Jugo-sfera

Zaista je najveći problem našeg društva izborni zakon. Zanimljivo je da nakon ljudi okupljenih oko Markićke, gong istodobno kreće sa sličnom inicijativom, što je znak da elite pokušavaju relativizirati i minorizirati pokušaj promjene ove vrste. Mnogi to ne vide tako, pojašnjavaju da se nisu do sad,tobože, stekli uvjeti, ali je očito da će elite lakše i prije raspisati referendum o ćirilici, nego o promjeni izbornog zakona. Ako netko nakon dva desetljeća „demokracije“ sumnja u ovu konstataciju, neka se pokuša kandidirati na bilo kojim izborima, pa će mu u kratkom roku sve brzo biti jasno.
Ipak, čak i ova preferencijalna fora ne jamči promjenu političke zbilje. Na žalost, reći će političari, odlučuje narod, pa su izbori, koliko god bili kontrolirani i manipulirani, opet svojevrsni vrhunac krize upravljanja društvom. Koliko god neki čelnik, lokalni i li državni, stranački, bio sposoban i karizmatičan, pogotovo kad se radi o slaganju liste, opet podsvjesno zna da sve može krenuti u krivom smjeru. Zapravo teoretski može. Da izađe 80% birača i kaže svoje mišljenje, onda bi to zaista bilo tako. Ovako se birače demotivira, svjesno i namjerno, kako bi odlučila motivirana manjina, koja u konačnici u našem plemenskom društvu ima neke koristi. Već sam spominjao i uvijek se može dokazati stranačko zapošljavanje, sređivanje kredita, mirovina, namještanje poslova i natječaja, financiranje udruga i poticanje ovisnosti o svim razinama proračunskih sredstava.
Rješenje je zapravo jednostavno. Prvo se treba osigurati velika izlaznost birača. To se ovakvim odnosom snaga nipošto neće postići, a i mijenjanjem izbornog zakona u korist osobe, a nauštrb stranke, opet se pogoduje medijski isturenim igračima. Stranke će ionako svoj posao terenski odraditi, gdje HDZ-u nitko ne može ništa.
I onda bi od ove inicijative ostalo razočaranje glasača koji su ionako malodušni, i teško da ih veliki list na glasačkom mjestu može motivirati da uopće pronađu osobu za koju bi dali glas. Opet napominjem da će stranke sigurno odraditi teren.
Dakle, osigurati veliku izlaznost birača može se na dva načina: milom ili silom. Milom bi bilo korištenje biračkih popisa u svrhu poticanja izlaznosti na birališta, npr. glasač koji je na popisu izlaskom na glasanje u sustavu dobije kvačicu, koja mu onda znači da će besplatno moći dobiti npr.osobnu iskaznicu od države. To je milom i može se modificirati, ali je mislim ideja jasna. Silom se može utjecati na glasače tako da neizlazak na glasanje povlači kaznu, npr.200 kn ako se ne pojaviš, tj, ne obaviš svoju ustavom zajamčenu građansku dužnost. To mi kažu da nije baš pametno (zbog kontraefekta izazvanog inatom), ali bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti koliko bi porastao postotak nevažećih listića ovakvim pristupom.
Poznato je da neke zemlje imaju ovakav zakon. Politika naime traži legitimitet, a on se jedino može dobiti velikom izlaznošću. Stoga savjet svim inicijatorima promjene izbornog zakona: ne treba mijenjati zakon zbog političara, već zbog naroda koji političare bira. Uvijek se smetne s uma da su političari slika i prilika društva koje ih bira. Za razliku od šutljive većine, brbljava manjina se uvijek pobrine za sebe.
Možda bi ovakva promjena značila seobu političara iz stranke u stranku svaki izborni ciklus, ali ime + odgovornost + velika izlaznost =jamči vrlo jasnu budućnost za one koji u politici traže vlastitu korist. Kada bi se konačno sredili birački popisi, motivirali ljudi da izaberu najbolje od slabe ponude, kroz dva ciklusa izbora sigurno bi došlo do pomaka. Narod bira političare, političari nikad ne bi birali narod.

Šah je u bivšoj Jugi bio popularan. Igrali su ga svi i svuda, od kućanica do vojnika, od seljaka do radnika. Klubovi su nicali kao dobrovoljna vatrogasna društva poslije kiše. Često se neki drugi sportovi uspoređuju sa šahom, pa kad čujem da je npr. mlađi Mamić odigrao tvrdu, šahovsku utakmicu sa Kekom, dođe mi da umrem od smijeha. Povijesne bitke analizirane su šahovskim rječnikom, a vojskovođe tada povlačili poteze, često sa žrtvom gomile pješaka. Ako izgube, stisnu ruku i obećaju opet na megdan, kad se malo priberu.
