Ona, koja vam oduzima dah

Kad bi čovjek, Luis Cerunda

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

Treba znati, Charles Aznavour

Smiješiti se dalje,da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola
kada pred nama stoje samo prazni sati
u tome životu glupome do bola.

Trebalo bi znati,ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići,znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš,kada sve si dao,
trebalo bi znati sakriti svoje suze.

No ja,srce moje,ja to nisam zano.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav odavno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići tiho kao sjena.

I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mržnje u tebi da gnjiju,
te posljednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,
ušutkati srce što već umrlo je,
sačuvati obraz ko neki što znaju,
dok još nije pao.

Trebalo je znati,
suviše te volim,
ja to nisam znao.

Lako je lagano umrijeti, Pablo Neruda

Lagano umire onaj koji ne putuje,
Onaj koji ne čita,
Onaj koji ne sluša glazbu,
Onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
Onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika
Postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja.
Onaj koji ne mijenja rutinu,
Onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
I ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
Onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire
Onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
Svojim poslom ili svojom ljubavi,
Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
Radi nesigurnosti,
I koji ne ide za svojim snovima.
Onaj koji sebi neće dozvoliti,
Niti jednom u svom životu
Da pobjegne od smislenih savjeta...

Živi danas.
Riskiraj danas.
Učini danas.
Ne dozvoli sebi lagano umiranje.
Ne zaboravi biti sretan!

Jel netko ovo uopće čita, večina zadnjih postova su moji pa me zanima da nastavim pisati ili ne jer nema smisla ako pišem sam sebi.

Ajkula je napisao/la: › Jel netko ovo uopće čita, večina zadnjih postova su moji pa me zanima da nastavim pisati ili ne jer nema smisla ako pišem sam sebi.

čitam ja! svaku dosad, i sve su divne..

evo jedne meni najdraže..predivne su mi riječi..

BEZDAN, ĐOLE
Nema me više
u tvojim molitvama
Više me putem ne prate.
A noć mi preti, ponoć i pusta tama
kad me se samo dohvate!
Više me ne voliš..
Kad se vraćam nisi budna.
Ne goriš!
Gasne naša zvezda čudna,
lažna, srebrna stvar.
Daleko putujem, vetar nosi neke rime
kupujem, pristaju uz tvoje ime
Dva, tri stiha na dan..
Ne slušam više,
šta šapućeš dok snivaš
više me ne pominješ.
I sve si dalja, a sve mi bliža bivaš!
Kao da opet počinje..
Ali me ne voliš,
to se uvek drugom desi.
Govoriš,
ali više ne znam gde si.
Da li netko to zna..
Šta sam uradio,
kakva tužna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska,
dubok bezdan bez dna...

Obožavam Balaševića, ova mi je najdraža

Čovek za kog se udala Buba Erdeljan

U Bačkoj Palanci bila je igranka
ma, lažem, ordinarna pijanka
samo smo brljali, kako smo starili
sve smo surovije tezgarili
posle se kajali, sve šatro čudili
dokle smo stigli i kraj kojih
smo se krokodila budili

Nesto pre fajronta prisla mi tipčina
s onim hitlerskim brčićima
pečatnim prstenom, kravatom labavom
da časti oduševljen zabavom
al' ja nisam bas fan napadnih
pedera sto večno jure konobarice
i mirišu na berbere, al' ajde

Bio sam umoran, rekoh tom paunu
majstore, ja sam u nokdaunu
grebem po žicama, tamburam danima
ubi me dim po restoranima
sad vidiš promaje pod ovim šatorom
on reče cekaj malo, ti si bio dobar
s mojom matorom a, tako

Da, onda sam ga poznao tek
pa nije čudo, proš'o je vek
za tog se dripca udala Buba Erdeljan

Šta ti je trebalo to
mali mišu moj
da pođeš za takvu barabu
što nisi pazila
što si princa preobrazila u ovu žabu
vol'o bih da znam

Bila si kći tatina, ja vucibatina
blesavko sa senom u kosi
uzmi il' ostavi, ko je mog'o
da pretpostavi, đavo ga nosio

