axe je napisao/la: ›
Osječanin je napisao/la ( Pogledaj post): ›
Na prijedlog ministra unutarnjih poslova propisujem i proglašujem
ZAKONSKU ODREDBU*
o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda
Točka 1.
Brak Židova i inih osoba, koje nisu arijskog porijetla s osobama arijskog porijetla, je zabranjen. Isto tako je zabranjen brak osobe, koja pored arijskih predaka ima jednog predka drugog koljena po rasi Židova ili drugog europskog nearijca s osobom, koja je po rasi jednakog porijetla.
Koje osobe vrijede kao Židovi ili nearijci određuje zakonska odredba o rasnoj pripadnosti.
Točka 2.
Posebna dozvola za sklapanje braka potrebna je u slijedećim slučajevima:
1. za brak osobe sa dva predka drugog koljena Židova po rasi s osobom, koja imade jednog predka drugog koljena europskog nearijca po rasi, ili s osobom, koja je arijskog porijetla;
2. za brak osobe, koja imade medu predcima pripadnike drugih neeuropskih rasa s osobama isto takvog porijetla, ili s osobom, koja imade jednog ili dva predka drugog koljena Židova po rasi ili jednog predka drugog koljena Ciganina po rasi, ili s osobom arijskog porijetla;
3. za brak između državljana i državnih pripadnika, ukoliko nije po točki 1. zabranjen.
Dozvolu za takav brak izdaje ministarstvo unutarnjih poslova po saslušanju rasnopolitičkog povjerenstva.
Točka 3.
Izvanbračno spolno općenje Židova ili ine osobe, koja nije arijske krvi, sa ženskom osobom arijskog porijetla je zabranjeno.
Muška nearijska osoba, koja se ogriješi protiv ove zabrane počinja zločin oskvrnuća rase, te se kažnjava sa zatvorom ili tamnicom U naročito teškim slučajevima, napose ako se radi o silovanju nevine djevojke, može se izreći smrtna kazna.
Točka 4.
Židovi ili ine osobe, koje nisu arijskog porijetla, ne smiju zaposliti u kućanstvu ženske osobe arijskog porijetla ispod 45 godina starosti.
Nearijcima i državnim pripadnicima je zabranjeno izvješanje hrvatske državne i narodne zastave i isticanje hrvatskih narodnih boja i emblema.
Sve promjene židovskih prezimena koje su izvršene poslije 1. prosinca 1918. stavljaju se izvan krijeposti, te se imaju zamijeniti sa prvotnim prezimenima.
Točka 5.
Tko je Židov određuje zakonska odredba o rasnoj pripadnosti.
Točka 6.
Ministar za unutarnje poslove izdati će naredbe o provedbi ove zakonske odredbe.
Točka 7.
Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.
U Zagrebu, 30. travnja 1941.
Poglavnik: Dr. Ante Pavelić, v. r.
* Narodne novine, br. 16 od 30. travnja 1941. ** Po ispravku NN, br. 17. od 2. svibnja 1941.
|
dakle,točka 5 postanog sadržaja je ta koja će pobiti sve ono što si ti pokušao insinuirati ovim postom,a to je da ustaše nisu bile antisemiti
|
Ajd se ti dečko dogovori sam sa sobom o čemu ti želiš raspravljati. Jesu ustaše bili antisemiti ili nisu? Može?
Dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, znanstvena savjetnica
Hrvatski institut za povijest – Zagreb,
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
Slavonski Brod, Republika Hrvatska
Holokaust u Osijeku
Židovi su u Osijeku prve naznake antisemitizma uočavali od sredine 30-ih godina
20. stoljeća kada su do njih, gotovo svakodnevno, stizale vijesti o dolasku židovskih
izbjeglica iz hitlerovske Njemačke na tlo tadašnje Jugoslavije. No, u tim vijestima još i
1939. nisu u osječkoj židovskoj zajednici posve naslućivali one opasnosti koje će uskoro
doći. Međutim, sa sve očiglednijim približavanjem rata antisemitski pritisak jačao je i u
Osijeku što su osječki Židovi osjetili od jeseni 1940. kada su se na zidovima kuća u
središtu Gornjega grada pojavili kukasti križevi, znakovi lokalne njemačke kulturne
zajednice (Kulturbund) i grafiti ŽAP – „Živio Ante Pavelić“. Takovu su promidžbu
najviše poticali članovi Društva prijatelja Njemačke i članovi Kulturbunda, inače
pripadnika njemačke narodnosti, kojih je u Osijeku početkom 1940. bilo oko 14.000, da
bi u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) taj broj dostigao 18.000.
