12. prosinca 2002.
Otvorio sam oči, probudio me zvuk teškog čovjeka. Ne teškog karakterom, već čovjeka opterećenog kilogramima. Susjed
Fabijan je upravo prošao ispred ulaznih vrata moga stana dok su njegovi usporeni i teški koraci po starom daščanom podu stvarali onaj ritmični i prigušeni zvuk. Stubište i moju spavaću sobu dijeli samo jedan zid kroz koji se sve čuje. Iako koraci ni slučajno ne bi trebali biti zvuk koji može narušiti san, ja već dugo balansiram na tankoj granici sna i jave. Spavam, ali san je krhak kao kristalna čaša u ruci podivljalog muža koji je saznao da ga žena vara.
Posebice sada u prosincu kada se temperature spuštaju debelo ispod nule. Ionako bi me hladnoća probudila da to nije učinio Fabijanov teški korak koji se izgubio negdje na stepenicama za drugi kat. Grijanje ne radi. Hladno je. Vidim svoj dah dok ispod zgužvanog prastarog popluna gledam kako su mi ruke suhe a stomak mršav. Gladan sam. Morao bi ustati, potražiti nešto za jelo. Sjeo sam na krevet i gledam oko sebe, gledam polumračnu sobu, stare ofucane tapete, drvenu stolicu pokraj ormara i izlizani tepih koji prekriva središnji dio sobe. U odnosu na jučer, na prošlu subotu ili prošli mjesec, ništa se nije promijenilo osim što su prozori prljaviji. Znam da se promijeniti ništa ni neće, ali ipak, svakog novog dana očekujem da ću se probuditi i da ove sobe neće biti, da će to biti neka druga, velika soba puna svjetla, novog namještaja, svježe okrečenih zidova i s jednom velikom biljkom u uglu do prozora. Očekujem da ću nešto imati, a ne kao sada, ništa nemati. To je uglavnom sve o čemu razmišljam veliku većinu dana. Nezaposlen sam i živim od socijalne pomoći. Kada je lijepo, toplo vrijeme, svoje misli odnesem na neku od gradskih klupa s koje odmarajući noge gledam okolinu, upijam žamor ljudi, gradsku živost i lakše mi je podnositi ovu lošu sudbinu. No sada je prosinac i hladno je, ne mogu nikuda.
Ova moja spavaća soba nalazi se na kraju stana i obična je nemaštovita kocka uz čiji se lijevi zid nalazi krevet na kojem još uvijek sjedim. Pokraj kreveta je neveliki stolić. Smeđi zastori navučeni su na pola, zimsko sunce probija se kroz dva prozora dok kazaljke sata na stoliću pokazuju skoro deset sati. Moram jesti. Laganim korakom provlačim se kroz mračni hodnik koji vodi u kuhinju. Na lijevo su ulazna vrata stana, na desno dnevna soba i kupaonica.
Sjedim u kuhinji, nekako bezvoljno žvačem paštetu namazanu na jučerašnji već pomalo tvrdi kruh. Na radiju svira ″
Eight Days a Week″, stara stvar od
Beatlesa uz koju razmišljam kako ću preživjeti idućih, kako oni kažu osam dana tjedna. Da, znam engleski, ali nemam pojma odakle su iskopali taj osmi dan, jer zapravo nikada s nekom posebnom pozornošću nisam poslušao riječi te pjesme. Čak me pomalo i iritira. Ali neću ugasiti radio, dok god imam struju. Dan mi je prošao kao i svaki drugi, u zamišljenom tonu mijenjajući pozicije po stanu.
Večeras je pao prvi ovogodišnji snijeg. U krevet sam legao nešto prije jedanaest sati s teškom glavoboljom i mučninom, al' oči mi se ubrzo sklapaju, kapci su teški. Večeras ću sanjati izobilje... Konačno mi je toplo, zaista je toplo...
20. prosinca 2002.
″
Dobar dan, Katice.″
″
O, dobar dan i vama susjed Fabijan.″
″
Katice, jeste li vidjeli novine od neki dan? Zamislite, onaj tihi i mršavi susjed s prvog kata je umro!″
Tadijan Klas
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::
Muško
