Literarno Kreativni forumasi

Tra-la-la xD je napisao/la (Pogledaj post): › Evo... ja sam nova ovdje... ali da i ja napišem jednu pjesmu =D OLUJNO NEBO Ispod plavog neba crni oblak se zavuk'o kao da je nebo crnu suknju navuk'o. Kroz ulice puste hodam sama, a ispod drveća i kuća zavukla se tama. Sve biva tužno i pusto, a meni se u srcu nakupila sreća gusto. Te predivne munje što naokolo bljeskaju protežu se crninom u ogromnom beskraju. Kiša zadržava svoj jaki plač. I ona se divi kako nebom sječe srebrni mač. Napokon i taj gromoglasni muk prekine snažne rike zvuk. Uplašeni oblak pusti suzu jednu, a sve druge u moj dlan sjednu. Više ne vlada tamni i tihi mir nego bučni, svijetli i kišni nebeski vir. ((I što kažete...?)) P.S. Sviđaju mi se vaše objavljene pjesme i tekstovi.

Predivno, aj lajk it veri mač.

evo jedna ovako ..

Svjetlo u tami

Na prozoru jednom na kraju moje ulice,
često u noći petrolejka gori,
nikada ne vidjeh to zamišljeno lice,
ni ruke stare, što ih sklopi kad moli.

Kažu da u kući njenoj uvijek gori svijeća,
i slika kraj nje uvijek da stoji,
al` ne spomenuše nikad da uz nju ima cvijeća.
Samo kalendar mali, na kojem dane broji.

Pismo je stiglo još prije godina par,
da sina joj nema, i naći ga neće,
ne pamti svijet ni koliko je bio star,
al` sjećaju se kad je rekao da u rat kreće.

Na prozoru jednom na kraju moje ulice,
često u noći petrolejka gori,
uz sliku i svijeću, zamišljeno lice,
nada se ona, sjedi i moli.

i jedna ovako ...

Glasna tišina

Što se to vani čuje?
Grmljavina neka ... ili lom?
Pucanje dal` je to?
Huči sve, kao nevrijeme kad se sprema...

To je samo jesenji vjetar,
koji je preduhitrio kišu.
Samo vjetar koji prolazi kroz pustu ulicu.

Što se to u meni čuje?
Grmljavina neka ... ili lom?
Pucanje dal` je to?
Huči sve, kao nevrijeme kad se sprema...

To je samo dašak tuge,
koji je preduhitrio suzu u oku.
Samo tuga koji prolazi kroz pusto srce.

a i ne bi bilo fer da ne stavim jednu navijačke tematike ...

1-9-8-8, četiri su čarobna broja,
te godine, nastala je ljubav moja.

Pojavila se sasvim tiho
U žamoru Drave što teče
A ni slutio nije ni`ko
Da ljubavi nam nema veće..

Gradski vrt postao je hram
Molilo se za naš klub
Nije tada bilo sram
„Osijek!“ glasno da odjekne svud.

Ubrzo stigla i devedes`prva,
Pa krenuše momci iz KOHORTE-garde,
Da obrane Osijek, dom, al tad´
Zadnje su riječi sa usana pale – ne daj se, Nepokoreni grade!

Iz krvi na suhoj zemlji slavonskoj,
Kao cvijet iz puste zemlje kad klije,
Na mjestu presušenog mora panonskog
Nova generacija rođena bje.

Udružiše snagu osječki „oci“
Da ljubav pravu u srca usade
Iz dječaka malog kad izraste momak
U srcu KOHORTU da nositi znade.

Rađala se potiho ta ljubav u nama
Pojavila se sasvim tiho
U žamoru Drave što teče
A ni slutio nije niko, da ljubavi nam nema veće.

Došao je tren koji mnogi su čekali,
Njemu oduvijek svi se nadali,
U njega zauvijek svi su vjerovali,
Zajedno ga napokon – ostvarili.

Nakon 20 godina, rame uz rame, napokon,
Na istoku stoje stariji i mladi,
Gledaju jedni druge zahvalno,
Jedni puno su primili – drugi puno su dali.

Nakon 20 godina, sad pale se reflektori,
Sjaje nekim posebnim sjajem,
Pjevamo složno vjerni i neumorni,
Gledaju nas s neba oni koji za to život su dali.

Nakon 20 godina, baklja se pali,
Kao simbol vječne časti, vjernosti, ljubavi
Neka vječno u srcima vatra gori
Da ljubav ta nikad s ne zaboravi.


Nakon 20 godina,još gunđaju neki:
„sve su to same propalice, vandali“,
A ne znaju oni za naš zakon sveti,
Da mi za njih i život bi dali.

