Dragi moji želja mi je upoznati Vas s mojom majkom. Naizgled sasvim obična gospođa iz susjedstva sa svojih 61 godinu po imenu Ljubica. Molim Vas pročitajte „našu priču“.
Kako to obično biva, živjele smo sasvim mirno, gotovo neprimjetno u našoj kući, okružene s puno zelenila i cvijeća o kojem se rado brinemo. Velike smo ljubiteljice prirode i brinemo se o istoj. Tijekom godina nestale su naše sitničave prepirke i vremenom se naš odnos produbljivao. Jednoga dana, prije 4 godine, oko Božića, moja majka je uzela moju ruku i stavila na svoju dojku. Nakon nekoliko dana mojoj majci je dijagnosticiran rak dojke. Žena koja je kao vino, godinama sve ljepša i ljepša, zdrava, svjesna svoje mudrosti i znanja, ponosna na svoju djecu, svoje odluke u životu. Ipak, život ju nije mazio, naučila je mnoštvo lekcija i eto nakon gotovo 6 desetljeća zdravlja, dogodilo se ono za što svi mislimo da se događa drugima. Prošle smo 6 kemoterapija, zatim je izvršen operativni zahvat kojim je odstranjena cijela desna dojka zajedno s limfnim čvorovima. Nakon operacije prošle smo još 6 kemoterapija i dva mjeseca zračenja. Vjerovale smo kako će sve biti u redu i kako će biti izliječena. Čovjek jednostavno mora vjerovati, ipak je to zadnje što nam ostane, ali kada netko prođe kemoterapije i preživi ih, čini mi se da podsvjesno vjeruje da mu „nebo“ to duguje nakon sve te agonije. Kada se priča o raku i kemoterapijama, obično se prvo pomisli na otpalu kosu, perike, marame, blijedu put i podočnjake….ali šuti se o onome što drugi ljudi ne vide i ne znaju jer se osobno nisu susreli s karcinomom. Moja majka je po prirodi kolerik, vrlo mirna i staložena osoba i vrlo poslušna, tako da smo sve prošle bez veće muke. Slijedećih godina slijedile su redovite kontrole svaka tri mjeseca, te hormonska terapija koju je uzimala svakodnevno.
U veljači liječnica je dijagnosticirala karcinom i na drugoj dojci. Mislile smo kako će biti uklonjena samo kvržica, međutim uklonili su joj i drugu dojku. Znam da vam se ova priča ne razlikuje od ostalih koje ste čuli ili vidjeli na tv, ali molim vas, ako vam itko želi ispričati ili požaliti, saslušajte ga od početka do kraja, toliko možete učiniti. Mama i ja živimo same, tako da je veliki dio svega toga pao na mene. Osobno me je iznenadila reakcija kirurga koji ju je operirao, nakon operacije mi je rekao kako je običaj ili rutina odrezati čitavu dojku ako se radi o drugoj bolesnoj dojci i kako je karcinom bio ogroman. Mene je povrijedilo to što nam to nitko nije rekao,,,pripremila bih se na to…ne bih doživjela šok u bolnici,,,i još me zanimalo kako je karcinom mogao biti ogroman kada je išla redovito na kontrole, mamografe i kod onkologa? Kada pacijentici odrežu cijelu dojku u bolnici je zadrže svega pet dana i puste kući,,,ne zato što rana super brzo zaraste, nego zato što nemaju mjesta po odjelima. Nakon operacije naravno slijedi kemoterapija. Ovaj put dobile smo ih 8, navodno 4 jedne i 4 druge vrste. Par dana nakon operacije mora se otići na kontrolu kod onkologa. Hodnici su prepuni, tko nije vidio, ne bi vjerovao. Događa se da pacijenti koji su kao moja majka svježe operirani čekaju po nekoliko sati u čekaonici da bi došli na red kod onkologa kojeg imaju svega 3 u bolnici. Pacijenti se ne naručuju, nemaju nikakav red u ambulantama. Upoznala sam ženu koja dolazi iz Vukovara taxi službom na kontrole, plaća istom da ju čeka dok ne završi, a živi od mirovine. Pacijenti svježe operirani, iscrpljeni satima sjede na stolicama, ako imaju sreće da dođu dovoljno rano i dobiju ju….na pitanje moje majke: kako se to može dogoditi da dođem prije 7 ujutro u bolnicu, a da kod Vas uđem u pola 12?, onkolog odgovara: pa ne mogu ući svi od jednom….ovo može jaaako zaboljeti, žao mi je što nisam ušla s njom. Ali sve to jadni ljudi izdrže, nemaju druge i onda dođe ta prokleta kemoterapija…jeste li znali da je to bojni otrov? Jeste li znali da liječnici sami priznaju kako balansiraju između života i