Neobično je toplo za ovo doba godine i sa zadovoljstvom prihvaćam lijepo vrijeme. Priznajem ti, moj lega, da mi je itekako potrebno, jer cijeli prošli mjesec sve je djelovalo nekako nestvarno. Prepun sam još uvijek onog blještavila što me uporno napadalo svojim šarenilom i umjesto prirodnih ukrasa nudilo umjetne. Zato se ponovno prepuštam razgovorima i dugim šetnjama s tobom, jer u njima ima toliko potrebnog olakšanja, neke vrste pročišćenja. Na svu sreću, iako se u prozirnim izlozima još uvijek ocrtavaju drangulije, više ne zastajkujem. Ne zanimaju me, a dojmovi koje sam skupljao tih dana sami od sebe polako nestaju. Odmaram se na tvojim ulicama i ponovno uživam u svakodnevnim susretima. Prošla su čestitanja i završilo je neumjereno i pretjerano trošenje. U svakom slučaju, sada se prepuštam onim jednostavnim i uvijek dobrodošlim razmišljanjima.
Kroz masu onoga što sam svakodnevno primjećivao prolazile su i nepotrebne stvari. U njima često puta nisam prepoznavao pravi smisao, već sam dopuštao da me zavedu i odvedu moja razmišljanja na krivi put. Tako sam u svakom tmurnom oblaku očekivao kišu ili snijeg, a on je i ne pomišljajući na duže zadržavanje, najvjerojatnije samo zalutao. Nije se u njemu krila nikakva loša namjera, a ja sam je uporno predviđao. Slučajno se našao iznad mene, ne svojom voljom, jer vjetar je taj koji odlučuje o mjestu njegovog zadržavanja ili prolaska. Mogao je biti negdje drugdje, recimo iznad planina ili daleko iznad nekog mora. Nije se krio problem u njemu ili vjetru, u meni su bile vjerne slike onoga što sam u tom trenutku želio. Zato sam trebao poželjeti lijepo i obavezno promijeniti platna u sebi. Zamijeniti ih ugodnijim bojama, pa bile one zimske ili ljetne, ali svakako primjerenije. Kao što crvena boja ne mora uvijek biti krvava, tako i tajanstvenu noć ne ispunjava samo crna boja. Svaka boja ima u sebi drugo skriveno značenje za kojim trebam posegnuti dublje ili bolje rečeno jednostavnije.
Naime, nema zime, pa je i to jedan od razloga zbog kojeg su moje misli malo nepripremljene. Očekivao sam zasljepljujuću bjelinu, a tvoji se parkovi danas rastežu pod krovom sunca i ptice nekako veselije prilaze nebu. Primjećujem kako se sve vraća starom uhodanom načinu života. Eto, i tanka Drava lijeno zadirkuje tvoje obale. U svakom slučaju, svi se radujemo ovakvom slijedu događaja i vjerujem da hladnoća nikome ne nedostaje. S jedne strane sve polako poprima proljetne tonove, s druge strane u nama još tinja onaj prenaglašeni strah kako će kasnije sve doći na svoje, tj. spominjemo ljeto kao jednu od varijacija na temu iznenađenja. Umjesto da svakoj pojavi barem pokušamo dodati dobru namjeru, mi pogrešno naslućujemo kao da su nam ambicije podređene lošem, a ne dobrom značenju. Rekviziti s kojima se trebamo služiti jednostavni su osjećaji, a ne predosjećaji. Prema tome, tako se i trebamo ponašati. Čemu onda predviđati kad za to nemamo dovoljno jake argumente!?
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Davor Pavlić
Muško
Žensko