Stidljivo se na Radmanovoj tv pokrenuo šahovski komentar. Čisto iz očaja, sa naočitim šmrkavcem u glavnoj ulozi. U nekoliko večeri, pokazalo se, nije iščeznuo interes za šah, već je publika zabavljena nečim drugim, često preživljavanjem. Dobrim kritikama oduševljeni šefovi, ponadali se da će šah biti teleporter u neka prošla vremena, za priprosti puk propale države. Pa kad gutaju poteze na malim ekranima i analogijom predviđaju predstečajne nagodbe, s kolikom žrtvom će se velemajstori dočepati veće dobiti, pardon, pobjede u partiji, sjetit će se oni kako je nekoć bilo bolje. Ponadali se da će i u 24 sata konačno ispod obnažene Sare iz Ukrajine još stidljivije osvanuti crno-bijela ploča s postavljenim problemom, kojeg treba u četiri poteza matom svršiti. Ponadali se da će penzići na otvorenom organizirati turnire, a djeca umjesto školice crtati table te svojim roditeljima (po klupama spavaju) glumiti žive figure po parkovima: kad se skupe – de da bacimo jednu. Čak su iz tekstilne industrije obećali izbaciti liniju za djecu šaholjupce, a Maras brže bolje objavio da ne moraju državi platiti porez u sklopu „naplati pa plati“.
Možda bi se i uspjelo u nakani, da se ponovno bratimimo, mi u regionu, preko šaha, kao nekoć Ameri i Kinezi preko ping-ponga…a ono mućak. Shvatili stari lisci što se kuha, pa se već oronuli Kovačević povratio iz penzije, brže nego onaj prognozer na Novoj tv, što lupeta po narodnim izrekama. Smislio đingl, opremio studio, pozvao goste, obrijao i bradu i glavu…i ono kur...
Prestali ljudi gledati šah. Vratili se na sapunice i preživljavanje, a san o bratstvu i jedinstvu, o ujedinjenju naših naroda i narodnosti šahovskom diplomacijom kao rukom odnesen, tj.otpisan računom posebnog leta vladinog aviona iz Turske.
Povukoše tada potez vrijedan divljenja. Smislio ga Skoko iz Josipovićevog stožera, a podržao Kolindin glasnogovornik Pavić (da, onaj nekoć pomoćnik ministra poljoprivrede, između ostalog i zbog njega danas seljaci ne igraju šah)…neka šahovska tabla bude crveno-bijela! Slušaj, logično je. Zadovoljili smo tako domoljubni aspekt: branitelji će popiz…za šahom. Komunisti će konačno dobiti satisfakciju, ionako je crna vukla na ustaše. Lopoljubima iz HDZ-a je svejedno, bitno da se lova vrti, čak su domislili kako bi bilo efektno da namjesto crvenog kralja bude Titina mikro-bista, a bijeli nek bude Tuđman(to zbog bolje prodaje kompleta), ali su se na kraju predomislili jer je dio predsjedništva inzistirao da bude obrnuto…tko bi udovoljio svima.
Sveta Mirela je predložila da figurice-kraljice budu Severina svakako i npr.Rozga, bez obzira na boju, ali su naše dvije stožerne stranke glatko odbile prijedlog, pravdajući se razlikom u godinama. Onda je predložila da kupci ovog šahovskog kompleta dobiju spakiranu vrećicu trave, što je bez rasprave usvojeno jednoglasno (nitko se nije htio zamjeriti Sinčićevim biračima).
Usput, izlazim na sve izbore, nikad nisam glasao za pobjednika predsjedničkih izbora, tako da sam po tom pitanju u dvojbi, koga bi da izgubi..Josipović bi mogao biti luzer stoljeća (koliko je lik očajan, počeo je obećavati i regije, i preferencijalno glasanje, još da obeća svakom rođenom Hrvatu dvije milje kuna iz proračuna, mjesečno, do smrti…pa stvarno, Ivo, ne lupaj), ako popuši dobivenu partiju s konjem viška(premijer), a Kolindicu bi Karamarko žrtvovao da dobije bolju poziciju za završnicu kancelarske završnice. Kujundžić je predao partiju kad je izjavio da je za cjelovitu BiH, a već spomenuti travar Vilibor(čitaj Pernar) vrijedi koliko i poništenih listića u drugom krugu…koliko i Laburisti, koliko i Orah…
Ozbiljno, ponosan sam što ljudi izlaze na izbore i glasaju protiv HDZ-a i SDP-a. Postotak je prešao 20%. Ja bi se, poštovane elite, zabrinuo!

