
Prošlotjedno ukidanje administrativne pristojbe u zdravstvu s podjednakim su zadovoljstvom dočeli pacijenti i zdravstveno osoblje. Iako je iz džepova pacijenata u državnu blagajnu time lani nagrecano približno
300 milijuna kuna, zbog dodatnih troškova, neugodnosti i otežanog pružanja zdravstvene zaštite nije bilo otpora odluci
Vlade o odustanku od još jednog neuspjelog eksperimenta aktualne vlasti.
- Mi smo bili prva linija u kontaktu s pacijentima koji su nezadovoljstvo iskaljivali na nama i optuživali nas da novac uzimamo sebi i nosimo ga kući. Naplata pristojbe stvorila nam je niz problema: kako prikupljati novac, gdje ga čuvati i kako ga nositi na predaju, nabraja nam
Rudika Gmajnić, ravnatelj
Doma zdravlja i navodi da se na području bivše općine Osijek pristojba prikupljala se na osamdesetak mjesta. Po
30 kuna mjesečno plaćalo se pedijatrijskim, ginekološkim i timovima obiteljske medicine, koji su tako prosječno prikupili po desetak tisuća kuna mjesečno.
Kao da su nas kupili
- Mi nemamo sigurnu blagajnu, pa smo novac čuvali u ladicama. Često nismo imali dovoljno sitnog za uzvratiti. Imali smo nekoliko provala i krađa, a kako lopovi nisu otkriveni, liječnik je morao nadoknaditi štetu. Čak je i jedna medicinska sestra otuđila novac, jer je bila u prigodi. Ako su pacijenti toga mjeseca već platili pristojbu, a nisu uza se imali uplatnicu, imali smo novi problem. Osim toga, nakon što bi platili pristojbu, pacijenti su se prema nama ponašali kao da su nas kupili za 30 kuna. Tražili su što im treba i što ne, kako bi taj mjesec dobili što više. To je poremetilo odnose, jer pacijent bi mene i moju medicinsku sestru trebao doživljavati kao ljude koji mu žele pomoći, a ne koji mu uzimaju novac, ističe Gmajnić.
Uvođenjem administrativne pristojbe medicinskim je sestrama znatno povećan obujam posla, saznajemo od sestre
Slavice Prnjat iz ambulante dr.
Albine Dumić u Domu zdravlja Drava. Ispunjavala je i ovjeravala uplatnice pacijentima, pisala izvješća na kraju mjeseca poput blagajnika, usklađivala stanja, nosila i predavala novac u FINU…
Dva sata dnevno
- Na doznake udaram po tri pečata, na svaki recept dva, a toliko i na račun za pristojbu, na koji sam morala pisati pacijentov JMBG, broj recepata koje je dobio, ime i prezime, visinu pristojbe… Imamo dvije obitelji s po četiri bolesna člana i svaka od njih ponese iz ambulante po tridesetak tiskanica mjesečno. Budući da sam stalno baratala novcem, po stotinu puta dnevno morala sam prati ruke kako bih obradila pacijenta. Na pristojbu sam dnevno gubila sigurno dva radna sata, koje sam mogla posvetiti pacijentima. Često sam ostajala i poslije radnog vremena ili dolazila ranije, kako bih završila posao iz prethodnog dana, priča nam sestra Slavica i dodaje:
- Nekima je bilo teško izdvojiti 30 kuna i vrlo je neugodno kada pacijent dođe od liječnice s lijekovima i kaže da nema novca. Onda smo im doktorica i ja pozajmljivali, pa nam vrate kada ponovno dođu po recepte. Takve sam upisivala u zdravstveni karton i praktički sam morala raditi novo knjigovodstvo. Mi smo mjesečno prikupili između 11 i 13 tisuća kuna. Novac smo držali zaključan u ladici, pa smo strepili hoće li nam tko posegnuti u ladicu i uzeti novac kada odemo na WC ili nekamo drugdje. Nije baš ugodno s toliko gotovine izići na ulicu bez zaštite, a stalno čitate kako se otimaju torbe i mobiteli. To je sestrama primarne zdravstvene zaštite bilo dodatno opterećenje, kaže Slavica Prnjat.
Uzimali sve što su mogli
Ravnatelj Doma zdravlja smatra kako i najbogatiji zdravstveni sustav ograničava potrošnju. Hoće li to činiti participacijom, listama čekanja, pristojbom ili na neki drugi način, manje je važno, jer sve što sustav ponudi, pacijenti uzmu. I najnaprednije europske države imaju liste čekanja na određene pretrage, ne zato što ne mogu osigurati dovoljno uređaja, nego što na taj način štede. CT u Nizozemskoj radi samo u jednoj smjeni i nema ih dovoljno, jer bi se pola Nizozemaca slikalo, a to puno košta.
No, pristojba je, umjesto da ljude otjera od zdravstvenih usluga koje im nisu nužne, dovela do toga da su uzimali sve što su mogli.
Autor: Goran Flauder