Većinu Židova nije na odlazak iz grada i države potaknula ni parola „svoj svome”, kojom
je propagiran tzv. ekonomski nacionalizam (a u Osijeku su gotovo sve trgovine, obrt i
industrijska poduzeća bili u vlasništvu Židova). Još nisu posve temeljito procjenjivali i
žestoke optužbe na račun Židova za sve nevolje pa ih većina u Osijeku, kao i drugdje u
Hrvatskoj, Jugoslaviji i u Europi, očigledno nije slutila da će sve to završiti na
najstravičniji način: Holokaustom.
Usprkos antisemitizmu i svim nepovoljnim okolnostima činilo se i u prvom
tromjesečju 1941. unutar osječke židovske zajednice da se život i dalje odvija uobičajeno
i normalno. Židovske bogoštovne općine u Gornjem i Donjem gradu i dalje su
okupljališta osječkih Židova, a rad je u njima imao uobičajeni ritam; prikupljao se
bogoštovni (vjerski) porez, donacije za KKL, KH i Šekel, organizirane su humanitarne i
druge akcije. Iako se društveni život unutar Židovskog nacionalnog društva (MCO),
židovskih gospojinskih društava, Židovske ferijalne kolonije, Udruženja cionističkih žena
(WIZO), Hevra Kadiše i Kulturne sekcije Židovskog športskog društva Makabija znatno
Page 2
2
smanjio, ipak su pojedine aktivnosti još uvijek i tada privlačile pozornost. Društva su
povremeno organizirala predavanja u velikoj dvorani čitaonice MCO, iza
„gornjogradskog templa“, tj. sinagoge, u Županijskoj ulici, a posljednju organiziranu
priredbu, u velikoj dvorani zimskoga vrta Grand hotela, organiziralo je Udruženje
cionističkih žena početkom travnja 1941. godine.
Njemačke su jedinice u Osijek ušle 11. travnja 1941., dan nakon proglašenja
NDH. Budući da je građanstvu objavljen proglas „da dočeka njemačku vojsku“, prve
motorizirane odrede njemačke vojske dočekali su domaći Nijemci oduševljeno. Pošto je i
prije uspostave NDH, ustaški pokret ugradio antisemitizam u svoje ideološke temelje,
ono se počelo odmah provoditi diljem NDH čime se ostvarivao ustaški politički program
utemeljen između dva svjetska rata. U takovim prilikama prestalo je djelovanje obje
osječke Židovske bogoštovne općine. Gotovo ništa nije ostalo od raznovrsnog općinskog,
prosvjetnog i društvenog prijeratnog djelovanja. Iako je sredinom svibnja 1941.
obnovljen rad gornjogradske Židovske bogoštovne općine djelovalo se u novonastalim
okolnostima samo u svrhu preživljavanja jer je i u Osijeku obrazac za protužidovstvo bio
standardan i uobičajen: događaj u kojem je na bilo koji način sudjelovao neki Židov
generalizacijom se odnosio na sve Židove ili pripisivao svim Židovima, optužujući ih pri
tome kao kapitaliste, plutokrate, komuniste, masone i slično.
