(preuzeto s
h-alter.org)
Skupo, što skuplje, glupo, što gluplje
Prenosimo reakciju jednog od studenata na članak filozofa Nevena Sesardića objavljenog u Jutarnjem listu
Ivan Perasović poslao nam je oštru reakciju na članak Nevena Sesardića (trenutno zaposlenog na mjestu pročelnika Odsjeka za filozofiju na sveučilitu Lingnan u Hong Kongu). Članak je pod nazivom ""Besplatan studij platit ce siromašni" objavljen u Jutarnjem listu 30. svibnja 2009. Zahvaljujemo kolegi Perasoviću na slanju teksta!
Nizu figura koje su našle potrebnim javno se oglasiti protiv studentskog zahtjeva za besplatnim školstvom pridružio se nedavno i Neven Sesardić. „Jedan od vodećih hrvatskih filozofa", kaže biografska crtica uz njegov članak „Besplatan studij platit će siromašni" u Jutarnjem listu od 30.5.2009. Već ta formulacija daje nam po tko zna koji put do znanja: svi koji su se ikad skrasili na ikojem nominalno respektabilnom radnom mjestu igdje u inozemstvu samim su time uzdignuti u superiornu intelektualnu kastu. Riječ je, naime, o nekadašnjem predavaču na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji zadnjih godina zarađuje kruh na fakultetu u Hong Kongu. Skrb za daleku domovinu spomenuta je kasta pozvana iskazivati svojim mudrim poslanicama. Poslanica je navedenog gospodina, međutim, ispod svih kriterija pismenosti.
Članak je toliko nemušto sročen i misaono šupalj da bi se prije moglo pretpostaviti da ga je natipkao neki brucoš na studiju novinarstva plaćen po kartici teksta nego ikakav „vodeći hrvatski" u bilo čemu. Toliko začudan stupanj bezidejnosti, neinformiranosti, zakašnjelosti u raspravu i hinjenja argumentacije može samo služiti na sramotu svakoj instituciji koja je dotičnog ikad zapošljavala, pogotovo ako se radi o središnjoj nacionalnoj instituciji za humanističke znanosti.
Hongkoški profesor dopušta si da on ne mora biti informiran o elementarnim činjenicama u raspravi u koju ulazi, da može ponavljati iste, već nebrojeno puta opovrgnute „argumente" i samodopadno ih predstavljati narodu kao proizvode vlastita misaonog naprezanja. Tako se vrsni filozof dovinuo duboko spekulativnoj argumentaciji: „U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice. Drukčije rečeno, 'slobodno' obrazovanje u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financiralo obrazovanje bogatih."
Čestitamo, dakle! Ako ste student ili roditelj studenta sva je prilika da ste, prema Sesardiću, „imućni", čak „bogati"! S obzirom da američka sveučilišta s njihovim zloglasno astronomskim školarinama hvali kao obećanu zemlju, ili s obzirom na cijenu koju hongkoški studenti plaćaju da bi mogli nazočiti njegovim predavanjima, profesor je vjerojatno i navikao da mu studenti na njih dolaze u sportskim automobilima. Od stvarnog je svijeta, nažalost se čini, ipak otplutao. Kao prvo, krajnje je uvredljivo studente koji rade i njihove roditelje koji se žrtvuju i zadužuju kako bi djeci osigurali kakvu-takvu šansu za budućnost na nemilosrdnom „tržištu radne snage" nazivati imućnima i bogatima. No filozofov „argument", štoviše, pretpostavlja da siromašni i žele biti neobrazovani! Siromašni i neobrazovani žele ostati siromašni i neobrazovani! Ne dao bog da se njihovoj djeci pruži prilika za drukčiji život! Oni niti u ludilu ne žele da se novac iz poreza koji plaćaju baca na jedan takav suvišan buržujski luksuz kao što je obrazovanje, oni će dapače po istoj logici hongkoškog profesora logike htjeti da školarine budu što više, jer će to spasiti još veći dio ljubljenog im proračuna od besmislenog ulupavanja u obrazovanje, u nešto što oni svojoj djeci nikada ne bi poželjeli!
