Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama



Ex-yu filmovi 2008

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
justice
Offline
Avatar

Ukupno postova: 1371
Lokacija: OS
Spol: Muško Muško
Upozorenja : 1
Post Postano: 06.01.2009. 19:34 
Naslov:  Ex-yu filmovi 2008
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Koga zanima nek si pogleda,ovaj tekst je objavljen na e-novinama 06.01.2009.


Pišu: Vladan Petković & Oliver Sertić

Završila je još jedna filmska godina u zemljama bivše Jugoslavije. Za nekoga je bila dobra, za nekoga tek OK, jedni su sretni što su uopće završili svoje produkcije s malim budžetima, ali su pokazali da se može, drugi su dobili i previše za rezultate koje su postigli.

Ovaj tekst treba da posluži kao pregled prošlogodišnje filmske produkcije sa područja bivše Jugoslavije i nije zamišljen kao lista najboljih i najgorih filmova jer je samo (manje-više) zajedničko mišljenje dvojice ljudi koji retko izlaze iz bioskopa, a i onda samo da bi pogledali neki film na DVD-u.

Generalno, možemo govoriti da se radi o nekim produkcijskim ili scenarističkim pomacima u odnosu na prošle godine, ali je bez obzira na neka iznenađenja finalni rezultat često ostao nedovršen ili manjkav. Ipak o većini filmova se može govoriti kao o filmovima, nama više ili manje gledljivima, što znači da je u većini slučajeva nadrinacionalna plačipatetična ratna žurnalska kinematografija iza nas.

U izbor smo uzeli filmove koji su prikazani na domaćim nacionalnim festivalima, bez obzira kad su objavljeni u kinima, pa su iz izbora izostali neki solidni prošlogodinji filmovi kao što su Živi i mrtvi Kristijana Milića ili Peščanik Sabolča Tolnaia, koji su tek u 2008. dospjeli među ljude, a ušli su i neki koji će se u distribuciji pojaviti tek 2009. U obzir smo uzeli svih osam srpskih i sedam hrvatskih filmova. Bosna i Hercegovina izbacila je samo jedan (ali vrijedan), dok na Kosovu i u Makedoniji nismo zabilježili produkciju u 2008., a jedini crnogorski film Gledaj me Marije Perović nažalost nismo pogledali pa će ući među neke buduće recenzije. Slovenija je ovdje ponešto nadrljala jer nismo uspjeli vidjeti dovoljno svježe produkcije (iako obećavamo popravak). Izdvojili smo tek jedan sjajan film za koji obojica smatramo da ga treba pogledati.

Sistem rada bio je sljedeći: nakon zajedničkog zaključka da se uglavnom slažemo oko predstavljenih filmova, proveli smo neko vreme pročešljavajući svaki posebno i zatim pišući odvojene tekstove koje smo kasnije sklapali. Ukoliko se nismo slagali, stavili smo oba teksta, a u slučajevima u kojima se generalno slažemo, samo neko ima dodatni komentar (vidi Snijeg), osnovni tekst je zajednički, a komentar naknadno naveden. Kod filma Na lepom plavom Dunavu, autor teksta je samo Vladan Petković, a kod Zapamtite Vukovar samo Oliver Sertić.

-BUICK RIVIERA

Goran Rušinović, Hrvatska/ BiH/ Nemačka/ Velika Britanija/ SAD

Dobitnik nagrada za najbolji film i najboljeg glumca, kao i FIPRESCI nagrade na poslednjem Sarajevo Film Festivalu, izuzetno je uspela prerada istoimenog romana Miljenka Jergovića, koji je učestvovao i u pisanju scenarija zajedno sa Goranom Rušinovićem. Posle osvežavajućih Mondo Bobo (1997.) i Svjetsko čudovište (2003.), Rušinović je odabrao minimalistički Jergovićev roman i uz pomoć iskusnih producenata Borisa T. Matića (Sve džaba, Ulica grafita, Odgrobadogroba…) i Majka Daunija (Sjaj u očima, Deathwatch, Son of Man, Karaula…) snimio još minimalističkiji, a pritom tehnički vrhunski film najjače emocije u ex-Yu kinematografiji od, verovatno, Lepih sela koja lepo gore. Glavni glumci Leon Lučev i Slavko Štimac su fantastičnim ulogama zaslužili da podele Srce Sarajeva za najboljeg glumca i pokazali šta na filmu znači timski rad.