Prvi tjedni nakon
proglašenja NDH osigurali su antisemitskoj politici čvrste temelje uspostavom
protužidovske pravne regulative. Donošenjem niza protužidovskih zakona i uredaba
Židovi su postali građani drugoga reda, a ubrzo i nacionalna i vjerska skupina izvan
zakona što je i u Osijeku “širom otvorilo vrata” njihovu stradanju. Učestali su progoni i
sve češća uhićenja Židova. To vrijeme obilježeno je otvorenom diskriminacijom i
napadima na Židove, prisiljavanjem na teške i ponižavajuće radove te razne oblike
maltretiranja i šikaniranja. Česta su bila skrnavljenja grobova na Židovskom groblju,
uništavanja židovskih trgovina, poduzimane su kontribucije, pljačke, uveden je i
policijski sat za Židove, a organizirane su i ostale antisemitske manifestacije. U osječkim
tvornicama, trgovinama, obrtničkim radionicama, školama, zdravstvenim ustanovama i
drugim institucijama popisani su svi Židovi te su ubrzo počela njihova otpuštanja, i to bez
prava na mirovinu i otpremninu. Istodobno je pod okriljem zakonskih propisa i odredaba,
i prije nego su poslani u koncentracijske logore, osječkim Židovima opljačkana sva
Page 3
3
pokretna i nepokretna imovina. Preko noći su židovske vile, kuće i stanove, sa
skupocjenim namještajem i drugom imovinom, zaposjeli tadašnji visoki funkcionari
politike, vlasti i vojske, a dojučerašnji vlasnici su samo s najpotrebnijim odjevnim
predmetima napuštali svoje domove i smještali se na periferiju grada. Židovi su živjeli u
stalnom strahu i očekivanju iznenadnog uhićenja i deportiranja u logor. Sva ta događanja
trebala su biti jasan zastrašujući znak osječkim Židovima da su uspostava i djelovanje
NDH bili negacija, zapravo zatiranje, svega vrijednoga što su Židovi u Osijeku u
zajedništvu s drugim Osječanima ostvarili u prohujalih stotinjak godina u gospodarskom,
zdravstvenom, kulturnom, društvenom, sportskom i inom životu grada.
Antižidovske zakonske odredbe i druge mjere, čija je primjena dramatično
utjecala na položaj Židova u mjesecima koji su slijedili primjenjivane su tako brzo da se
osječki Židovi, žrtve tih odredaba i mjera, nisu snalazili, a sve je bilo usmjereno prema
konačnom uništenju židovstva. Bilo je sve očitije da bi morali napustiti grad, pa su
malobrojni najodlučniji napustili Osijek, pa i Hrvatsku (jedni odlaze u susjednu
Mađarsku, a drugi u Primorje i Dalmaciju, tj. talijanski dio NDH). Bilo je i onih koji su to
željeli učiniti, ali za odlazak nisu imali dovoljno novaca; nisu imali ni veza ni rodbine na
koju bi se mogli osloniti. Bilo je i onih koji su odgađali bijeg nastojeći prvo smjestiti
ostarjele roditelje, zbrinuti oboljele ili djecu jer je s njima bilo teško neprimjetno otići.
Stoga je veći dio Židova ostao u Osijeku, gdje se morao pokoravao svim odredbama i
naredbama sve do travnja 1942. kada je provedena getoizacija, tj. iseljavanje u tzv.
židovsko naselje izgrađeno na međi između Osijeka i sela Tenje. Do kolovoza se tu
zateklo oko 3.000 osječkih Židova i Židova iz okolice Osijeka te je zbog velikog broja
zatočenika stanje u naselju, koje je postalo sabirni logor, bilo više nego očajno; velik broj
zatočenika za koje nije bilo smještaja, a i pitanje ishrane više nije bilo ostvarivo. Zbog
toga su iz getoiziranog židovskog naselja u Tenji, tj. privremenog tranzitnog logora, 15. i
22. kolovoza 1942. transportirani svi Židovi u koncentracijske logore (u Jasenovac oko
200 i oko 2.800 u Auschwitz). Tako je sabirni logor Tenje prestao postojati. Bio je jedini
logor u NDH u kojem su bili zatočeni samo Židovi oba spola i svih uzrasta te jedan od
primjera povezanosti ustaške rasne i etničke politike s istom takvom politikom nacista.
Tada je nestalo 90% članova osječke Židovske bogoštovne općine.
Page 4
4
U Osijeku je nakon tog transporta ostalo oko 300 Židova, i to isključivo
pokrštenih, tj. oženjenih ili udanih za osobe “arijevske krvi”. Iako je nastupilo vrijeme
smanjenog interesa ustaških vlasti da se pronalaze, hapse ili deportiraju preostali Židovi
život im je bio otežan, jer je većina bila pogođena mjerama protiv Židova. Ostali su bez
stanova i kuća, trgovina i druge imovine, izloženi šikaniranju i optužbama, ali su bili
izuzeti od deportacije. 
Muško
Nebitno