U prozirnom i neduhovitom pokušaju ridikulizacije studentskih zahtjeva Sesardić navodi, parafrazira i konačno falsificira njihove slogane: „Znanje nije roba! Pristup obrazovanju ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!" Time se i on okušava u sportu koji je u međuvremenu već izašao iz mode, u etiketiranju studenata kao revolucionara, gerilaca, anarhista, komunjara... „Revolucionarna omladina", časti ih posprdno. Jasno i argumentirano iskazane zahtjeve studenata, koji se na rijetko nedvosmislen način tiču nečega što se naziva javnim dobrom (a što bi trebalo biti svrha sve politike), Sesardić nastoji obezvrijediti po izlizanoj špranci svođenja na neki „mladalački zanos". Taj bestidni cinizam očito bi bitne političke zahtjeve htio dovesti na istu ravan s biološkim fazama poput noćne polucije, koje se naravno imaju prerasti, pa će im se apologeti sistema onda još i osmjehnuti blagim očinskim pogledom. Tko je tu zapravo nedorastao vidljivo je kada se s užasom shvati da slični ni nisu u stanju razumjeti studentske zahtjeve na ijedan drugi način osim po modelu partijskih parola na koje su navikli. Nakon što su se konačno dovoljno raskomotili u ideološkoj poziciji koja kaže „sve ima biti tržište", njima „znanje nije roba" odzvanja potpuno isto kao i „živjela Partija". Studente koji prosvjeduju takvi si ni ne mogu predočiti nego na najkarikaturalniji način, kao supijane i smušene ili ideološki lobotomizirane izvikivače na brzinu skovanih parola. Tako naš „vodeći filozof", kojemu bi se htjelo „grebati ispod površine", pokazuje da raspolaže razinom razumijevanja studentskog nastupa kakvu je o istom pitanju nedavno demonstrirala jedna spisateljica erotskih knjižuljaka.
I uopće je pridavanje ikakvoga „revolucionarnog" karaktera studentskoj inicijativi znak potpune pojmovne izgubljenosti i mjerenja važnih društvenih zbivanja jeftinim popkulturnim predodžbama. Nikakvu „revoluciju" studenti ne dižu, oni samo iskazuju visoku razinu svijesti o aktualnom političkom trenutku te reagiraju na nj kao odrasli ljudi i odgovorni građani. Za razliku od njih, samopromovirani prosvjetitelji puka poput Sesardića bunovno teturaju u svojim privatnim svjetovima i anakronim kategorijama, obnevidjeli već od hrvanja s vlastitom zlom ideološkom savješću.
Uz još koji odavno opovrgnuti pseudoargument ispod razine srednjoškolskog debatnog natjecanja, Sesardić ističe i primjer američkih sveučilišta koja uspoređuje s, po njemu daleko lošijim, njemačkima. (Njemačka je, kao što svi znamo, zaostala i propala zemlja u kojoj nitko ne bi poželio živjeti... Bit će da zato što devet saveznih država trule Njemačke ima potpuno besplatno visoko obrazovanje, kao i još sedamnaest država Europe.) Polazeći od te upravo proglašene „činjenice" superiornosti američkih sveučilišta njemačkima, Sesardić nalazi njen razlog u čak 17 puta većim privatnim ulaganjima u visoko obrazovanje u SAD-u. Njemu su 17 puta veća privatna ulaganja, od kojih su, kaže, veliki dio upravo školarine, ideal kome treba težiti. Kada bi se, u skladu s idealima hongkoškog profesora, cijena studija približila cifri od milijun kuna, možda bi to konačno učinilo Hrvatsku „zemljom znanja"! Možda bi to konačno oslobodilo potlačen radnički narod od obijesti „bogatih" koji na njihov račun studiraju. Možda bi tadašnje plaće u „znanstvenom sektoru" privukle i neprežaljenog nam hongkoškog profesora da starost dočeka u ljubljenoj mu domovini. Jer ako itko, ne zalažu li se zagovaratelji što skupljeg obrazovanja najviše za dobrobit svoje zemlje?
