Moja priča

Radi se o djevojci s kojom sam bio u vezi nešto više od 3 godine. A prekinuli smo krajem prošle. Prije toga imao sam jednu vezu od 4 godine, ostalo sve sitno.

Dakle nakon godinu dana idile ja sam se razbolio. Štitnjača pa anksioznost. Sada je i jedno i drugo više-manje zaliječeno.
Tu su počeli prvi problemi, jer sam ja možda previše očekivao, a ona to u tom trenutku nije mogla pružiti. A bila je uz mene koliko god je mogla. No pošto je to trajalo dosta dugo, vidio sam da polako gubi strpljenje a ja je nisam htio gušiti. Kada bi bile neke prigode za feštu, izlasci i slično, na koje ja nisam bio u stanju ići, nisam htio da i ona ispašta zbog toga...
I tako smo se počeli viđati dosta rjeđe i polako smo i navikli na to pa se veza šlepala.
Ljubav nikada nije bila upitna, no zbog moje bolesti seksualni život baš i nije funkcionirao.
Tako da smo na kraju postali samo prijatelji, ostala je platonska ljubav.
Jednog dana je ona predložila da i službeno postanemo prijatelji pošto daljna veza više nema smisla.
Ja sam, naravno, na to pristao. Bilo mi je malo teško u početku, ali sam ju kao djevojku prebolio još i prije "prekida".
Nastavili smo se družiti i ja sam se nadao da će uskoro naći nekoga tko će ju moći usrećiti. Tada sam bio siguran da sam u potpunosti cool glede toga.

Negdje poslije Uskrsa sam gotovo u potpunosti prizdravio. Te sam ubrzo odlučio preseliti iz Osijeka u Zagreb.
Njoj se ta odluka baš i nije svidjela. Govorila je da se sada više nećemo družiti i da ćemo u potpunosti izgubiti kontakt s vremenom.
Moj odgovor je bio da moram krenuti dalje, da osjećam da moram napraviti korak dalje u životu. I da ćemo ostati u kontaktu ako smo uistinu prijatelji.

Početkom srpnja sam našao stan u Zagrebu, a vrlo brzo i posao. Sredinom mjeseca sam otišao u Osijek po još neke stvari, par dana prije nego trebam počet radit. Dogovorili smo se kada se budem vraćao da će ići sa mnom za Zagreb, ostati tu par dana, pa kod prijateljice na more.
Došao sam u Osijek, otišli smo na cugu pa kod mene gledati film. I tada smo se spontano počeli lagano maziti. Osjećao sam se ponovo u noponu snage, spreman da nadoknadim sve one godine apstinencije. I osjećao sam se kao da sve ide svojim tokom, prirodno.
Ali je u jednom trenutku i glava proradila.
Rekao sam si da nema povratka i da se nema smisla upuštati u nešto što ne mogu završiti. Veza se može održavati na daljinu, ali ne i graditi, ondnosno još gore, ponovo graditi. A nisam ju ntio nikako povrijediti. Tako da sam se uz "laku noć" ustao i otišao.
Stigli smo u Zagreb, bila je tu par dana i sve je bilo savršeno. Otišla je na more a meni su se, razmišljajući o svemu, počeli vraćati stari osjećaji i nada da je ipak moguće...
Dogovor je bio da će i po povratku ostati kod mene par dana.
Neopisivo sam se radovao tome.
No već par dana prije povratka, preko telefona, a i kada se vratila osjetio sam da me drži na distanci. Pa se negdje skloni dok se dopisuje SMS-om, kada smo zajedno odbija pozive na mobu.
Ne treba biti previše inteligentan da zbrojiš dva i dva.
I nisam mogao sakriti tugu koliko god sam se trudio.
Primjetila je to i molila me da joj kažem o čemu se radi. Što sam ja maksimalno izbjegavao. No kako je danas odlazila za Osijek, sinoć sam joj ipak sve rekao.
Da su se vratili stari osjećaji i da kontam što se dolje dogodilo.
Nije ni potvrdila ni zanjekala, već je samo rekla da se nada da ćemo moći ostati prijatelji. Što neće biti moguće pored ovakvih mojih osjećaja. I da me planirala posjetiti za nekih mjesec dana, te se nada da će to biti moguće. I vidio sam da joj je ova situacija užasno bolna.
Rekao sam joj da će biti sve OK, da će me proći. Razmišljajući kako sam u životu prebolio i puno gore stvari i kako će mi biti lakše pošto se nećemo viđati neko vrijeme.
Otpratio sam ju na vlak večeras, bezuspješno skrivajući suzu kada je odlazio.

