Literarno Kreativni forumasi

Blues za Višnju P.

Neki đavo me ponovo tjera van
Uzimam kaput i napuštam stan
Kišna jesenja večer preslikava mi dušu
Uklapaju se čak i hladni vjetri što pušu
Bljesak mokrih tračnica pod neonom
Na pustoj cesti kao da ustima na usta
Pokušava oživjeti usnuli grad
Moj davno usnuli grad
Tek poneki kesten što ga vjetar sruši sa grane
Pa padne na cestu ili negdje sa strane
I šum lišća pod mojim cipelama
Šapuću da nisam sam
Još samo par koraka do ulaza u zadimljeni bar
„Usamljena srca“ natpis iznad vrata
Iza njih veterani ljubavnoga rata
Pjesnici, kockari, švaleri, boemi
Vjerni samo piću i tek ponekoj poemi
Sjedam u svoj separe, čekam prijatelje konobare
Kad dama božanstvenog glasa
U društvu saksofona, gitare i basa
Pjesmom se probije do mene i tvoje ime mi spomene
Mazohistički volim taj mjuz, a cijelo tijelo oduzima mi blues
Pokušavam pobjeći sklapajući oči
Ali nema pomoći...
Na kapcima je nacrtano tvoje lice
Pa psovkama i kletvom pozdravljam svirce
Izlazim na kišu da razbistrim glavu
Ali, sad i lišće podsjeća na tvoju kosu plavu
Ne, nema pomoći
Dok te ne zaboravim, još puno će proći ponoći
Jer na cijelom svijetu takve nema dve
Da, još dugo će svirati
Blues za Višnju P.

Snježana F.

Dobra vam večer gospođo F.
Dobro došli natrag u naš tajni svijet
Sad vam fale one nježne riječi
Sa usana što cvile od dodira svile
A rekli ste nije ljubav, to zabava je tek
Sjetite li se gospođo F.
Kako ste se smijali svim pjesmama mojim
I rekli ste budalice to vrijeme je prošlo
Da sam naivni romantik i izgubljen sanjar
I pričali ste kako se odrasti bojim
A sad vas gledam gospođo F.
Prostranu na vašu postelju od inja
Iako sve više cvjetove mladosti
Prekriva tamni korov očaja
Još neka vražja iskra u vama tinja
Je li vam lijepo gospođo F.
Dok ružom prelazim po vašem tijelu
Znam sve bi dali da ova ruža
Ponekad procvate u ruci vašeg muža
Uzdasi mi govore istinu cijelu
Laka vam noć gospođo F.
Mjesečevim putem valja kući poći
Mjesec je prijatelj što potporu pruža
A sunce u zoru vratit će vam muža
Nema razumijevanja za ljubavnike noći

Olimpijski ciklus

Svi vi što čitate ove moje stvari
Znate koliko sam usamljen ustvari
Al' to drastično se mijenja iz dana u dan
Sad sve i da hoću, nikad nisam sam
Sandučić je pun, pisma vire van
Telefoni ne prestaju da zvone
Na ulici se smješkaju i oni i one
Ma i preko novina obraćaju se meni
Zašto sam do sada živio u sjeni
Svi bi htjeli sa mnom da se druže
Ruku mi pruže, čak i da mi služe
Pa se pitam
Kada sam to postao tako tražena roba
I onda mi na jednom sve postane jasno
Jebote, pa izborno je doba

Zoran Čikotić
(27.04.1972.-18.11.1991.)

Kako si mi dragi prijatelju moj
Zaboravljen pod blatnim slavonskim poljem
Da li još uvijek negdje biješ boj
Ili si možda u nekom svijetu boljem

Sjećaš li se dragi prijatelju moj
Maturalnog plesa osamdesetdevete
Posljednji trenuci razuma zdravog
Dok nisu zavladale laži i klevete

Za djevojke smišljali smo razne priče
Kleli se nebu u bile i plave
Slušali Haustor, Pušenje i Azru
Pozitivnim mislima punili glave

Kako smo bili puni života
Pred nama cijeli bio je svijet
Mislili smo zaustaviti neće nas ništa
A onda su nam krila skinuli pred let

Pjesme, filmove i romane
Zamijeniše neke parole i govori
Kafiće, igrališta i školske klupe
Srušene kuće, puške i rovovi

Pamtiš li rastanak one noći
18.11. na kalendaru
Ja sam razmijenjen, a tebe su našli
Mnogo godina kasnije u nekom bunaru

Boli li te prevara prijatelju moj
Prvi smo išli kad su nas zvali
A sada više ne pitaju za nas
Tek možda pred izbore netko nas hvali

Padne li ti na pamet prijatelju moj
Kako je trebalo biti sada
Naša su djeca trebala trčati
Obalom Dunava, istim onim ulicama grada

Ne dolazim često prijatelju moj
Jer sva sjećanja odmah mi se vrate
I na licima ljudi ne vidim osmijeh
Vrijeme ovdje stoji, svi još uvijek pate

Tužna je istina prijatelju moj
Boli jače neko ikoja rana
Na kojem god sada bili svijetu
Svi smo mi umrli toga dana

Valja mi poći prijatelju moj
Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću
Ne zamjeri ako više se ne vratim
Jer misliti na tebe prestati neću

Vidiš li mi oči dok smijem se kroz suze?
Nisu li tužne,
nisu li ružne,
Dok onako bezvoljno izruguju se nesreći.
Hoće li zgasnuti kad dotuče me realnost?
Kad nasmijem se smrti u lice
I poletim.
Poletim! Poletim!
I nasmijem se.

Prodala sam cigle jer
pametan čovjek je jednom rekao;
sagradi kuću na žutulji,
ako si vjetropir.
Ta ionako će otklizati,
kao i sve drugo u tvom životu, nesretniče.
Poslušah ga,
ta zna valjda što govori.
Kolumna u novinama je glasila;
''Sudbina odgovara''
poslah joj pitanje.
Bilo je prosječno i nezanimljivo,
odgovor nisu objavili.
A opet, nikad nisam ni bila
prosječan tinejdžer.
Odustah od čitanja novina!
Hodam strminom.
Do koljena u blatu,
žutom.
Neka, kupiti ću čizme.
Ta zna on valjda što govori.

Ponekad, opet...

Ponekad uzmem gitaru i pjesmu napišem
Nekada ti na zamagljenom staklu
U jednome dahu portret narišem
Ponekad prođe dugo da te ne vidim
Nekada je tako lako odlutati
I onda danima na tebe ne mislim
Tada se brzo nađem u visinama
Gdje nema mjesta nikakvim brigama
Galeb i ja nad zelenim dolinama…
Pa najednom zastanem jer se sjetim
Vratim se gitari, pjesmi, tebi
I sve brže padam što više da letim

Do you feel lucky?

Ne, zapravo uopće ne!
Dapače, osjećam se poprilično sjebano.
A ti?
Kako si mi ti?
Savršeno, kao i uvijek?
Ma baš krasno..
Mrzim te, to ti je valjda jasno?
Savršen mali životić
Savršena obitelj
Puno para
Lijepa
Smijem li, o smijem li te dotaknuti??
Ljepota nije prijelazna
Možda sreća je?!
Možda se zarazim
I postanem savršena žena
Jednog dana možda i savršena kućanica?!
Plaća li se na snove porez?
Uistinu se nadam da ne,
Bila bi šteta, stvarno šteta
Da mi život izgubi baš svu draž.