Film je lišen ratnih reminiscencija iz romana pa smo emigrantsku tugu u tuđem svijetu (bosanski Srbin i Musliman u Americi) vidjeli u svojoj punoj napetosti, ali i prozaičnoj balkanskoj drčnosti, gdje je taj kultni auto ujedno i naslovna uloga i statusni simbol i kolateralna žrtva. Rušinović je uspio izbjeći općepoznati weltschmertz u koji su do sad svi upadali i napraviti jednostavan, vizualno prekrasan ljudski film gdje nije trebala glazbena podloga da vam opiše kako bi se trebali osjećati, već svu zajebanost slučajnog susreta dva bivša zemljaka drugačijih nacionalnosti, iščitavamo iz pogleda, uzdaha i šutnje. Uz to ovo je prvi hrvatski film s besprijekorno napravljenim tonom. Neke dramaturške situacije među likovima mogle su dobiti dodatni intenzitet nešto preciznijim redateljskim odlukama, kao i nekoliko međuscena koje bi malo bolje opisale situaciju, ali svakako najsuvislije i najoriginalnije hrvatsko filmsko ostvarenje u 2008.

Preporuka: Ne propustiti.

-TURNEJA

Goran Marković, Srbija/ BiH


Jedan od najznačajnijih jugoslovenskih reditelja Goran Marković je posle dugogodišnjeg (kvalitativnog) posta snimio svoj najbolji film još od kultnog Sabirnog centra (1989.). Srpski kandidat za Oskara je klasično, takoreći staromodno režirana priča o grupi beogradskih glumaca koji tokom rata u BiH kreću na turneju po Republici Srpskoj i upadaju u raznorazne, uglavnom opasne situacije u kojima se ogoljuje priroda glumačkog poziva, ali i samog rata. Ujednačena priča cijelo vrijeme prijeti iskliznućem u bljuzganje po ratnim patetiziranjima, ali ih Marković vrlo brzo i vješto prebaci u novu dramaturšku situaciju. Kontinuirano čvrst i dosljedan, glumce je stavio u namjerno preforsirane kazališne glumačke uloge, a glumom u kojima glumci još i glume dobiva dvostruko opravdanje za nešto sapuničarskih gegova, pa imate osjećaj da cijelo vrijeme zaista gledate kazalište na filmu. Iako čitava centralna glumačka ekipa (Dragan Nikolić, Gordan Kičić, Mira Furlan, Tihomir Stanić, Josif Tatić, Jelena Đokić) odlično funkcioniše, najupečatljivije su scene u kojima su epizodne uloge ostvarili Sergej Trifunović, Bogdan Diklić, Branimir Popović i Branka Selić. Krvavost i besmislenost sukoba nešto je banalizirana glumačkim lamentiranjem o beskorisnosti rata, a nekoliko brutalnih scena izrežirano je predramatično, no ovo je zabavan antiratni film, svakako najbolji srpski u 2008.

Preporuka: Ne propustiti.

-MI NIKAD NISMO BILI U VENECIJI

(Nikoli nisva šla v Benetke)

Blaž Kutin, Slovenija


Verovatno najoriginalniji i najsvežiji film prošlogodišnje ex-Yu produkcije, rediteljski je debi Slovenca Blaža Kutina i istovremeno najzapostavljeniji i najpotcenjeniji regionalni film koji je prepoznao jedino Sarajevo Film Festival, uvrstivši ga u konkurenciju. U samo 62 minuta Kutin uspeva da razvije emotivno razornu priču koja, ako je poređenje neophodno, po rediteljskom metodu najviše podseća na rane radove Larsa fon Trira. Minimalni, gotovo nepostojeći pokreti kamere omogućili su odličnim glumcima Aljoši Ternovšeku i Ivi Krajnc da se kreću unutar kadra, ali i izvan njega, i pokažu svu raskoš svojeg međusobnog odnosa, ali i odnosa prema situaciji u kojoj se nalaze. Moćne minimalističke scene bez puno razgovora i potpuno lišene patetike otvaraju se gledatelju mic po mic, da bi tek ona finalna potpuno objasnila ovakvu dramaturšku odluku redatelja. Veliki film u malom pakovanju.

Preporuka: Ne propustiti.