I htio bih biti sretan zbog nje. Htio bih da nađe nekoga tko će ju voljeti i poštivati. Da joj pruži sve ono što ja nisam bio u stanju, što zbog mene, što zbog lošeg tajminga i spleta nesretnih okolnosti.
No ubija me pomisao da možda sada oboje patimo zbog kretena s kojim instinktivno ne vjerujem da ima budućnosti...
A još više to što se bojim da sam ju ponovo izgubio.

Znam da je ovo predugačko i ne vjerujem da će itko čitati. No morao sam to nekako izbaciti iz sebe pošto trenutno "...u ovom gradu ja nemam nikoga...".

Koliko razumijem, vi ste prvi put prekinuli zbog tvoje bolesti?
Žao mi je što se tako osjećaš i jedino što možda mogu ponuditi je beskorisno "Bit će bolje"...

Alana Bates je napisao/la (Pogledaj post): › Koliko razumijem, vi ste prvi put prekinuli zbog tvoje bolesti?

Ma nije bilo zbog bolesti. Barem ne direktno. Jer smo bili još 2 godine skupa nakon što sam ja obolio. Ali tada je počelo sve što je dovelo do prekida. Poput domina.

Alana Bates je napisao/la (Pogledaj post): › Žao mi je što se tako osjećaš i jedino što možda mogu ponuditi je beskorisno "Bit će bolje"...

Hvala!
I ja se tako tješim...

kao što selidba sama po sebi govori..vrijeme je da okreneš novu stranicu u životu.
barem ja tako mislim

obogatilo te kao čovjeka to što si volio..... ne događa se svaki dan i - sve sam sigurnija - ne svima.
toliko malo ljudi je spremno priznati što osjećaju.
zašto?
zato što ostatak "ljudi", čim osjete da nešto osjećaš, misle da si slab, pa grizu, kao čopor vukova koji su osjetili krv..... iz ljubomore. jer nisu to doživjeli ili nisu bili dovoljno hrabri da se prepuste nekim osjećajima.
najveća laž je da vrijeme liječi sve.

biti vuk je u vučjoj prirodi...

Lega, šta da ti kažem, žao mi je! Sad si možeš govoriti da veze na daljinu ne funkcioniraju, da će vrijeme zaliječiti rane, da je možda bolje tako, da si barem volio... Ali ništa od toga sada ne pomaže. Zapravo, kad počne pomagati, to ti više neće ni biti potrebno.
Imao sam i sam nekih iskustava s vezama na daljinu, i tu si potpuno u pravu - takve se veze još i mogu održavati, ali nemaju baš previše smisla, na njima se ne može graditi. Osim ako jedna od te dvije osobe nije spremna preseliti puno bliže onoj drugoj.
Ja ti ne mogu reći što da sad radiš. Niti ti to itko drugi može reći. To moraš rasčistiti sam sa sobom. Da se vratiš u Osijek? Da razgovaraš s njom da se preseli u Zagreb? Da nađeš novu curu (ili više njih), pa pokušaš sve zaboraviti, potisnuti... Da nastaviš patiti i napišeš knjigu... Sve je na tebi!

Hvala svima na čitanju i savjetima.
Mislim da niti jedna odluka koju bi sada donio ne bi bila racionalna. Sačekat ću malo da se sve slegne i vidjeti kakva će tada biti situacija.

Jebote, bed. Sad pročitao.

Hm... Ne mogu ti savjetovati ništa što već ne znaš. Čuj, idi onom logikom - može biti ili loše ili dobro. Tako da... jebiga, sretno!

Hm, da... svima nam je sad lako reći koju pametnu kad nije naša situacija... ali tvoja situacija me užasno podsjeća na jednu moju, samo što sam ja bila "u ulozi" tvoje bivše djevojke, što se moje priče tiče. Moja je veza pukla zbog prezasićenosti s moje strane, jednako tako je prerasla u prijateljstvo.

Reći ću ti iskreno... dosta dugo je trajala tvoja veza i osjećaji su jamačno morali biti jaki da bi se održala. Ako ti je stvarno stalo do toga da ponovo budeš s tom curom, ako misliš da se ima smisla truditi, savjetujem ti da joj ne pokažeš koliko patiš. Vjerojatno ju dobro poznaš, znaš što ju uzbuđuje (ne mislim nužno u seksualnom smislu)... moj savjet ti je da pucaš na tu kartu, jer sve "bivše" uglavnom zaintrigira hladnoća, a zamara tuga ili razočaranje s one druge strane. Ako me shvaćaš šta hoću reći.

I nisu to samo prazne priče, promatrajući ljude shvatila sam da je uglavnom baš tako, pa i iz vlastitog iskustva.

Naravno, pri tome mislim na odnose, tj. propale veze za koje još ima nade, gdje samo treba malo razbuditi uspavane osjećaje. A jamačno da osjećaja još ima, sudeći po događaju kod tebe u stanu (? tu mi priča nije baš jasna jer kažeš da ste bili kod tebe, a onda si ti otišao kad nisi htio biti s njom, ali uglv., nebitno) Možeš pokušati, a ako ne uspiješ preostaje jedino se pomiriti s tim da je gotovo. Većina se ljudi s tim mora suočiti više puta tijekom života. Voljeti je lijepo, ali nije uvijek i lako. Što tom osjećaju, s druge strane, daje još neku dodatnu važnost... i ljepotu. Možda smo svi potajno malo mazohistični prema sebi.

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › Hm, da... svima nam je sad lako reći koju pametnu kad nije naša situacija... ali tvoja situacija me užasno podsjeća na jednu moju, samo što sam ja bila "u ulozi" tvoje bivše djevojke, što se moje priče tiče. Moja je veza pukla zbog prezasićenosti s moje strane, jednako tako je prerasla u prijateljstvo.

Čini se gotovo identično kao u mom slučaju.

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › moj savjet ti je da pucaš na tu kartu, jer sve "bivše" uglavnom zaintrigira hladnoća, a zamara tuga ili razočaranje s one druge strane. Ako me shvaćaš šta hoću reći.

Ovo je možda i najpametniji savjet. I sam sam se puno puta uvjerio u to.

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › (? tu mi priča nije baš jasna jer kažeš da ste bili kod tebe, a onda si ti otišao kad nisi htio biti s njom, ali uglv., nebitno)

Otišao sam spavati u drugu sobu, ona je ostala u spavaćoj.

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › Možda smo svi potajno malo mazohistični prema sebi.

I ovdje se moram složiti.

moj savjet je da bivša...treba i ostati bivša.

što ne znači da me trebaš poslušati...

gazda777 je napisao/la (Pogledaj post): › moj savjet je da bivša...treba i ostati bivša. što ne znači da me trebaš poslušati...

Ne nužno.. Neke su situacije same po sebi specifične i nekada se isplati pokušati ponovno. Istina, gazda, da uglavnom ne bude bolje. Ali, svako "pravilo" ima izuzetke, pa tako i to.

U njihovom slučaju nije bilo nekih ogromnih problema. Možda se jednostavno samo nisu znali nositi sa zasićenjem u vezi... Možda, kažem, jer ne znam čitavu situaciju. Ali, mogu si dati drugu priliku da to pokušaju ispraviti.

ne slažem se. kraj je kraj. ali, izbor je svakako njihov.

i ja uglavnom volim "spaliti mostove za sobom", kad je jednom gotovo - gotovo je. ali, to sam ja. to ne znači da sam generalno u pravu. možda nisam u pravu čak ni za sebe. ali, zasad sam zadovoljan svojim životom, pa sam valjda nešto i dobro radio.