U nastavku gospodin čak toliko gubi kompas da se uspijeva podsmjehnuti i vrijednostima pravednosti i ljudskih prava u čije ime, kaže, studenti nastupaju. Time nam, zapravo, otkriva poznati iluzionistički trik neoliberalne ideologije kojoj na kraju i sama ljudska prava postaju preskupa. Opetovano pozivanje studenata na hrvatski Ustav i UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima njemu su očito znak njihova „militarizma" i „radikalizma".
Nakon što je već toliko puta pokazao arogantnu neinformiranost o stvarima o kojima drobi, Sesardić se pred kraj članka ustobočuje i spram nastavnika koji su studente podržali, poručujući im da bi „ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima". Time jasno poručuje da samoga sebe vidi kao onoga tko je pozvan docirati i svojim bivšim kolegama, osvijestiti ih o njihovoj zavedenosti i izmanipuliranosti od strane zlih studenata. Time patronizira i sveučilišne nastavnike, koji valjda ne znaju misliti vlastitom glavom; time i njima, iz Hong Konga, poručuje što o njima misli.
Treba sad već uputiti prijekor urednicima Jutarnjeg lista. Mogli su, naime, primijetiti da je članak ispod razine čak i njihova glasila pa ga odbiti kako bi siroti gospodin sačuvao bar malo dostojanstva. (Spomenute novine inače u istom broju donose članak o gradnji rekordno skupe dionice autoceste, od 17.000.000 eura po kilometru. Ispunjenje studentskih zahtjeva - potpuno javno financiranje visokog obrazovanja na svim razinama za sve koji zadovolje kriterije upisa - godišnje bi državu koštalo koliko i dva i pol kilometra te ceste. No ni to još ne bi oslobodilo Hrvatsku etikete sramote Europe po razini izdavanja za visoko obrazovanje.)
Da se za kraj vratimo na titulu „jednog od vodećih hrvatskih (nadopuni)". Rijetko se i inače pita na čemu bi se ona zapravo imala temeljiti. Rijetko se koji novinski urednik zapita što li je neki gospodin intelektualac kao znanstvenik uopće objavio i vrijedi li to i pišljiva boba. Gospodin Sesardić u životu je, pored zaista plitkoumne doktorske disertacije i jedne knjige u koautorstvu, objavio jednu zbirku članaka i samo jednu autentičnu monografiju, koja možda spada u područje genetike ili sociologije, ali filozofije nikako. Budući da inače objavljuje u prosjeku jedan članak godišnje, koji bude na teme poput incesta ili protiv homoseksualnog braka, posve je neprozirno čemu bi drugom dotični imao zahvaliti status „jednog od vodećih hrvatskih filozofa" nego spomenutom provincijalističkom kompleksu i vlastitom PR-u. Ako nekome još uvijek nije sve kristalno jasno, čovjek objavljuje članke s naslovima poput „Borci za jednakost ljudi ne prihvaćaju da je inteligencija nasljedna".
Studenti su ovim nastupom, koji se nastavlja i nakon privremene suspenzije blokade nastave, pokazali obrazovanje, promišljenost i političku pismenost kakvoj još nije uspio parirati nitko od zagovaratelja skupog i još skupljeg obrazovanja kao najsigurnijeg puta u svijetlu budućnost. Ukoliko nemaju ni toliko časti da bar moralno podrže studente u borbi za vlastitu budućnost i budućnost zemlje u cjelini, očito već poludementne žalosti poput Nevena Sesardića najviše bi bile od koristi kada bi se zavukle u jazbine svojih sinekura i ne klepetale napamet. No, znanstvena nula nije se mogla suzdržati a da se ne razotkrije i kao intelektualna i moralna nula. Krajnje je vrijeme da akademska zajednica i obrazovana javnost poruče takvima da njihove „usluge" zaista više nikome nisu potrebne.
Žensko
Nebitno
