Razmišljanje me dovodi do dobro poznate sociološke zakonitosti:
svaka nova poruka, misao ili proizvod u širem smislu u društvo se plasira putem mladih, dakle studentske populacije.
Bilo da se radi o revoluciji (komunističkoj, nacional-socijalističkoj [Hitlerjugend]), pokretu (Hrvatsko proljeće) ili jednostavno modnom trendu (Što će se ovog ljeta nositi na plaži?) - za sva sranja se prvo zapale mladi i onda to propovijedaju. Imaju vremena, imaju energije.
Pitanje je: koja je to snaga koja naše kolege drži i čini zadovoljnima i govori im da im je dobro?
Bojim se da su na položajima (Studentski zbor) instalirani poltroni, sinovi stranačkih ili partijskih dužnosnika, mladež inih stranaka, strančica i "sabora"...
Predstavljaju nas goveda usredotočena na vlastite megalomanske ambcije i sebično ispisivanje stranica životopisa.
Niti žele, niti smiju reagirati jer to ugrožava izglede da će se probiti.
U našem društvu napreduje se ne zato jer imaš povjerenje onoga ispod sebe, nego zato jer imaš obećanje onoga iznad sebe.
To je srž korupcije.
Šačica ostalih studenata mogla bi mijenjati stvari, ali govna nisu počela ulijevat usta pa nema svrhe reagirati. Nije pametno izazivati negativan publicitet kad bi se eventualno i ti mogao negdje okorisiti ako budeš strpljiv!
Tako razmišlja mnogi hrvatski student pušač.
Mogao bih ovu temu proširiti na neke druge, društveno-baštinske, tradicijske sfere... mogli bismo govoriti o kroničnom i akutnom stanju zadovoljstva od kojeg se razina testosterona u društvu smanjila... A Možda bi baš on trebao provaliti iz nas kao kod ovih Francuza.
Ali kurac, Hrvati idu na utakmice ili narodnjake i tamo se izdivljaju kao majmuni pa nemaju ni volje ni snage za reagirati na manipulacije.
Osim toga, naše govorinice, autobusne stanice i kontejneri smo već odavno razbili bančeći gradskim ulicama...
Još uvijek, a tako je u svim tranzicijskim zemljama, nosimo breme komunističkog nasljeđa: važno je da smo živi, ne valja se previše žaliti i buniti.
A što živimo kao štakori (a postoje uvjeti za puno, puno ljepši život svakoga od nas), nema veze.
Nije važna kvaliteta. Važno je da nam neki glasovi govore: "sve u je redu".
Volim svoju zemlju.
Kad mi tuđe nije. |