Nije me bilo nakratko, a vidim da me netko ovdje citirao i postavio temu. Možda bih i ja nešto rekla o tome…
Pravosuđe nam je traljavo, društvo nespremno pogledati se u ogledalu, „elite“ pristaju tolerirati zločince među sobom. Plafon onoga čime se javnost bavi jest Simona Gotovac i Vlatka Pokos. Jedino što bi nas moglo natjerati da se upristojimo jest uljudba izvana, koja nam zadaje zadaće što ih moramo napraviti kako bismo se mogli okupati u njihovoj rijeci ovakvi g….vi. Jer nismo dovoljno samokritični.
Gledam sve te uglađene pra-praunuke robovlasnika, kolonijalnih plantažera i industrijalaca kako nam drže lekcije o ljudskim pravima, ratnim zločinima, civilizaciji, demokraciji, pravima tovnih pilića i kućnih ljubimaca…Uvjerljivi su, onako poslovno odjeveni, namirisani, obrazovani po najboljim univerzitetima… Tko se još sjeća otkud potječe njihova uljuđenost? To je ionako bilo davno, kad njihovim grešnim pradjedovima nije imao tko suditi (u Hagu, na primjer), zato jer jačih od njih nije ni bilo u to vrijeme. Dakle, zla nisu prestala zato jer ih je tamo neki Hag zaustavio nego su stvari evoluirale same po sebi, uglavnom interesom kapitala i slobodnog tržišta. 2-3 generacije su okrvavile ruke i stekle moć koju su zatim sljedeće generacije šminkale i dotjerivale (netko je spomenuo Krležu, a ja se sjetim Leonea G. kad gleda portrete svojih predaka). Danas imamo ovo: salonske borce za bolji svijet (to je vrlo in i nobles, pogotovo ako te slikaju na mjestu patnje) pred čijim se očima događao on-line Vukovar, Srebrenica, Ruanda i umiranje djece u Africi od najobičnije gladi i AIDS-a. Ne reagira se, ne čini se ništa, a imalo bi se s čim. Još kako! Kad je kriza financijskog sektora pokucala na vrata – da vidiš kako se za samo nekoliko dana izvlače milijarde kako bi se utješilo krupne bankare… Ideš! Umnožilo se kolonijalno blago do sad više puta...
Pa, tko bi im još vjerovao? Svatko od tih ljudi ima barem jednu ciglu u Scheveningenu…
Danas diktiraju pravila, a mi mali ih moramo slušati. Budimo iskreni: tu prestaje svako logično objašnjenje naše pozicije. Moramo ih slušati mi mali kikirikići i ne smijemo spominjati da su oni nekad bili gori nego mi… To su velike, tabu teme o kojima mi ne smijemo. Ima tko će razglabati o tome! (nešto slično dobijem kao odgovor svaki put kad na nekom sastanku u firmi postavim nekakvo nezgodno pitanje). Mi mali moramo namiriti broj i priznati da smo htjeli isto što i svi ostali u getu.
Žalosno je što niti naši teoretičari društva nemaju bolji odgovor od ovoga: moramo kako oni sviraju. Tu sve staje. To je tako. Ne samo da postoji konsenzus oko toga kod jednog dijela javnosti, nego je to i neka vrsta aksiome, dogme ili slično.
Jedina naša alternativa je da sami evoluiramo. Tu se slažem. Ali nikako s pogrešnih osnova. Nikako odbacujući i srameći se svega, pa i onoga što je bilo dobro i časno. Bili smo napadnuti i glavu možemo držati uspravno jer nismo bježali, suočili smo se i krvavo borili kako smo znali i s čim smo već mogli. A već je netko rekao ovdje kako rat nije rođendanski party nego dosta zahebana i opasna stvar koja izvuče iz ljudi najgore… Salonski promatrači prvi su odustali i rekli kako nijedan rat nije njihova stvar i njihov način. Zašto se nisu angažirali i učinili ga boljim nego što je ispao? Svoj dio odgovornosti će sad zataškavati i pričati nam o civilizaciji koja stiže izvana a koja ima još gore stvari na duši?!
Bilo je strašno – to znamo. Svatko od nas koji smo preživjeli izgubio je barem desetak najboljih godina u metežu. I dobro je prošao ako nije izgubio još i dio tijela ili nekoga koga je volio!
I… Znate što? Tko još ne bi poželio živjeti na nekoj pristojnijoj planeti, zbrisati iz ove trule geografije i sve zaboraviti?! Samo, bojim se da nemamo kamo. Imamo samo ovaj djelić prostora i vremena koji nam je određen. Neki su nesretni jer ga dijele s nerevolucionarnim stadom. Ali bolje nemamo. I svatko od nas ima jednu ciglu u zidu hrvatske kuće, kakva god ona bila. |
Nebitno
Žensko