I-na-u-gu-ra-ci-ja. I NA(ma ga)UGURA(še, to je tradi)CIJA. Osupnut današnjom ceremonijom, koja tako odiše tradicijom, od odabranih boja do pristiglih gostiju, uskliknem, U BOJ! Kolinda je plakala, kažu, savjet joj dao Božidar Alić, a medijski popratio Jutarnji. Oprostite mi što nemam američki gen, pa ne važem predsjednički govor, riječ po riječ, već iz rečenog iščekujem lica koja traže autora. I žao mi je što iz ovakvih cere-monija vidim priliku da posprdam politiku naše mlade države u cijelosti. Ovo danas, s dubokim pečatom nove predsjednice, redateljskom palicom, podsjeća me na njezino vjenčanje, koje nikada nisam vidio. Alanfordovski zaključujem kako ni ova elita ne misli uzimati od svojih, ni od onih na drugoj strani, već od nas, nas u međuzemlju, koji razmišljaju o pakovanju cekera i odlasku u neku nigdjezemsku, gdje su najveći problem karikature i karikaturisti, a ne isplata plaća i lopovluk.
Sam „izbor“ gostiju pokazuje što možemo očekivati. Još više izrazi lica. Vožnja donji-gornji grad, s naglaskom na to tko je kupio kartu, tko je išao ispred koga, visoke štikle u fugnama cigle, kraljevsko plava predsjednica stopljena s binom…i Ero s onoga svijeta. Toliko simbolike, pogotovo u simbolici. Zamislite kojim se poslom bavio Ero. Dobro nije posao, više prikupljanjem naivaca, i komunikacijom s onostranim…predsjednica je inzistirala na direktnom linku sa Tuđmanom. Vjerujem da neće sanjati promjenu imena Dinama u nešto drugo. Ovce ipak ostaju ovce. Ero Grabar Kitarović.
Publika na lijevoj strani k'o začuđeni svatovi, ili kameni…mrmljaju kako su imali sve, a sad im izmiče i govor o stanju nacije, inače posao predsjednika Vlade. Jedini mu posao, govor, tlapnja…tek između redova, među lijevom stranom, potiho, supruga ministra Jakovine sprema ustavnu tužbu. Čula je kako za vrijeme prisege, a čuo je i Josipović, Kolinda nije rekla „predsjednica RH“ već „predsjednik“, pa očekuje da će Ustavni sud poništiti prisegu.
To očekuje i saborska većina, koja je u radnoj verziji promjene izbornog zakona predlagala svojim koalicijskim partnerima članak prvi:“da se na izborima može kandidirati samo jedna lista, ona SDP-a“. Jedini problem bio je kako dobiti 76 ruku. Do navečer, ugurali se u taj prvi članak i HNS i IDS i SDSS…pa su odlučili iznova razmotriti damage control uvođenjem preferencijalnog glasa s višim pragom od crkvenog tornja. I gle čuda, zabranom kandidiranja lica koja imaju na duši sukob sa zakonom. Kako im pisanje tih zakona ide od ruke, bilo bi čudno da nakon cijelog mandata u uporabi ostane i jedan. Još veći problem za one koji nisu u SDP-u je kako proći u sabor, a zadovoljiti žene. Ne mislim doslovno, već kvotu od 40%. Neki zaista ozbiljno shvaćaju svoj posao i ne bi ga htjeli prepustiti ženama. Nema ih dovoljno, žale se.
Dok nam mladi odlaze u svijet, škole ostaju prazne…estradne zvijezde se sve više balkaniziraju. Shvatili da je tržište Hrvatske premalo za njih, a europsko ionako ne razumije naš mentalitet, kojim se tako dičimo. Eto reklame Croatia osiguranja…od svih scena „našeg načina života“ nema ni jedna jedina scena rada, posla, samo zaj…
Prvo što političar pomisli kad dođe na vlast su idući izbori, kako ih dobiti. Mnogi pomisle kako je demokracija dobra dok su oni na vlasti, a ne valja kad je netko drugi. Mislim da i ovi nisu daleko od povratka totalitarizmu, internom jednoumlju i sebeljublju. Toga je bar premijer pun.
Baš me zanima kakav će to treći put izmisliti Josipović, i u koje more se to njegovo ulijeva.

Razvidno je kako SDP misli voditi kampanju za predstojeće izbore. Razlika u odnosu na HDZ i ostale (namjerno ne pišem desne, jer to ne postoji, kao ni lijevo) stranke konstantno se naglašava na čas otvoreni, čas prikriveni način. Nekoliko je eklatantnih primjera kako komunisti pokušavaju jugo-nostalgijom pridobiti birače, s pravom spremne na apstinenciju.
