Literarno Kreativni forumasi

1step2far je napisao/la: › Kolega literarrni umjetniče Zlusch, svaka vam čast na priči.

insomnia je napisao/la: › @Zlusch, odlična priča..! Sehr romantisch

Fala curke moje.... da konačno na neki način pokažem da duboko ispod one grube vanjštine ipak čuči jedan nepatvoreni šonjo i mekušac

zlusch je napisao/la: › 1step2far je napisao/la: › Kolega literarrni umjetniče Zlusch, svaka vam čast na priči. insomnia je napisao/la: › @Zlusch, odlična priča..! Sehr romantisch Fala curke moje.... da konačno na neki način pokažem da duboko ispod one grube vanjštine ipak čuči jedan nepatvoreni šonjo i mekušac

To ti je ono, znaš kako kažu... Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena koja koluta očima

O ljubavi prema geniju i nekim pticama

Raspršilo se na večernjem nebu jato neobičnih ptica
kao milijun crnih zvijezda padalica
obasjavajući uplakana lica
ostavljenih žena i razočaranih djevojčica.
Nisam među uplakanim ženama
mene nećete uhvatiti tim bezvrijednim mrežama
idem u inat svima vama i vašim silama i težama
nisam ni carica ni kraljica a ni dama.
Nisam ponosna što sam kurva jeftina
ali bar nisam vještica lica umilna
uzbuđuje me tvoje inteligencije žestina
borba do krvi a ipak ostajem nepokorena.
Ako me pogledaš svojim pogledom genija
biti ću od tih crnih zvijezda najsjajnija
samo svoja ili ničija
ali samo za tebe vječno kazalište komedije ironija.
Vraćaju se crne ptice svojim domovima
žene i djevojčice o sretnoj budućnosti ispraznim snovima
a ja ću krenuti po znanosti putevima
uživajući što mi jedna strast tijelo kao oklopom obima.

J.S.

Evo nakon dugo vremena jedna moja...

Upravo napisana, može se reći iz jednog daha...

Evil Poodingh je napisao/la: › Evo nakon dugo vremena jedna moja...

Burazere... gitaru u ruke, počni iz nekog dura te domisli refren - imamo hit na vidiku!

ZVONIMIR LUSCH

Mjesec od papira

Sjedio sam tako zavaljen u omiljenoj fotelji u polutmini svog oronulog i zapuštenog ureda. Kako su mi zbog neplaćanja računa još pred nekoliko mjeseci isključili struju, jedini izvor svjetlosti bila je treperava neonska reklama čija je svjetlost tromo dopirala kroz prozor i iscrtavala uvijek drugačije konture, ovisno o tome koliko sam kubika nikotinskog dima toga dana protjerao kroz pluća i postotku krvi u Mirogojcu koji je cirkulirao na sistemskoj razini mog krvožilnog sustava. Iz istog razloga su mi zlikovci isključili i telefon, što u konačnici i nije bilo tako loše. S jedne strane, nije me nitko mogao nazvati i zatražiti moje detektivske usluge, a s druge... imao sam mir koji mi je te večeri tako očajnički trebao, a kojeg su bezobzirno narušavali napušeni adolescenti u festivalskom zanosu te škripa točkova ponekog zalutalog noćnog tramvaja u daljini.

Teška su vremena došla, pogotovo za olujom nasukane olupine poput mene. Posla nije bilo već duže vremena, a zalihe šuštavih papirića su se prebrzo istopile, uostalom, kao i svaki puta do sada. Prvo imaš love na bacanje, nakon početnog potrošačkog zanosa shvatiš da ti ono što imaš neće dugo trajati, a na kraju opet životariš i čekaš da ti netko uđe u ured i na stol, poput bujice, istrese sve probleme koje je vremenom akumulirao.

Baš kad sam u dubinu prostora lansirao posljednji plavičasti prsten posljednje raspoložive cigarete, iz misli me prenuo zvuk cviljenja umirućeg miša kakvog su proizvodila vrata mog ureda pri otvaranju. Prsti su mi automatski posegnuli za desnom gornjom ladicom i napipali hladan čelik dugo nekorištenog revolvera. U tom trenutku neonka izvana obasjala je prostoriju i otkrila identitet mog neočekivanog kasnovečernjeg posjetitelja.

Ana Banely bila je moja stara znanica, još iz studentskih dana. Nisam je bio vidio još iz vremena kada me odlučila naprasno zamijeniti dečkom koji joj je po godinama mogao biti otac, a za kojeg se ubrzo zatim i udala. Izgledala je kao dva milijuna plastičnih boca kada je lebdeći poput vile prilazila mom stolu, a njezin slatkasti parfem počeo se uvlačiti preduboko u moje sinuse.

