Odnos Ustaškog pokreta prema Židovima nedvosmisleno je razjasnio Budak,kada je,izdajući tjednik Hrvatski narod,u lipnju 1939.napisao:Tjednik Hrvatski narod nije i neće biti antisemitsko glasilo,ali isto tako ne će nikada voditi ničiju,pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku.
Nacionalsocijalistička Njemačka je sustavno progonila ustašku emigraciju i onemogučavala joj rad.Dr.Branimir Jelić tvrdi,da ga je gestapo pozivao i zatvarao bar četrdeset puta,a od toga u toku jedne godine bio je dvadeset pet puta zatvoren i osam puta je stupio u štrajk glađu.O onemogučavanju ustaške djelatnosti govore i njemački diplomatski dokumenti.U pismu,što ga je njemački državni tajnik dr.Lammers poslao 30.studenoga 1933.Rosenbergu,poglavaru vanjskopolitičkoga ureda NSDAP-a,a u kojemu se traži,da dužnosnici NSDAP-a ne ometaju zabranu izlaženja ustaških novina,izričito stoji:Reichskanzler je,kako znate,iz ideoloških razloga protiv bilo kakvih pomaganja i podupiranja emigranata.U okružnici njemačkoga ministarstva vanjskih poslova,poslanoj raznim njemačkim poslanstvima 27.i 29.listopada 1934.u svezi s marsejskim atentatom,također se izričito tvrdi:Hrvati nisu nikada primili nikakve financijske pomoći od bilo kojeg njemačkog ureda.Naprotiv,njemačka i jugoslavenska vlada surađivale su uvijek protiv hrvatskih emigranata.I sama Italija je prema njima dvolično postupala.Kad god je mislila,da se može sporazumjeti s Jugoslavijom,zabranjivala je rad Ustaškoga pokreta,a ustaše je,uključivši i samoga Pavelića,zatvarala,slala u zatočeništvo i raseljavala po Italiji,tako da ne mogu doći u svezu jedan s drugim.Prema tomu,niti su Pavelić i Ustaški pokret najprije i isključivo tražili oslonac u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj,niti su im ga ove širokogrudno davale.Bilo je upravo obratno.
Gotovo od početka svoje djelatnosti Ustaški se je pokret izričito ograđivao od fašizma i nacionalsocijalizma.Tako je Ante Valenta,tajnik Hrvatskog domobrana za Južnu Ameriku,pisao godine 1935.da domobranstvo nema ništa zajedničkog ni sa fašizmom,ni sa komunizmom,ni s kapitalizmom,ni sa klerikalizmom.Hrvatski domobran je naziv,pod kojim je Ustaški pokret djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi.
Paveličeva izjava iz već spominjanog letka iz 1937.,da Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima opčenite naravi,nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske,u stvari je ograđivanje i od fašizma i od nacionalsocijalizma.No,Pavelić se je izričito ogradio od fašizma i u jednoj svojoj poruci u Hrvatsku godine 1938.,u kojoj je rekao,da se treba u svakoj djelatnosti i radu služiti ustaštvom a pobijati neprijateljski protivnički manevar,kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati sa frankovstvom,fašizmom i drugim imenima,želeći tako kod neupučenih kompromitirati ljude i djela.
Tvrdeći da fašizam i nacionalsocijalizam odgovaraju samo duši talijanskoga odnosno njemačkog naroda,od tih ideologija se je ogradio i Budak,kada je 1939.napisao,da nitko ne bi uspio,da kod sebe uvede bilo fašizam bilo nacizam,jer ni jedna ni druga nauka ne odgovara duši nijednog drugog naroda,pa su zbog toga a ne zbog protivljenja vlasti propali pokušaji osnivanja tih pokreta kod drugih naroda.Ali Jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija,koja se je bavila ovom problematikom,tvrdi,da se je Pavelić knjigom Strahote zabluda,objavljenom 1937.u Italiji,deklarirao za fašistički sustav.To ne odgovara istini.U Strahotama zabluda Pavelić se bavi teorijom i praksom komunizma,kao največega ljudskog zla,pa se pita,kako mu se suprostaviti.U suprostavljanju komunizmu,po njemu,fašizam i nacionalsocijalizam su uspješniji od liberalne demokracije,koja omugučuje njegovo širenje.No,on ta tri sustava podrobno ne analizira pa se i ne opredjeljuje ni za jedan od njih.
Inače, mnogi su istaknuti ustaški dužnosnici krajnje se negativno izražavali o fašizmu i nacionalsocijalizmu. Dr. Julije Makanec je pisao,da je fašizam pogazio slobodu pojedinca i da će neki narodi morati natrag u krvi osvajati slobodu, koje su se u teškim trenutcima svoga kolektivnog života odrekli
Prof. Ivo Oršanić kasnije upravni zapovjednik Ustaške mladeži, isticao je,da su svi nositelji totalitarizma (komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma) nosioci zla i zločina i da je svaki totalitarizam negacija životnog smisla, i prema tome apsurd.
Dr.Vilko Rieger,neko vrijeme pročelnik za promidžbu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,tvrdio je,da sva tri sistema,nacionalni socijalizam,fašizam i komunizam,nose despotske oznake,oni su diktatorski i autokratski,da nitko nema pravo svoj društveni poredak drugomu nametati,pa ni komunisti,fašisti i nacionalsocijalisti,i da je hrvatski narod protivan svakoj diktaturi.
Franjo Nevastić,sigurno jedan od najpoznatijih ustaških orijentiranih sveučilistaraca uoči Drugoga svjetskoga rata,iznosio je stajalište,da njemački rasizam,koji je osnov cijelom naziranju nacionalsocijalizma i koji prožima duboko cijeli pokret,znači negaciju kulturne strane fašizma,negaciju momenata spiritualnosti i religioznosti,pa se poziva na ruskoga filozofa Berdjajeva,da je nacionalsocijalizam gori i od komunizma,a fašizam mu opet svojom težnjom za socijalnim unitarizmom i totalitarizmom,pa svojim nekim supsidijarnim rekvizitima,koji se uza nj redovno pojavljuju(militarizam,ekspanzivnost itd)prijeti opasnošću da prekorači granice svoga socijalnog poziva na štetu slobode,koja je prvi preduvjet ljudske sreće uopće. |