-SNIJEG

Aida Begić, BiH/ Nemačka/ Francuska/ Iran


Nakon nekoliko loših ili prosječnih bosanskohercegovačkih radova, ovaj je pravo ugodno iznenađenje u balkanskom, ali i europskom filmskom svijetu. Jedini regionalni film koji se probio u svetu Gran prijem prestižnog programa Nedelja kritike na festivalu u Kanu, Snijeg mlade sarajevske rediteljke Aide Begić je priča o selu u istočnoj Bosni neposredno posle rata u BiH, gde su svi muškarci pobijeni a ostalo je samo sedam žena, četvoro siročadi i jedan starac. Snaga istočnobosanskih žena koje čekaju svoje muževe, ali i tako ljudska kolebljivost reže se nožem iz svakog kadra. Begićeva je i pored nekih dramaturških nedostataka čvrstom režijom i izuzetnim radom sa glumcima snimila film snažne emocije i upečatljivog vizuelnog izraza.

Oliver: Meni je ovdje ponešto zasmetala moralka o dobrim patnicima i zlim agresorima gdje se zna kako bi trebali završiti, ali bez daljnjeg ovo je jedan od tri najbolja filma nove BiH kinematografije.

Preporuka: Treba gledati.

-IZA STAKLA

Zrinko Ogresta, Hrvatska


S Ogrestom je sve čudno. Zanatski je najsuvisliji hrvatski redatelj, dramske situacije su mu vrlo dobro riješene, odnosi među likovima dosta jasni, a očit je i dodatni rad s glumcima, međutim Ogresta pada u samoj bazi – scenariju i usudu da napravi išta više od onog što mu je vlastiti život nametnuo kao moralni tank. Priča o ljubavnom trokutu je dobro izrežirana, ali je to vrlo malograđanski i vrlo prosječni trougao, prepun kršćanskih naravoučenja o prijevari, laži i obitelji, gdje se loši obavezno kaju, a dobro uglavnom pobjeđuje. Šteta je što redateljske uzore nije tražio među suvremenim europskim redateljima poput Nuri Bilge Ceylana (Tri majmuna) ili Christiana Mungiua (4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana), već među biblijskim koralima i lokalnom popadijom.

Preporuka: možete pogledati.

-ČETVRTI ČOVEK

Dejan Zečević, Srbija

Četvrti film Dejana Zečevića (Kupi mi Eliota, nepravedno potcenjeni slasher horor T.T. Sindrom, trash komedija Mala noćna muzika) definitivno ga potvrđuje kao jednog od zanatski najboljih srpskih reditelja mlađe generacije. Vrlo dinamičan politički triler, iako nejasne i pritom već viđene priče, pokazao je kako i srpski žanrovski film može i da ima ozbiljan broj gledalaca (oko 80.000) i da osvaja nagrade po međunarodnim festivalima (ukupno 16, zaključno sa nedavnom nagradom za najbolju režiju na festivalu u Orenburgu u Rusiji). Vrhunska uloga Nikole Koje.

Oliver: Nisam baš ljubitelj svemogućih nadlikova, pa makar to bili i super istrenirani specijalci na tajnom zadatku. Iako sam ga lako gledao, ostao mi je osjećaj o hiperproduciranoj malo boljoj krimi-sapunici.

Preporuka: Možete pogledati (Vladan), a i ne morate (Oliver).

-MILOŠ BRANKOVIĆ

Nebojša Radosavljević, Srbija


Iznenađujuće osvežavajuć film za srpsku kinematografiju koji pokazuje kako se, za razliku od preskupih filmova sumnjivog kvaliteta tipa Čarlstona za Ognjenku, sa veoma malo novca može napraviti zanimljivo ostvarenje. Iako preopterećen brojem tema strpanih na jedno mesto (tradicija, prostitucija, narkomanija, homoseksualnost, vera, dokumentarizam, težak kriminal), Miloš Branković je dobro režiran, izvanredno snimljen (Miloš Kodemo) i sa veoma dobrom glumačkom podelom koju predvodi izuzetni, potcenjeni Miloš Vlalukin (upečatljiva uloga u Sutra ujutru Olega Novkovića).

Preporuka: Možete pogledati.

