Ja imam dojam da su sve generacije unazad 20-tak godina žrtvovane generacije na svim poljima. Kad sam ja išla u srednju školu, još prije rata, mijenjali su programe i ukidali neke stručne smjerove a uvodili struke koje su vrijedile samo na papiru, a s njima si mogao obrisati guzicu, ništa nas nisu naučili. Također je sve rezultiralo time da na kraju ni udžbenike nismo imali, i nitko nije znao što će se uskoro ponovno ukinuti i promijeniti. Onda je došao rat, pa se suočiš sa neviđenim sranjima, poslije toga masovno upropaštavanje firmi, otkazi, borba za egzistenciju, izgleda da ovdje sranja ne prestaju čitav život. Sada se moja djeca suočavaju sa ponovnim eksperimentiranjima u školstvu. Ja im ne znam objasniti više ni po kojim kriterijima, kako, zašto, čemu, što se to na njima stalno provodi i eksperimentira, i zašto? Ne mogu vjerovati da se ne mogu ugledati na neki provjereni model školstva, koji je dobar i funkcionira, i provesti ga, a ne izmišljati toplu vodu, da bi nekakvi klanovi uzeli novce preko leđa čitavih generacija djece koje treba osposobiti za budućnost. Imam osjećaj da se kod nas neke stvari nikad neće promijeniti, jer su interesi grupa i pojedinaca uvijek važniji od općeg dobra. |