Nakon 20 godina, ako mogu neka mrze
Ono jedino što u životu smisao ima,
Al` nek pregrizu svoje jezike brze
Kad pričaju loše o ljubavi što sveta nam je svima.


Nakon 20 godina, grla pjevaju neke pjesme nove
Ali melodija zauvijek u srcu je ista,
KOHORTA i OSIJEK ljubavi su ove,
Bez njih ne možemo – ko ni slikar bez kista.

Nakon 20 godina, krv na istoku zavrije,
A u očima - zabljesne sjaj,
Kad OSIJEK za nas, gol zabije,
Iz sjećanja ne blijedi trenutak taj.

Nakon 20 godina, ma više ništa nam ne mogu,
Najteže je sada iza nas,
Ponosito, s bijelo-plavim barakom, nogu pred nogu,
Zajednički koračamo – jedni smo drugima spas.


Čast, ponos, hrabrost, zajedništvo,
Imamo sve to,
Teško će tko drugi shvatiti,
KOHORTA – ime sveto, ime je znamenito.

Nakon 20 godina, u srcima još je ta ljubav tvrda kao čelik,
I nje se nikada odreći nećemo,
Makar postala olovni teret velik,
Tu ljubav u srcu – do groba nosit ćemo.

Prije samo 20 godina,
Pojavila se sasvim tiho,
U žamoru Drave što teče
Da ni slutio nije ni`ko ...

A vidite nas sad.

POVIJEST JEDNOG NARODA

U desnoj ruci pištolj na vodu,
mali dječak ide u rat za slobodu
kako odagnati urlike bijesne,
takve poruke nose njemu najdraze pjesme.

Kroz maglu slike iz djetinjstva,
prst uperen u prvog susjeda,
kreštava melodija zavija,
svi smo tad bili dio podzemlja.
Ono što smo donedavno dijelili,
svi počeli su si prisvajati,
Krenulo je ispiranje mozgova,
Sa obje strane, izigrana nacija.

Govor glavešina, u glave ulazi kao melodija,
koju su svirali, svi oni ratnici,
dok su zbog višeg cilja živote gubili.
Poneki su se kajali, pa bili krišom odmjeravani,
jer krv će se sa ruku isprati,
kada ih operemo u svetoj vodici.

Povijest jednog naroda,
sajam krvi, aukcija mozgova.
mi protiv njih, sve u slavu
ljubavi, domovine i boga.
Kupovale su se granice,
Tri kralja, sve se dogovore,
Prvo na ploči sve poslože,
nakon toga bi vukli poteze.

Slavila se pobjeda, klicalo "Slava palima",
postavljani su šerifi, da bi ulice oživjeli
Neki su se naglo obogatili, i glave obrijali,
Odjekuje iz njihovih mercedesa, glazba nastala,
sa druge strane dunava.

Povijest jednog naroda,
sajam krvi, aukcija mozgova.
mi protiv njih, sve u slavu
ljubavi, domovine i boga.
Kupovale su se granice,
Tri kralja, sve se dogovore,
Prvo na ploči sve poslože,
nakon toga bi vukli poteze.

uplakana žena jeca na grobu,
njen sin je bio u ratu za slobodu,
čujem njene urlike bijesne,
urlike bijesne, urlike bijesne...

Evil Poodingh je napisao/la: › POVIJEST JEDNOG NARODA

jako mi se sviđa ... moje pohvale.

031maja...jako lijepe pjesme...!!
Osobito mi se sviđa Svijetlo u tami =D

Evil Poodingh-snažno...sviđa mi se xD

Evo jedna od mene:

TEŠKA TAJNA

U dubini mračne noći
teška tajna suzama se moći.
Polako pada kroz gnjevan san
te već dugo čeka dan.

Sve dublje u tugu pada
te se gubi svaka nada.
Ponoć već godinama traje
i ljutnji svoj osmijeh daje.

Na stolu, na ugašenoj svijeći
iskra sve suze liječi.
Mračna noć više ne biva,
al' se još dio nje duboko u srcu skriva.
Polako sviće dan pun nade
gdje se novi osmijesi grade.

Teška tajna problijedi;
sve suze izblijedi.
Nova sreća raste
i u srcu ponovno sraste.

tu sam napisala još u 2004.g. (znači imala sam 14-15g

PERFEKTNI PERFEKT
Da mi se je vratiti....
Da mi se vratiti u djetinjstvo i miris jedne jeseni, samo jednom oćutiti, miris paljenog ugljena, miris studenog, uhvatiti u nozdrvama....da mi se vratiti da oćutim ruku majke
na glavici svojoj dječačkoj, da još jednom proniknem lude dječačke sanje, a zbilji da okrenem leđa.....od futura da pobjegnem, perfektnom perfektu da se vratim..jer, evo testament sam napravio....
da mi se vratiti u djetinjstvo pa da sa lastama drugujem, da se životu bezbrižno izrugujem..
da mi se vratiti i da stazom drugom kročim jer evo... testament sam napravio...
da mi se vratiti, da mi se vratiti, no put moj bez povratka je...samo malo, makar da oćutim..