-TRI PRIČE O NESPAVANJU

Tomislav Radić, Hrvatska

Oliver: Autor savršenog diskonuiteta (genijalna Živa istina iz 1972. i Što je Iva snimila 21. listopada 2003. iz 2005. i užasni Holding iz 2001.) nije se uspio održati na nogama i s ovim djelom, navučenim na dugometražnih 80 minuta, iako bi sasvim fino mogao funkcionirati na srednjemetražnih pedeset. Dobro zamišljena priča i solidan casting upropašten je predugim scenama i inzistiranjem na živciranju gledatelja s potrebom da bude originalan, ali ne i osobito gledljiv. Ujedno i potrebom da bude hrabar prikazujući dosad zabranjena mjesta u hrvatskom filmu (zamislite, žene se brišu nakon pišanja, muškarci peru i jaja kad se tuširaju, ima i sisa, seksualne disfunkcionalnosti, povraćanja i prđenja), ali često potpuno bespotrebnih. Ujedno je zaboravio da se njegovi likovi, potpuno uobičajeni u svojoj nesanici, nikad ne bi ustvari tako ponašali. Ipak, bez obzira na sve falinke, Radić je pokazao da se može napraviti i drugačiji film.

Vladan: U pokušaju da snimi evropski art film u maniru Erika Romera ili Kloda Šabrola, Radić je posegao za potpuno neuverljivim likovima i nemotivisanim postupcima istih. Ne samo da je dosadan, ovaj film je i izuzetno iritantan. U tri priče o ljudima koji ne spavaju iz sasvim nejasnih razloga (osim žene koja ne želi da doji dete jer neće da joj se izobliče sise, pa ono besomučno plače i više od pola ovog predugog filma cepa bubne opne gledaocu, a onda počinje da ga doji kad shvati da je muž vara - što je samo po sebi vrlo neuverljivo), zabavno je gledati samo babu koja ima staračku nesanicu.

Preporuka: Možete pogledati (Oliver), a i ne morate (Vladan).

-LJUBAV I DRUGI ZLOČINI

Stefan Arsenijević, Srbija/ Nemačka/ Austrija/ Slovenija


Nestrpljivo iščekivani celovečernji prvenac izvanrednog reditelja kratkih filmova Stefana Arsenijevića ispostavio se kao razočaranje. Iako ima ozbiljne produkcione vrednosti i Anicu Dobru, ima i neuverljivu priču i Vuka Kostića. Uočljivi momenti praznog hoda i dramaturčki nedostaci, kao i neki likovi za koje se ne zna šta traže u ovom (ili bilo kom) filmu, pokazatelj su da sjajni reditelji kratkih filmova ne moraju nužno biti i dobri reditelji celovečernjih. Ipak, Arsenijeviću treba pružiti makar još jednu šansu, prvi mačići se u vodu bacaju, osim ako nisu gorepomenuti Mi nikad nismo bili u Veneciji ili Snijeg. Uostalom, na listi imamo i reditelje koji nikada nisu napravili dobar film, a i dalje snimaju i dobijaju novac od države.

Preporuka: Ne morate gledati.

-KINO LIKA

Dalibor Matanić, Hrvatska


Vladan: Pošto je opšte poznato da Hrvati ne gledaju hrvatski film (kao ni Slovenci slovenački), 20.000 prodatih ulaznica u Hrvatskoj za Matanićev najgori film deluje kao naučna fantastika. Za to Matanić može da se zahvali živoj legendi bezumnog katolicizma Don Anđelu Kaćunku i nekolicini feminističkih organizacija koje su ovaj, blago rečeno, slab film besplatno izreklamirali. Navodno kontroverzna scena u kojoj se debitantkinja Areta Ćurković gola valja sa svinjama jer je nijedan muškarac ne želi, a ispostavlja se da je ne žele ni svinje, potpuno je nepotrebna jer je ta činjenica jasna i bez te scene. To je samo “vrhunac” jednog prilično besmislenog, manipulirajućeg i kvaziumetničkog izgovora za film.

Oliver: U pokušaju da što vjernije ocrta ličku pripizdinu i njihove bezmalo čudne mikro-običaje, Matanić je zaboravio oporosti zabačenog sela dati i bilo kakav dignitet, pa je ovaj čudan zabrđanski patchwork završio tek kao dosta neujednačena kombinacija slapsticka i drame s više ili manje dobro riješenim pojedinačnim situacijama. Inače najbolji hrvatski glumac Krešimir Mikić, kao i poslovično dobar Ivo Gregurević dali su tek pola od onoga što mogu, a isplivala je sjajna debitantica Areta Čuković i uvjerljiva Jasna Žalica. Ne slažem se da je ovo Matanićev najgori film i cijenim njegovu odluku da pažnju posveti zabačenim krajevima (kao i nekim autentičnim rješenjima kao što su tvrdoglavost, rigidnost i nemogućnost socijalizacije….), ali bi volio da su drugačije riješeni.

Preporuka: Ne morate gledati.


