Galerija Kazamat: Otvorenje izložbe "I saw a dead man once, he was alive at the time"

U Galeriji Kazamat u Osijeku održat će se otvorenje izložbe "I saw a dead man once, he was alive at the time", u petak, 28. studenoga 2025., s početkom u 19 sati.

Radovi predstavljeni na izložbi I saw a dead man once... dio su najrecentnije produkcije Vlatke Škoro i kao takvi pružaju nam najneposredniji uvid u interese i razmišljanja umjetnice u ovom trenutku njena stvaralačkog procesa. Taj je pak proces sačinjen od istinske predanosti radu, dapače, rutinskom posvećivanju vremena boravku u atelieru, a time implicitnom shvaćanju umjetničkog djelovanja gotovo kao stvari usuda, sudbinskog određenja koje utemeljenje ima u sretnom pronalasku vlastitog mjesta u svijetu - barem onoliko koliko i Camusovog ''Sizifa moramo zamišljati kao sretnog'', ili pak uz pozivanje na budistički koan Jacka Kerouaca "Nemam što raditi ostatak života nego raditi to i upravo ću to raditi" -, vrste 'osuđenosti' koja je implicitna već i u idiomatskoj dosjetci samog naslova izložbe.

Na određeni se način zato doživljaj ovih radova može tumačiti i kao kontemplacija svakodnevnog života kao (dijela) umjetničkog procesa bitno određenog istančanom osjetljivošću za vlastita stanja te stanja svijeta koji nas neposredno okružuje. U međuodnosu implicitnih i eksplicitnih elemenata procesualnosti koja prethodi samom radu možemo pronaći stoga i tragove, zajedničke crte što spajaju umjetnicu s nizom naizgled ne-povezanih prethodnika i suvremenika - od Knifera do Faktora, i dalje preko ostvarenja brojnih kolega -, a koji zajedno oblikuju teksturu istočne, i u konačnici nacionalne, likovne scene.

Načinom na koji umjetnica stvara svoje skulpture, gradnji koja se očituje na površini završenog rada u formi grubih nanosa materijala, slojevitosti i 'zakrpa', postiže se svojevrsna lakoća puko formalnog aspekta postojanja, gotovo kao u slučaju papier-machea kojeg slažemo oko neke privremene forme, balona, samo da bismo ga na kraju 'izbušili'; tako je i ovdje sadržaju dopušteno da se 'ispuše'. Uz preostale antracitne ljuske materije koja hini težinu lijevanog metala stavljeni smo pred situaciju snažno uspostavljenih kontrasta na samoj ravni fizičkog oblikovanja rada.

Ne treba nas zato iznenaditi ni to da je ovaj rad primarno zamišljen kao kiparski esej, ili pak za umjetnicu taktilna i situacijska, a za nas vizualna i ambijentalna kontemplacija besmisla, trivijalnosti smisla kao pojma, a što se očituje već i u samom naslovu izložbe koji nam preostaje poslužiti kao motiv za razumijevanje proturječnih gesti skulptura i njihova postava u prostoru galerije. Pritom ne treba s uma smetnuti važnu ulogu humora koji se pojavljuje kao rezultat ne samo i onih 'najtežih' promišljanja već upravo i najkompleksnijih kreativnih procesa iza čije se naizgledne trivijalnosti, banalnosti ili karaktera dosjetke često može skrivati virtuozna izvedba - pomirenja sa (bez)smislom.

Dvoznačnost gesti u određenoj mjeri odgovara 'monumentalnoj lakoći' okupljenih skulptura - izvedenih u lakom sintetičkom materijalu čija težina proizlazi iz tamne bogato teksturirane monokromatske površine - izloženih u jednako (naizgledno) krhkom iako svagda snažnom i 'nabijenom' ambijentu Kazamata. Plesači čije veselje i zanos stoje u tragičnom odnosu njihove stvarne materijalne praznine i zaključanosti u pozi 'meta-stabilne' ravnoteže, kao i nesvodivost onih 'obješenih', što 'uskrsavaju' ili se naprosto kreću kroz medij koji nije isti s onim kroz koji ih mi vidimo, govore nam upravo i ono posljednje, ključno, što se može reći o ovim radovima a da se ne poseže za - u ovom vizualnom i egzistencijalnom procesu - neadekvadnom povijesno-umjetničkom analizom.

Ta lamentacija o kojoj govorimo u kontekstu samog naslova, njegove idiomatske dispozicije, do cjelokupne ambijentalne izvedbe koja na razini dosjetke tematizira naš - kao i odnos umjetnice - s intimnom problematikom smisla, nadovezana je na osnovni fenomenski nalaz našeg kolektivnog i pojedinačnog postojanja - smrti kao stvarnosti zaključanoj u našem tijelu. Ovdje je ono mrtvo oživljeno u formi, kroz raspuknuće života koji se kao sadržaj nalazio na mjestu skulpture u trenutku njenog 'slaganja' - onog ranije spomenutog papier-mache momenta -, a sada je dio praznog središta (smisla) svakog pojedinačnog rada. Sve to nije daleko od dobro nam poznatog tropa žanrovske niše strave i užasa - živih mrtvaca, prije svega kao metafore. Iako, moramo reći da je smrt sama kroz povijest umjetnosti personificirana, uvijek zamišljena kao živ otimatelj života. Time onda otvaramo vrata i tumačenju uloge umjetnika u stvaranju, a koja se u ovom radikalnom preinačenju može naći s onu stranu božanske ili oživotvorujuće snage kreativnog procesa.

U konačnici, kao što i fotograf svojim odabirom pogodne scene, okidanjem i razvijanjem slike nije još napravio čitav posao dolaska do fotografije - jer tu su još rekadriranje, izrada povećanja u tamnoj komori kao i potencijalni retuš, novo snimanje itd., gotovo kao u procesu izrade plastike; jer i fotografija i plastika su procesi, a ne djela - tek sa svojim izlaganjem koje je u ovom slučaju i samo rezultat pomne gradnje odnosa izvedenih rukom umjetnice, možemo reći da rad ulazi u svoj estetski bitak - postaje vidljivim elementom naše vizualne zbilje u kojem pojedinačne skulpture nisu fragmenti, već u potpunosti uobličene pojave naših svakodnevnih nedosljednosti i otvorenosti, odnosno arbitrarnosti smisla s kojim se uvijek iznova pokušavamo staviti u produktivan odnos.

VLATKA ŠKORO magistrirala je kiparstvo 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala je 2018. godine na Poslijediplomskom doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izlagala je na trinaest samostalnih i četrdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim radionicama i festivalima.

Dobitnica je Erste Grand Prix nagrade 2010. godine za rad Indigo dijete, nagrade HDLU Zagreb za najbolju mladu umjetnicu 2020. godine, te Nagrade žirija na izložbi One su tu 2025. za rad Čopor.

Radovi joj se nalaze u nekoliko korporativnih, privatnih i muzejskih zbirki. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istok.

Trenutno živi i radi u Osijeku.