A.N.G. prosinac 2006

Bahatim se u posljednje
vrijeme. Vičem!
Već jaglaci se naziru u Novigradskom voćnjaku...
Ljudi, stolice, jogurt


frendica mi to napisala za valentinovo, predobro!

Evo i nekakvo moje nebuloziranje( za potpun doživljaj potrebna je velika sposobnost vizualizacije)..slijedi..
Obavijeni besmislom lutamo kroz život spotičući se i na najmanje kamenčiće, tražimo ali ne znamo što, nadamo se da će to što tražimo naći nas...
vrištimo zbog budućnosti, vrištimo jer ćemo zaboraviti a bojimo se da možda nećemo, nema dobrog puta, kako god bude neće biti dobro.. oči, kao prozori kroz koje gledamo iz zatvora, često suze, od boli.
Talent, to je najbitnije, najvažnije ako želiš postati dvorska luda..
Kupi me..htjela bi da me netko kupi, i da radi sa mnom što god hoće, ionako ja postojim samo u mojim mislima pa je važno da me netko posjeduje i upravlja menom..
Lutam.. već dugo ne znam gdje sam, ne znam kamo idem, ali znam od kuda sam! Ja sam došla sa livade zelene, lagano omotane maglom, obasjene suncem...na drvetu živim, u visokoj zelenoj krošnji gdje pod prstima osjetim pomicanje mravi a kraj uha zujanje pčele, ptice pjevaju.. ZAUSTAVI TRENUTAK!
Okrećem se.. mrak je, već dugo ne znam gdje sam, ne znam kamo idem..nađi me ! vrištim!potrudi se jače! nemoj odustati!


Šutim..spavam? na spavam.
snivam i snujem, planove za prošlost!
kako je bilo, kako bi trebalo biti, kako bi htjela da je bilo, kako bi bilo smješno!
I ta stvar postaje tako bitna.
Skoro radim nepromišljene poteze, ali odustajem zbog danas.

de se samo nemojte smijat

Nema se tu šta smijati, odlično mi je to.
Najbolja poezija je ona koja je razumljiva samo autoru

ajd thx. .

ZVONIMIR LUSCH

Žana

Zapazio sam je na chatu svog omiljenog web portala prvi dan nakon nekoliko godina apstinencije i ignoriranja bilo kojeg oblika takvog vida komunikacije. No, bilo mi je drago da sam ponovo počeo upražnjavati ovaj kvalitetni način za gubljenje vremena i naprezanje vratnih kralježaka jer sam odmah naletio na osobu suprotnog spola s kojom se moglo suvislo raspravljati na bilo koju zadanu temu. Žana (tako se barem predstavljala na chatu) je bila žensko biće sa čvrsto formiranim stavom, rečenice su joj bile kratke ali sadržajne, a njezin britak, inteligentan i fino odmjereni humor oraspoložio bi čak i Napoleona poslije bitke kod Waterlooa. Ma ono, čovjeku čisto dođe da takvu ženu tresne nekim prethistorijskim buzdovanom po glavi i odvuče je u svoju pećinu.

Nije mi trebalo dugo da Žanu nagovorim da napusti poslovično nezanimljivi ostatak virtualne populacije i da je odvučem na privatni chat. Tako sam mogao na miru i otvoreno pričati o svemu što mi padne na pamet, bez upadica napornih i asocijalnih pubertetlija, te joj prodavati prastare i ofucane viceve koje su već svi živi zaboravili da postoje.

- I dobro... čime sam zaslužila ovu čast?
- Pa sad... recimo da si mi zapela za oko i da bi te bilo šteta prepustiti nekom drugom.
- He he, evo, recimo da si djelomično uspio u svom naumu. Čime se inače baviš?

Pitanje nije moglo biti bolje. Dvoumio sam se da li joj ispričam neku suvremenu bajku o mladom i neodoljivom biznismenu koji se upravo vratio s Kanarskih otoka na kojima je spajao posao i užitak, ima na raspolaganju dugonogu i, khm, izdašnu tajnicu koja mu je na raspolaganju 24/7 i da mu na parkingu ispred kuće stoji opaka germanska jurilica sa ergelom ispod haube kakve se ne bi postidio niti jedan arapski šeik ili.... da je ipak razvalim teškim maljem realnosti i nabacim spiku o potplaćenom full time šljakeru u privatnoj firmi, o tropskoj vrućini u kancelariji bez klima uređaja i Vlahovićki, uobraženoj mlađahnoj kolegici koja me upravo posprdno gleda preko svog monitora i s kojom, za ovu godinu dana kako radimo skupa, nisam privatno uspio prozboriti niti deset normalnih ljudskih rečenica.