-NIJE KRAJ

Vinko Brešan, Hrvatska / Srbija

Ovdje je riječ o pokušaju da se bude duhoviti balkanski redatelj iako to zapravo nije, a veliki budžet dozvolio mu je da sate krana i snimateljskih šina koristi preko svake mjere, vozajući kameru svud po stanu, brdu, garaži i svadbama. Navučeni dijalozi, nesuvisla podjela uloga (zgodni glumci prije dobrih), kaotična dramaturgija i iritantna glazbena tema, upilali su preko svake mjere, a niti jednoj situaciji nismo uspeli ozbiljno povjerovati.

Preporuka: ne morate gledati.

-BLEDI MESEC

Ljubiša Samardžić, Srbija/ Hrvatska

Neumorni Samardžić koji očito ne može da ne radi, stigao je do poslednjeg dela trilogije o Savi Lađarskom godinu dana pre nego što je Đorđe Balašević počeo da snima svoj film o Vasi Ladačkom. I dok je prvi film, Jesen stiže dunjo moja, uspeo da proda oko 120.000 ulaznica, a nastavak Konji vrani totalno propao, potpuno se izgubilo interesovanje za poslednji deo Bledi mesec. Iako je film donekle napredak u odnosu na Konje vrane, Samardžić bi zaista trebalo da se drži glume u kojoj je fenomenalan i produkcije za koju je više nego sposoban (Ubistvo sa predumišljajem, Kaži zašto me ostavi, Noć u kući moje majke, Bulevar revolucije). Još da vidimo kako Balašević režira.

Preporuka: ne morate gledati.

-ČITULJA ZA ESKOBARA

Milorad Milinković, Srbija

Vladan: Treći Milinkovićev film (Mrtav ‘ladan, Potera za srećkom) ponovo je crnohumorna, pitka komedija bez velikih pretenzija. Iako ne naročito duhovita, ipak drži pažnju i sasvim je pogodan materijal za gledanje ako nemate ništa pametnije da radite. Ono što je možda najbolje kod ovog filma je činjenica da je prodao oko 135.000 ulaznica u Srbiji, dok je Čarlston za Ognjenku (sniman nekoliko godina i sa budžetom od, verovatno, nešto manje od 5 miliona eura, vidi ispod) prodao 160.000.

Oliver: Izgleda da je prenamjena Željka Mitrovića u producente dugometražnih filmova za kvantitetu srpske filmske produkcije važan potez, a njegove će pare i cijela medijska industrija koju vuče, neminovno dovesti u kina i nešto veći broj ljudi (koji, btw, u Hrvatskoj izgleda potpuno nestvarno). Duplo manja Hrvatska (nešto više od 4 milijuna duša), dobacuje do 8 – 10 puta slabijih box-office rezultata i za puno bolje filmove. S druge strane, ni ovdje se ne mogu oteti dojmu da gledam produženu kaotičnu sapunicu prepunu općih mjesta o pretjeranim mafijašima u kombinaciji sa željom da se zabavi gledatelj, ali ne i napravi ozbiljan film. Naivna rješenja i gluma koja je ostavljena diskutabilnom talentu popularnih likova naše (srpske i hrvatske) soap scene (Bitorajac, Garbajs, Ćetković…), ali ne i redateljskim intervencijama, može opravdati, baš sapunicu, ali ne i ozbiljan film.

Preporuka: Ne morate gledati

-ČARLSTON ZA OGNJENKU

Uroš Stojanović, Srbija

Da se od ovog filma nije toliko očekivalo, možda ne bi bio toliko razočaranje. Posle svih mogućih probijenih rokova i budžeta, dobili smo bledu komediju koja jeste pomerila tehničke standarde u regionalnoj produkciji, ali i izgubila sve prednosti koje je originalni scenario imao. Film zaista izgleda i zvuči fenomenalno, ali sva ta CG animacija, muzika Šigeru Umebajašija (2046 i Raspoloženi za ljubav Vong Kar-Vaija, Kuća letećih bodeža Žang Jimua), scenografija Veljka Despotovića i fotografija Dušana Ivanovića jednostavno dosade posle 15 minuta. Završne scene ne bi pustio ni filmaš-amater, dok već oko sredine čak i najbolji gegovi srpskih komedija postanu nezanimljivi. Uz to, potpuno mi je nevjerojatno da su u zabitom selu bez muškaraca baš sve djevojke takve ljepotice (ali uglavnom ne i dobre glumice), čime se stječe dojam da su ustvari dio dizajna filma, ali ne i relevantni likovi koji bi trebali nositi priču. Gledalac ipak traži priču, dinamiku, likove, jednom rečju: dušu. A to ovaj film nema.

