u ovom mailu postavio kao 'glasnik naroda' pa ću nastaviti u istom ritmu. EU – što sa njom i što bez nje? Da pojasnim... Europska Unija početno je bila u narodu odbijana kao mogućnost (barem prema velikom broju anketa), da bi se s vremenom ta brojka mijenjala. Sada smo u situaciji da narod EU prihvaća kao nekakvo nužno zlo. Moje pitanje jest što nam EU nosi? Bi li u tu istu Uniju trebali gledati kao jedini spas da je Vaša politika bila drugačija? I možemo li ulazak očekivati 2009., 2012. ili 2014. i što nam pojedina godina ulaska u Uniju zapravo znači?
Smije li premijer toliko griješiti?
Ivica Kirin,
Miomir Žužul,
Ana Lovrin,
Berislav Rončević – samo su neki od ministara koje ste Vi smijenili, neke zbog mutnih poslova, neke zbog nekompetentnosti, neke iz trećeg razloga. Prvo što Vam pada na pamet zasigurno je ona stara ˝Tko radi, taj i griješi.˝ Ali moje pitanje je smijete li Vi toliko griješiti s obzirom na činjenicu da od Vaše odluke zavisi život građana ove zemlje. Također sam svjestan da Sabor glasa za sve ministre, ali logično je da zastupnici vjeruju prosudbi premijera u tako važnom pitanju.
Ostalo je puno pitanja koja Vas želim pitati, koja zanimaju građane ove zemlje. Međutim ne želim ispisati mail od stotinu stranica.
Za sam kraj želim Vam pojasniti zašto šaljem ovo pismo i zašto sam se osjećao pozvanim da to baš Ja učinim. Pisao sam već prije da su građani postali indiferentni, pa čak i ignorantni što se tiče mnogih pitanja krucijalnih za živote svih nas. Kako bi fizičari rekli da je sve u životu fizika, tako se ja usudim reći da je sve oko nas politika.
Zašto ovo pismo ide baš Vama? Ne smatram Vas politikom, ne smatram Vas centrom svemira (a nadam se da tako nešto niti ne očekujete od nikoga), ali Vi ste trenutačno najjača karika u ovoj 'mojoj' politici, politici koja izravno kroji moj, kao i život mojih bližnjih, mojih prijatelja, znanaca. Otvoreno govorim da nisam zadovoljan sa onime što vidim. Osobno ne vidim veliku nadu u bolje sutra, ne vidim ono svijetlo na kraju tunela, a siguran sam da moje mišljenje dijeli veliki broj građana.
Ne očekujem od Vašeg odgovora ništa revolucionarno, ne očekujem okretanje stanja od lošeg u fantastično, ali očekujem od Vas da pokažete pravu odgovornost prema meni, prema građanima tako što ćete dati izravne odgovore na izravna pitanja koja sam Vam postavio. Nije mi namjera, kako bi Vaš kolega Luka Bebić rekao, 'rušiti Sabor', ili u ovom slučaju rušiti Vladu. Moja namjera i želja jest shvatiti gdje smo u ovom trenutku i gdje idemo od ovog trenutka dalje.
Izigrano povjerenje
Također želim ili bolje rečeno priželjkujem da se ne vraćate u prošlost, da ne tražite krivce u svima drugima osim u sebi. Volio bih kada biste mi točno i argumentirano (bez uobičajenih političkih govora u kojima se puno priča, a malo kaže) rekli što u ovoj zemlji ne valja, tko je za to kriv, zašto je do toga došlo i postoji li objektivno mogućnost izlaska iz krize i problema bez radikalnih promjena (a pod radikalne promjene podrazumijevam prijevremene izbore)?
Građani ove zemlje odabrali su Vas i vaše suradnike da ih vodite u bolje sutra. Smatrate li da ste povjerenje naroda izigrali? Ako je odgovor DA, hoćete li prihvatiti odgovornost i suočiti se sa posljedicama, a ako je odgovor NE, dakako obrazložite i njega.
Za kraj želim Vam puno sreće u daljnjem radu. I to moram priznati ne samo zbog Vas osobno i za Vaše dobro, već prvenstveno za moje dobro i dobro svih nas koji na neki način ovisimo o Vama.
Ovaj tekst biti će sigurno objavljen na 4 portala na kojima i inače objavljujem tekstove, a poslati ću ga i drugim medijima koji su voljni objaviti ga. Nadam se Vašem brzom i konkretnom odgovoru.
Poštovanje,
Alen Bećirović
[email protected]
Ovaj mail poslao sam premijeru Ivi Sanaderu i ostalim medijima. Nadam se da će ovo pismo objaviti i da ćemo svi skupa ubrzo dobiti odgovor...
Leteci mungos nije Alen Becirovic, vec samo prenosi otvoreno pismo... ;-)
Nebitno
Muško
Žensko