smrti jer ubijaju i zdrave stanice? Jeste li znali da se na njih troše milijuni, a da još uvijek nemaju dokaze o učinkovitosti? Jeste li znali da se u proučavanje metastaza troši samo 1% novca predviđenih za istraživanje, a da zbog njih umire preko 90% pacijenata? Jeste li znali da višesatno povraćanje uzrokovano kemoterapijom može dovesti do oštećenja dišnih putova, čak lomova jednjaka ili ždrijela? Znate li da pacijentima unište krv pa im onda daju tuđu krv da bi opet mogli primiti terapiju (gdje je tu logika?) pa da onda unište i tu krv…znate li da prilikom primanja terapije, ako dođe do oštećenja vene pacijent može izgubiti ruku? Ljudi moji, oni još uvijek ne znaju od kud dolazi, zašto se javlja, zašto stanice postaju abnormalne…liječnik koji je javno izjavio da je rat protiv raka izgubljen zbog krive strategije je izgubio posao…kada se nađete u ovim vodama, intelektualac ste i počnete čitati, razmišljati, onda ubrzo shvatite da u nas imate jednu Internet stranicu na kojoj su u natuknicama navedeni učinci raka i kako pobijediti mučninu i možete poslati mail s upitom….ne želim reći koja je to stranica, ali svi ste čuli za nju…ja sam se nasmijala,,,mučno,,,,o čemu vi ljudi pričate' o čemu vi pišete? Pa oni klinca pojma nemaju,,,manje od 10% je utjecaj genetike prema novim statistikama, a što je s ostalih 90%. Prije mjesec dana sam poslala mail s upitom za lijekove koji se daju pacijentima protiv povraćanja, nitko mi nikada nije odgovorio. Znate li kako je slušati nekoga kako povraća cijeli dan i noć? To napinjanje….znate, kemoterapija ima nekakav specifičan smrad, čini mi se da unutra stavljaju nekakve mirise da prikriju stvarni smrad bojnog otrova…onda se taj smrad uvuče u posteljinu, zidove,,,,,zadnji put mama je povraćala čitavu noć i slijedeći dan ( da naglasim, ona čak ima i sreće jer to zna trajati znatno dulje). Sutradan sam sve lijepo oprala i prozračila, međutim i nakon par dana kada bih ušla u kuću osjetila bih taj smrad, pomislila sam kako mi se zavukao u nosnice, međutim shvatila sam da izlazi iz wc školjke gdje bacam ono što ispovraća. Danima se osjetilo dragi moji. Stvar je u tome da postoje tablete koje sprječavaju mučninu i povraćanje, ali znate naši pacijenti nemaju pravo na to preko zdravstvenog, dobiju jednu tableticu i kada ona prestane djelovati,,,ah ,,tko im kriv,,, voljela bih da pacijente ostave na odjelu idućih 24 sata pa da vide kako izgleda to sve skupa… Ah da postoji nekakav lijek kojeg može primiti samo ambulantno kod odabranog liječnika što znači da u trenutku njezine agonije, aj bih ju trebala odnijeti u auto i odvesti kod doktora,,,,kako? Tako da eto, toliko smo jadna država i toliko se ne brine o kvaliteti života tih pacijenata da nemamo za tablete da se tim ljudima olakša muka.
Ne znam koliko naša država izdvaja za istraživanja u medicini, ali mogu vam reći da sam se svega nagledala i naslušala, svašta sam pročitala i sve se vrti oko prokletog novca. Farmaceutske industrije gledaju svoju korist, država svoju korist, liječnici svoju. Novac se troši za krive stvari. Liječe se simptomi, a ne uzročnici. Što vrijedi jednom čovjeku što je preživio, ako zna da se ništa ne poduzima da njegovo dijete ne oboli. Razgovara sam s bezbroj pacijenata u čekaonicama, ma nema veze pušenje, ne pušenje, genetika, debeo ili mršav, svakakvih ih ima dragi moji. Otvorila sam se da bih vama podigla svijest o ovom problemu i kako bih vas zamolila da se sjetite tih ljudi u svojim molitvama i razmišljanjima, zapalite im svijeću ili ako ih vidite na ulici pošaljite im svoju pozitivnu energiju i molitvu, možda toplu riječ jer to je jedino što ih može spasiti i olakšati im, jer ti ljudi znaju da kada doživite tako nešto, jedino je zaista ljubav smisao života i ta mala topla riječ i pogled koji uputimo jedni drugima… Lako ćete ih prepoznati…hvala vam ako ste pročitali do kraja… |
Nebitno
Muško
Žensko
Admin mi je obrisao potpis 
i anravno primila me druga doktorica