Preporuka: ne morate gledati.

-NIČIJI SIN

Arsen Anton Ostojić, Hrvatska


Mislili smo da su pretjerane, neuvjerljive priče iza nas i da se redatelji neće usuditi napraviti nešto ovakvo. Šesterostruki pulski pobednik zapravo je katastrofalno patetična, očajno režirana i užasavajuće montirana priča o bivšem hrvatskom dragovoljcu, invalidu sa PTSP-om, koji, navodno, traga za sopstvenim genetskim i nacionalnim identitetom. Prevarili smo se i shvatili da još neko vrijeme nećemo natjerati Hrvate da idu gledati svoje filmove u kinu.

Vladan: Po scenariju hiperproduktivnog hrvatskog dramskog pisca, scenariste i kompozitora Mata Matišića (Nije kraj, Infekcija, Fine mrtve djevojke), Ostojić je uspeo da skrene pažnju sa relativno bledog debija Ta divna splitska noć, napravivši film koji apsolutno nervira gledaoca od početka do kraja. Primer kako se muzika (takođe Matišić) u filmu ne koristi, ipak je osvojio nagrade za najbolju muziku, film, režiju, ton, vizuelne efekte i glavnog glumca (solidni Alen Liverić) na hrvatskom nacionalnom festivalu u čijem žiriju nije bilo nijednog reditelja (svi pozvani reditelji su odbili učešće) niti stranca (pravi primer zaglupljujuće nacionalne hrvatske kulturne politike - doduše, Hrvatska za razliku od Srbije makar ima kulturnu politiku). Ali u žiriju je, pored dvoje glumaca, jednog filmskog teoretičara i jednog književnika, bio i jedan montažer od koga bi se valjda očekivalo da primeti neverovatne, kardinalne montažne i continuity greške, tako da se stiče utisak da ni reditelj ni žiri nisu pogledali konačnu verziju filma.

Oliver: Patetična postratna stvarnost (Srbi, Hrvati, političari, prijevare, kurve, ratni profiteri, nemoralnost, izbjeglice, povratnici, propali brakovi, prolupali likovi…), sve je nabudženo tu, samo nema filma o kojemu se može reći puno dobroga. Vrlo dobar glumac Alen Liverić pogrešno je redateljski vođen, dobri kadrovi nemušto su izrezani u simbolične predoslovne sekvence i kadrove (ne možete vi to sami shvatit ako nije u krupnom planu 100 puta), a svaka glazbena tema vam ima objasniti i kako bi se trebali osjećati kad već to nisu mogli glumci i redatelj nekim profesionalnim zahvatima. Ničiji sin kombinacija je kazališne predstave i loše sapunice, prepun dramaturških i montažnih grešaka, koje pristaju studentu neke akademije, ali ne i profesoru na istoj. Ne razumijem zašto je pokupio tolike nagrade u Puli i vodi me misao da počnemo malo analizirati i festivalske žirije.

Preporuka: Ne morate gledati.

-ZAPAMTITE VUKOVAR

Fadil Hadžić, Hrvatska

Oliver: Prestao sam vjerovati u filantropske poteze Ministarstva da dijele novce kako bi se stariji redatelji imali čime igrati dok su u penziji. Što bi rekao Vladan, pravi partizanski film sa svim ideološkim mrcvarenjima o dobrima i lošima.

Preporuka: Ne morate gledati.


-NA LEPOM PLAVOM DUNAVU

Darko Bajić, Srbija

Vladan: Reditelj koji je svoj poslednji pristojan film Početni udarac snimio još 1990. godine svojim novim delom je uspeo da dođe do stvaralačkog dna i ostaje nam samo da se nadamo da će tu i ostati i odustati od rediteljskog posla. Krajnje neuverljiva priča, kvaziumetnički pristup, bačena glumačka ekipa i jadna, takoreći isfronclana atmosfera čine ovaj film jednom lošom, razvučenom i nepotrebnom kabaretskom predstavom na 35mm. Da Bajić nije preuzeo i sredio bioskop Balkan, za šta smo mu zahvalni (zaista bi trebalo da se drži prikazivanja umesto režije), teško da bi ovaj film igrao na redovnom repertoaru duže od pet dana.

Preporuka: Ne morate gledati.

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: