U srijedu 4. prosinca 2024., u sklopu
FUZ&JA-e, projekta popularizacije znanosti
Filozofskog fakulteta u Osijeku, u pomalo nezavidnom, jutarnjem terminu sredinom radnog tjedna,
Marina Vujčić održala je predavanje
Pisanje je pola zdravlja pred
punom Malom svečanom dvoranom. U izrazito
intimnom, srčanom i pravom terapeutskom obraćanju ponajprije studentima i studenticama, a zatim ostaloj publici, ukazala je na to koliko je važno slijediti
unutarnji glas i utirati vlastiti put bez obzira na primjedbe okoline, pa i one najbliže. Štoviše, tvrdi kako je važno ne vjerovati slijepo glasnim i nepoticajnim autoritetima jer je i sama „
pauzirala s punim, pravim životom baš zato što je takvim autoritetima vjerovala“.
Prvi put, kako kaže, javno objasnivši zašto je počela pisati tako kasno u životu, Marina je s publikom podijelila
teške trenutke koji su je potaknuli da se odvaži napisati i objaviti prvi roman, a onda i druga djela i žanrove. Navodi da je pisanje dnevnika oduvijek
njezina svakodnevica, ali i da joj je u određenim godinama doslovno
spasilo život. Premda ističe da njezini romani
nisu autobiografski, u mnogim svojim likovima ipak prepoznaje djeliće sebe, a neke od njih napisala je upravo kako bi proniknula u psihu i motivaciju onih s kojima se ne može poistovjetiti. Na pitanja o motivaciji i inspiraciji odgovara da u svemu, čak i u običnoj mrlji na zidu, možemo pronaći priču ako dovoljno dugo razmišljamo o njoj te da se radije oslanja na disciplinu umjesto na inspiraciju. Ipak, njoj je ne nedostaje i često u pisanju „
kaska“ za gomilom ideja, koje joj dolaze na razne načine, pa čak i u snovima.
Iako neobične i osebujne, o univerzalnosti zahvaljujući kojom Marinine ideje odjekuju među njezinim čitateljima govore
rasprodana izdanja, pregršt publike gdje god se pojavi i pljesak koji ne posustaje, kakvim ju je ispratila i ganuta publika Filozofskog fakulteta.
Tekst i foto: Jelena Pataki Šumiga
Nebitno