Tip reče, ovde sam
sa dve fine zenice
u, dve opake raspuštenice
namignu mangupski
svi malo šaramo
namignuh i ja, kao naravno
seo sam tako s njim
i onim guskama
a on je samo brbljao
o, da l' je poljubi tim usnama
ma ne

Konobar, sto zastajkuješ
da l' i ti mozda strajkuješ
daj, dečko, odmah flašu svirni
pa smo mirni

Proš'o sam sever i jug
širom, pa u krug
i čega sam ostao željan
pa ne bas mnogo tog
bršljana s jednog zida visokog
i Bube Erdeljan

E, vol'o bih da znam
šta ti je trebalo to, moja lepojko
o, bila si dukata vredna
što si pustila da te
ovaj tu izgustira, budalo jedna
ej, moji lanjski snegovi

Proš'o sam sever i jug
širom, pa u krug
i čega sam ostao željan
pa ne bas mnogo tog
bršljana s jednog zida visokog
i Bube Erdeljan

[/quote]
čitam ja! svaku dosad, i sve su divne.. [/quote]

hvala, drago mi je da ti se svidjaju, evo za tebe još jedna od Balaševića

Naposletku

Naposletku, ti si dobro
znala ko sam ja
otkud sad te suze, moja mila
rekla si da se za to
cak bršljan ne hvata
zalud izgužvana svila

To je tako
ne pravi od tuge nauku
mani svetlo na sledećem bregu
okopniće moj otisak
na tvom jastuku
kao jezuška u snegu

Razbiću gitaru
crn je mrak ispunjava
odavno se svoje pesme bojim
pomera u meni neke gene Dunava
pa ja tečem i kad stojim

Ali opet da l' bi ikad
bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi
rekla si da baš
ne umem novce brojati
i da je nista sve sto nudim

Naposletku, ti si navek
znala da sam svirac
brošić što se tesko pribada
da me moze oduvati najblaži Nemirac
da cu u po reci stati
da se neću osvrtati nikada

Redas po vitrini fini porculanski svet
al' ja sam figurica bez žiga
pazi to je bajka što ti pada
na pamet
fali ti bas ovaj cigan

Tek u jesen otkriju se
boje krošanja
sve su slične u leto zeleno
naposletku ti si dobro
znala ko sam ja
cemu suze lepa ženo

Draga moja, ti si navek
znala da sam pajac
moj je šešir šatra pomična
usne, tice-rugalice
a u oku tajac
da sam kaput sa dva lica
da sam Gospo'n propalica
obična

Ako...

Ako možeš sačuvati glavu
kada je svi gube,
a optužuju tebe,
ako možeš vjerovati u sebe
kada svi u tebe sumnjaju,
ali dozvoli im da sumnjaju...

Ako možeš čekati,
a ne umoriti se od čekanja
ili slušati laži
a u njima ne sudjelovati...

Ako si u stanju suočiti se
sa trijumfom i propasti
a pimati ih jednako...

Ako možeš govoriti sa masama
a zdržati čistoću
ili hodati s kraljevima,
a ne izgubiti običnost...

Tvoja je zemlja i sve na njoj,
i još više: bit ćeš čovjek,
sine moj!!!

Samoća, Rainer Maria Rilke

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu nista našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

Ako, Rudyard Kipling

Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;
Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući;
Ako ne lažeš kada čuješ laž,
Ako ne mrziš kada tebe mrze,
I ako se ne praviš suviše dobar,
niti govoriš suviše mudro;

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti , i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
I miran se sagneš da pokupiš ostatke;

Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I izgubiti, i početi ponovo ispočetka;
Ako možeš prisliti svoje srce, živce
i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima,
i kada su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro";

Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe,
ali ni jedan suviše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i svo njeno blago,
Jer
Biti ćeš Čovjek, sine moj!

