[INTERVJU] Predstava "Zavičaj, zaborav" progovara o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi

Pred nama je još jedna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav - kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju - otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života svoga lika, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.

U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta - osobnoga i kolektivnoga.

Pravi zaključci dolaze tek kada se zastor spusti, ali kazalište, sa svim svojim ljudima, trenutcima podrške, humorom i umorom, ostaje njegov istinski zavičaj.

Pred vama je još jedna - najblaže rečeno - kompleksna uloga. Prema nekim likovima koje tumačite sigurno razvijete emocije, stanja. Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?
- Zaista, kompleksna je, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

Što je bilo najizazovnije? Kakav je bio rad s ansamblom? Rijetko kada je ovako velik i tako generacijski raznolik. U čemu leži snaga ove ekipe?
- Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja. Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

Predstava se bavi konceptom zavičaja i zaborava. Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?
- Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo - u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku - kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

Jeste li uspjeli zadržati distancu osobnoga i profesionalnoga? Ili su i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?
- Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život. Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.

Je li predstava oblik suočavanja s traumom - kolektivnom i individualnom?
- Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?
- S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno. Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera koji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.

Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?
- Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio - nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina - možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzuru i više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?
- To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu - kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.


Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Kristijan Cimer