- Bok – tiho je prozborila, gotovo jecajući – očajno trebam tvoju pomoć.

Ispričala mi je kako joj je žao što se naša priča baš onako završila, kako je uvjerena da je muž već duže vrijeme vara i da više ne zna što bi sama sa sobom te da želi konačno istinu istjerati na čistac. Isprva nisam bio siguran da li je pametno prihvaćati taj posao, ali me svežanj novčanica, koji se odjednom preselio iz njezine torbice na stol ravno ispred mene, uspješno uvjerio kako posao i emocije nikada nisu išli zajedno. Dok sam je ispraćao iz ureda, tješio sam je da će sve biti u najboljem redu. Ovlaš se usnama očešala o moju višednevnu bradu, a zatim nestala u dubini neosvijetljenog hodnika.

Predujam sam iskoristio da platim račune i tehnološki se ponovo vratim u ovo tisućljeće. Dogovor je bio da starog Banelyja pratim kao sjena, da fotografiram svaki potencijalni inkriminirajući trenutak njegovog života te da fotke šaljem MMS-om na njezin mobitel. Ispostavilo se da matori ima običaj tri puta tjedno nalaziti se sa izvjesnom mlađahnom damom i s njom provoditi po nekoliko sati u malom provincijskom hotelu nedaleko metropole. Snimao sam ih zagrljene nakon izlaska iz hotela, kako guguću u autu kao zaljubljeni golubovi na grani te kako se strastveno ljube na rastanku. Sve sam to uredno slao gospođi Banely i nakon nekoliko tjedana poslao joj poruku da se nađemo ponovo kod mene i da zaključimo posao. Činio sam to u pravilnim vremenskim razmacima u sljedećih par mjeseci, ali od nje kao odgovor nisam dobio niti riječ.

Dok sam ispijao bljutavu prezašećerenu jutarnju kavu u policijskoj postaji, viši inspektor zadužen za taj slučaj objašnjavao mi je kako su upravo s mog mobitela poslane MMS poruke kojima je gospođa Banely ucjenjivala muža, a koji je svoje privatno vrijeme provodio s tajnicom svog poslovnog partnera. Prijetila mu je da će u obje firme, inače vezane višemilijunskim ugovorima, saznati kakvim se slobodnim aktivnostima bavi njihov ključni čovjek. Ni upravni odbor neće imati baš previše razumijevanja kada sazna da su se vrlo povjerljive poslovne tajne otkrivale na putu od jastuka do pokrivača, u stankama između privatnih instrukcija iz tjelesnog odgoja.

Anu Banely više nitko nikada nije vidio niti čuo. Navodno je zadnji put zamijećena u kockarnici jednog luksuznog hotela na jugu Francuske, a od tada joj se gubi svaki trag. Gospodin Banely šutnju je svoje odbjegle žene, kao i šutnju svih involviranih strana, platio pozamašnim brojem nula lijevo od decimalnog zareza i tako sačuvao stabilnost svojeg poljuljanog poslovnog carstva.

Ja sam se vratio svojim starim životnim navikama, provodeći glavninu svog vremena u uredu ispunjenom svjetlošću velike neonske reklame i u društvu papirnatog mjeseca koji se lijeno kotrljao između pjenastih oblaka.

Idemo dalje. Sutra je novi dan.


(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2007)

Zlusch, dobra dobra dobra priča.

A ovo je moj zadnji uradak:

Ogledala za Mariju K.

Pazi čiji te odraz gleda u bezazlenom ogledalu
jer taj isti odraz pravo je zlopamtilo
mislima privlačiš opasnu mračnu silu
pazi da se štogod loše ne dogodilo.
Odrazi naših blijedih lica
nisu ono što se na prvi pogled čini
tamo iza stakla i srebra učena je varalica
što baca na nas nevidljive čini.
Pazi da te ne dotakne njihova krivudava oštrica
otkinuta nehajnim ustrašenim mislima
zamisli sva ona filmska unakažena lica
što su nas noćima držala budnima.
Ogledala sišu duše naše
ostavljaju samo sivi prah nalik pepelu
upijaju sve što se unutarnjim zlom zvaše
i čine zlo našem jednokratno posuđenom tijelu.
Ne razbijaj uzalud ogledala jer se odraza vlastitog bojiš
zatomi svoju bol duboko u sebi
i ne pokaži im da se bojiš
jer bi zaista mogli doći i previše blizu TEBI.

zlusch je napisao/la: › ZVONIMIR LUSCH Mjesec od papira

klasična detektivska šund priča. sviđa mi se!
odlično mi je ono "kao dva milijuna plastičnih boca".