Na kraju, odabrao sam ipak ono treće...

- Skupljam značke i salvete, obožavam Ricky Martina i Britney Spears, volim sve što vole mladi i želio bih se dopisivati s vršnjacima širom zemlje i svijeta...
- Lud si, totalno luuud... znaš to?
- Ma znam, takav sam ti ja po cijelom tijelu

Ćakulanje uz obilatu zezanciju nastavilo se do sitnih sati, a prije nego što smo se pozdravili, razmijenili smo brojeve mobitela i ICQ-a te e-mail adrese. Od tada jednostavno nije mogao proći niti jedan sat da sa Žanom ne odigram neki ping-pong sa šaljivim sličicama i vicevima putem e-maila ili blebećem o najnemogućijim temama dok smo oboje bili online na ICQ-u. Jedino mi je bilo problematično prakticirati dotične aktivnosti za vrijeme radnog vremena jer se nikako nisam mogao skoncentrirati istovremeno na nju, na posao koji mi se počeo gomilati na radnom stolu, nervoznu šeficu koja mi je mogla upasti svaki trenutak u kancelariju i ovu samodopadnu Vlahovićku koja me je već pomalo skužila kako se u zadnje vrijeme stalno nešto cerekam dok netremice piljim u monitor.

Upravo zbog toga, jedva sam čekao kraj radnog vremena da na putu doma Žani nažvrljam još nekoliko desetaka SMS poruka, prije nego opet navečer sjednemo za ICQ i nastavimo čavrljati do kasno u noć. Skrušeno priznajem da sam se u pisanju poruka na mobitel već toliko bio izvještio da bih se komotno mogao honorarno zaposliti kao sudski zapisničar.

Morao sam sam sebi priznati da mi se ta žena podvukla pod kožu kao rijetko koja do tada. Mrežicom za muhe tamanio sam Kupidone koji su mi se konstantno motali oko glave, kao da nisam mogao povjerovati da mi se događa upravo ovo što mi se događa. Iz dana u dan i iz noći u noć, naši su razgovori postali sve otvoreniji i zadirali u teme koje još jučerašnji dan nismo imali hrabrosti pokrenuti. Jedino nikako nismo jedno drugome otkrivali svoja prava imena, nismo se čuli telefonom i nismo razmijenili slike putem e-maila, možda iz nekog iracionalnog straha da bi se ova naša čarolija mogla za tren rasplinuti kao dječji balon od sapunice.

Moja horoskopska radoznalost nije mi dala mira i Žani sam, nakon dugog premišljanja, ipak predložio da se konačno upoznamo in vivo. Da budem iskren, očekivao sam da će me pustiti neko vrijeme da se pržim na laganoj vatri, s jabukom u ustima, ali na moju veliku radost, njezin ekspresni SMS odagnao je sve moje strahove:

- NARAVNO MALENI, TREBALI SMO TO UCINITI JOS ODAVNO

Da sam imao tog trena šampanjac u hladnjaku, otvorio bih ga i nazdravio samom sebi na uspjehu. Isto tako, da sam imao pištolj, ispalio bih par slavljeničkih plotuna kroz prozor. Dogovorili smo se naći sutradan prijepodne na pola puta između naših firmi, na pauzi za doručak, točno u 10 sati na trgu ispod sata.

Već me u pola devet počela hvatati nervoza. Ustao sam od računala, kroz zube kratko procijedio onoj frigidnoj frajli da idem van i zalupio vrata za sobom. Usput sam stao u obližnju cvjećarnicu i objasnio teti iza pulta da nisam kod nje došao uštediti. Petnaestak minuta prije dogovorenog susreta počeo sam cupkati s noge na nogu, dok mi se hladan znoj cijedio niz kralježnicu, a svakih desetak sekundi sam pogledavao gore na sat i poželio kazaljke prstima pomaknuti u odgovarajuću kombinaciju. Točno minutu prije 10, iza leđa mi se podmuklo došuljala poluglasna i mrtvački ozbiljna rečenica:

- Kolega Lusch, a ko... koga vi to čekate ovdje?
_____ . _____

Kolegica Vlahović i ja od toga dana više ne sjedimo zajedno u istoj kancelariji. Ne bi imalo smisla...



(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2006)

......

.......

zlusch je napisao/la: › ZVONIMIR LUSCH Žana

OligofreniDikobrazoid je napisao/la: › zlusch je napisao/la: › ZVONIMIR LUSCH Žana

Uff, ovo ti nije trebalo... sad kad krenem silovati ovaj veleuvaženi topic svojim proznim uzletima