Ajkula je napisao/la (Pogledaj post): › Ako, Rudyard Kipling Ako možeš ostati miran kada na tvome putu svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe; Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju; Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući; Ako ne lažeš kada čuješ laž, Ako ne mrziš kada tebe mrze, I ako se ne praviš suviše dobar, niti govoriš suviše mudro; Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve; Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste; Ako znaš prihvatiti , i pobjedu i poraz; Ako možeš podnijeti da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale; Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj, I miran se sagneš da pokupiš ostatke; Ako možeš sakupiti sva svoja dobra I staviti ih na kocku, sve odjednom, I izgubiti, i početi ponovo ispočetka; Ako možeš prisliti svoje srce, živce i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima, i kada su malaksali, I ako ustraješ kada sve zastane, Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro"; Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost; Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti; Ako svaki čovjek znači nešto za tebe, ali ni jedan suviše; Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života, I svakog trenutka ideš pravim putem; Tvoja će biti zemlja i svo njeno blago, Jer Biti ćeš Čovjek, sine moj!

heh ja stavih losh prijevod te pjesme.ugll bolja mi je na eng ^_^

ta ljubav, Jacques Prevert

ta ljubav
tako silovita
tako krhka
tako nježna
tako očajna
ta ljubav
lijepa kao dan
loša kao vrijeme
kad je vrijeme loše
tako istinita
tako lijepa
tako sretna
i radosna
i tako sirota
što drhti od straha kao dijete u mraku
tako sigurna u sebe
kao spokojan čovjek usred gluhe noći
ta ljubav što je plašila druge
tjerala ih da govore
tjerala ih da blijede
ta ljubav uhođena
jer smo ju uhodili
gonjena ranjena gažena dotučena poreknuta zaboravljena
jer smo je gonili ranili gazili dotukli porekli zaboravili
cijela ta ljubav
toliko živa
i suncem okupana
to je moja ljubav
tvoja
nekog koga nema više
to nešto uvijek novo
a što se promijenilo nije
istinito kao biljka
drhtavo kao ptica
vrelo i živo kao ljeto
mi oboje možemo
otići i doći
zaboraviti
i nastaviti san
probuditi se patiti i ostariti
zaspati opet
sanjati smrt
probuditi se radovati se i smijati
podmladiti se
ljubav nam ostaje tu
tvrdoglava kao mazga
živa kao želja živa
surova kao sjećanje
glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao dan
slabašna kao dijete
gleda nas i smiješi nam se
i govori nam bez riječi
slušam je drhteći
i molim je
zbog tebe
zbog mene
preklinjem te
zbog tebe zbog mene i svih koji se vole
i koji su se voljeli nekad
zovem je
zbog tebe zbog mene i svih drugih
koje i neznam
ostani tu
gdje jesi
tu gdje si bila
ostani tu
ne miči se
ne idi
mi voljeni
zaboravismo te
ali ti ne zaboravi nas
jedino smo tebe na svijetu imali
ne dozvoli da postanemo hladni
dalje stalno dalje
bilo gdje
javi nam se
kada sve prođe na rubu čestara
u šumi sjećanja
izroni odjednom
pruži nam ruku
i spasi nas.

Pod maglom sam opet.
Vatra dogorjeva.
Na zgarištu pepeo
I crno ugljevlje.

Vratila se sjeta,
Pritisla mi grudi.
U daljini vjetar
Žalostivo gudi.

Oluja se bliži,
Bolne grudi para
I suza mi klizi
Na mrtvi ugarak.

Sergej Jesenjin

Reminds me of you, Van Morrison

I miss you so much,I can't stand it.
Seems like my heart is breaking in two.
My head says no, but my soul demands it.
Everything I do,reminds me of you.

I miss you so much, in this house full of shadows.
While the rain keeps pouring down,my window too
When will the pain,recede to the darkness
From whence it has come,and I'm feeling so blue.

Ain't goin' down,no more to the well
Sometimes it feels like, I'm going to hell
Sometimes I'm knocking on your front door
But I don't have nothing to sell no more.

Seems like the spirit is pushing me onwards
I'm able to see,where I tripped and went wrong
I'll just have to guess,where my soul will find comfort
And I miss you so much,when I'm singing my song.....