ZVONIMIR LUSCH

Irena

Irena je već dugo vremena jedina žena u mom životu. Imitaciji života, da budem precizniji...

Kako drugačije nazvati ovo rutinirano i periodično ponavljanje naučenih radnji koje čovjek obavlja snagom neke paralelne svijesti? Svakog jutra u kupaonici susrećem istog sredovječnog gospodina s kojim dijelim zajedničku sudbinu. Količinu sivila oko ušiju već dugo vremena ne može nazvati šarmantnom, oblikom nedefinirana masa na mjestu gdje je nekada obitavao želudac odavala je sportaša iz fotelje, a debeli podočnjaci uredno projicirali sklonost kroničnoj socijalizaciji isključivo s virtualnim osobama sa one strane TV ekrana.

Dan kao i svaki drugi. Uredno sam odrobijao svojih osam činovničkih sati, odvezao drugu, poslijepodnevu etapu utrke gradskog kupa i konačno se dočepao slatkog doma. Očešavši se o frižider pri prolasku kroz kuhinju, zavalio sam se u svoju omiljeni dvosjed i zgrabio daljinski upravljač. Tek što sam počeo popravljati krvnu sliku i počeo čistiti pluća nikotinskom terapijom, u stan je uz glasno otključavanje kao furija uletjela Irena:

-Bok tata, već si stigao? Jesi li podgrijao ono što sam ti sinoć ostavila?

Otrčala je u kupaonicu ne dočekavši moj eventualni odgovor. U zadnjih mjesec dana, poslije fakulteta samo dođe kući, otušira se i presvuče, te odmah odjuri na posao, kako sam shvatio, u nekoj turističkoj agenciji kao ispomoć.

Prije nego je zalupila vratima, stigla je ispaliti jedan "bok", a ja sam nastavio drobiti vrijeme šumaherski šaltajući po daljinskom, kreirajući impresionističke skulpture od duhanskog dima i listajući današnje novine: Vlada odlučila ovo, onaj opljačkao ono, reklame, oglasi... Oglasi. Nekim čudom pažnju mi je privukao kratki uokvireni tekst na dnu stranice: PRUŽAMO USLUGE MASAŽE - DISKRECIJA ZAJAMČENA! Iako je taj naglasak na diskreciju govorio sam o sebi, bilo mi je savršeno jasno kako neke aktivnosti nisam upražnjavao otkad mi se žena, Irenina majka, razbolila i otišla. Nisam dugo razmišljao...

Grabio sam posljednje stepenice prije dolaska pred vrata koja bi mogla skrivati potencijani dokaz da sam klinički još uvijek na životu. Povukao sam zadnji kubik hrabrosti u pluća, frknuo cigaretu u obližnju saksiju, popravio kravatu, namjestio najbolji kvazišvalerski osmjeh kojeg sam našao na lageru i pozvonio.

Nakon par sekundi vrata su se odškrinula, a iza njih je stajala mlada i dobro izgledajuća dama, poluraskopčane i poluprozirne haljine koja je odvlačila moj pogled na otkriveni i vrlo izdašni dekolte. No, drugi, pažljiviji pogled na to čeljade bio je poput udara groma - razrogačio sam oči i razjapio usta, noge kao da mi je odrezao cirkular, a ona je drhtavim glasom jedva uspjela izustiti:

-Tata, što ti radiš ovdje?


(objavljeno u knjizi 'Ekran priče', svibanj 2003)

Haha... Dobar kraj... To sam već negdje jednom pročitao...

Grimizna vučica

Cijeloga sam života u panici bježala
srnećim koracima od života samoga
strastima se nisam nikada iskreno predala
bile su za mene sjeme na svijetu svega zloga.
I kako baš prokleto sada
da mi izraste krzno grimiznog vuka
izbavi me od suza i svakodnevnog smrada
oslobodi me bezličnosti tankih muka.
I dok vučica nezasitno lijepe žrtve traži
janje u njemu uživa kao bogati lihvar stari
neprestano očekujući nove nedoživljene draži
za posljedice bezdušni gazda nimalo ne mari.
Život je samo jedan i tu prestaju sve tužne lutrije
dok grimizni vuk zavija na mjesec vabeći ga ljepotom
valjalo bi se riješiti nemira prije ili kasnije
ispuniti se krvlju žrtava i njihovim životom.
I dok me grizu zubi moćnoga crnoga vuka
sve bjesnija ću biti ja
potmula će biti naše krvoločne borbe buka
čija li će rana biti smrtonosno odlučujuća.
Dok naša umorna ranjena tijela
budu ležala jedno kraj drugoga u studenoj noći
znat ćemo da baš to je sudbina htjela
i da svatko svojim će putem poći.
Da, borba je bila suštinska strast
nepodobna i od drugih unaprijed osuđena
no moje je janje okusilo grijeha slast
a moja je grimizna vučica ostala sluđena.
Nastavili smo sretno živjeti
u ovoj kući laži
i naučili preživjeti
kad se baš ništa dobro više ne važi.

friško, ispod čekića, neprepravljano...
upravo se tako sada osjećam


ZNAM DA NEĆEŠ

Ne spavaj, djevojko!
Ustani, podne je već davno prošlo.
Pođi ka ogledalu.
Vidiš one dvije-tri okomite crte između obrva i iznad korijena nosa?
To su bore.
I nisu nastale jer si se previše smijala.
( A lijepo ti je mama govorila da se ne mrštiš. )

Probudi se, djevojko,
Već si odavno trebala prestati sanjati.
A još si uvijek dovoljno glupa da vjeruješ u snove
I naivna da misliš kako će se snovi ostvariti.
De, dobro, djevojko, do kada misliš tako?
Kada ćeš shvatiti da je jedini način da opstaneš
Da odustaneš od svojih ideala.
( Postoji razlog zašto se upravo tako zovu )

A ti i dalje udaraš glavom o zid…

A vrata su tu, samo nekoliko centimetara sa strane.
I prekidač za svjetlo je tamo. Samo ga trebaš pritisnuti.
Iluzije su ti davno razbili, ali ti se i dalje grčevito držiš za snove.
Ogluši! Onijemi! Oslijepi!
Otupi!!!
Zaboravi!
Samo tako ćeš preživjeti.

Trgni se, djevojko!
Nisi više dijete.
Žena si.
I to te užasava.
Godine prolaze.
Mada ti to negiraš.
Jedini užas veći od toga je usamljenost.
A od nje ne možeš pobjeći.

Odrasti već jednom, djevojko!
Ubij ono dijete u sebi, ono te čini nesretnom.
Zgazi ga!
Mlatni papučom hladno, kao što si mrknula onog pauka u kuhinji jučer.
Ne treba ti više. Ono je samo uteg što vuče natrag.
Sve dok čuješ njegov glasić, nikada se nećeš maknuti s mjesta.
Hajde, uguši ga, možeš ti to!


Otvori oči, djevojko!
Pogledaj oko sebe.
Ne gledaj u jučer, jer jučer je prošlost.
Ne gledaj u sutra, jer sutra ne postoji.
Ma, ne gledaj ni u danas, danas živi!
Ne dopusti da danas prođe pored tebe,
A da si ti samo promatrač vlastitog života.

Odbaci sebe!
Odreci se svoga ja!
Postani samo jedna u nizu.
Pogazi svoje snove, zaboravi svoje osjećaje,
Ljubav nije dovoljna.
Postani prazna.
I sve će biti bolje.

To je najbolji savjet koji ti mogu dati.

Ali znam da nećeš poslušati.

a za umotvorine kolege Zluscha ne mogu naći dovoljne riječi pohvale

MacaPapucharica je napisao/la: › a za umotvorine kolege Zluscha ne mogu naći dovoljne riječi pohvale

Ecstasy ekstaza

Baš je otrovno ljubičasta današnja noć
srce mi odveć divlje kroz tijelo pumpa umjetno stvorenu moć
moja mala unutarnja griješnica pršti od ludila
na prstima zaobilazi bijeli krevet da anđela mog ne bi probudila.
U noćnom je klubu deveti krug pakla
opija me tvoja vrela ruka što me s lošom namjerom takla
gledaš me sa nemoralnom ponudom
gledam te sa nemorala iznudom.
I dok plešem divlje u moru nepoznatih tijela
privlači me da ti radim ono što ne bih zapravo smjela
znoj mi se slijeva niz ogoljeni pupak
da me odvedeš kući sad je idealno loš trenutak.
Potrgaj ovu oskudnu odjeću u ekstazi muške požude sa mene
što ne nose je dobre, čedne i poštene žene
i uzmi mi u vihoru posljednji atom snage
dok sa strane gledaju nas tvoje druge žene nage.
Napokon ... oblačim se i zovem taksi službu
da vlastitih misli ne bih slušala tešku optužbu
kako sićušna ta sa smajlićem tabletica
izbrisala je dosadašnji život moj što ga provedoh kao svetica.