1. Na dan republike 29.11.2014. u Zagrebu koncert Andrije Bočelija. Već je opjevana praksa HDZ-a da javnim novcem financira vlastite derneke. Ovi to rade pažljivije, čak ni ne skrivaju, a kad ih prozovu, onda kažu da je sve transparentno, pa svi za to znaju. Ako želiš nešto sakriti, najbolje je tamo gdje nitko neće tražiti, a to je na vidljivo mjesto.
2. Kad već nisu izmislili Valentinovo, već pandan imaju u Danu žena, red je i da održe nekakav koncert. Dovoljno je prolistati medije i pronaći čitavu silu događanja u korist revitalizacije jugo-nostalgije preko, u biračkom tijelu brojnijih, žena. Ako već mora biti i Valentinovo, neka dođe Zdravko Ćolić.
3. X faktor Adria. Kako nema razlike među medijima u veličanju bivše države, tako je i novi šou u tu svrhu pokrenut. Reći će netko da je tržište Hrvatske premalo da taj faktor bude samo naš. Ipak, pravdanje financijskim razlozima izmislili su mafijaši, koji su još za vrijeme rata trgovali sa svima koji imaju lovu. Pokretanje zabavnih programa s ciljem veličanja i promoviranja regiona može imati i ima političke implikacije. Dovoljno je pogledati žiri i reklame, biti će to baš bratstvo i jedinstvo, s tim da je reciprocitet zajamčen kao i u bivšoj Jugi, skoro kao u Bosni. Očekujem da i Huljiću nađu neki srpski gen, ako već dokazano jest pragmatični „regionalac“.
4. Crno-bijeli svijet. To je trebala biti komedija s natruhama idealizacije prošlog sistema upakirana u tobože glazbenu seriju. Neprimjetno je prošla na državnoj televiziji, koja, umjesto reklama koji život znače, odavno reklamira samu sebe, plaćajući te iste reklame po vlastitoj tarifi. Ostaje sudu javnosti proniknuti što je osim pranja mozga i uljepšavanja slike o pokojnom maršalu bio cilj te serije. Jedina dodirna točka je cijena takvog sporta. Možda se netko sjeća Četveroreda, križnog puta u Vrdoljakovoj viziji, koji je po epizodi koštao točno kao i ovaj serijal o '80-tim – ravno milijun. Još jedan dokaz da nam glavne stranke imaju iste tarife, samo se razlikuju u „našima i njihovima“. Dio polivalentnih poduzetnika iz medijskog prostora, istina, radi sa svima. Nekako mi ideja o ovakvom serijalu baš priliči predsjedniku Vlade. Ipak je on u to doba plakao za Titom.
5. Prvo zdravstveni, pa građanski odgoj imali za cilj novo prosvjetiteljstvo. Neuki puk treba naučiti da bude odgovorniji prema državi. Takvi projekti, osim što za cilj imaju promociju Štulhofera, Jovanovića i premijerovih žena ipak je mač s dvije oštrice. S jedne strane uvodili bi red u poreze, transparentnost poslovanja, a s druge spomen pokojne države budi u puku nadu i povratak tradiciji nerada i kleptomanije, rada na crno i ostalih sportova. Edukacija da, povratak u prošlost – ne.
Dobro je spomenuti sad vidljiv treći put zmijolovca Josipovića. Sumnjam da će u njegovoj stranci naći mjesta mladi ljudi. To će biti koktel istrošenih figura kakav je i sam. Mogu li polučiti uspjeh na izborima – sigurno ne. Atletiko Madrid više nije iznenađenje. Brigu mora brinuti samozvana ljevica. Događa im se ista stvar kao svojevremeno pravaškoj sceni. Ako su Holy, Reformisti, Laburisti, Živi zid i ostali otpadak od ujedinjene ljevice, veseli me što nitko od njih neće prijeći prag. Žalosno je što tako educirani nisu učili iz povijesti, a ne znaju ni matematiku.
Za kraj, možda pitanje, kako bi organizirali i kojoj djeci bi omogućili besplatnu hranu u školama? Projekt koji je pokrenula fejsbuk učiteljica javnom samohvalom da plaća kuhinju gladnom djetetu otkrila je strašnu činjenicu. Onda se javila Tajči…onda udruge. Svi bi, ali nitko se ne želi javno izjasniti – koje kriterije da uzmemo u obzir. Čuo sam jedan dobar – tko ima mobitel, ne može dobiti besplatnu hranu u školi. I ovo mi vuče malo na jugonostagiju, kada su sva djeca bila ista, osim ona komunista.

Neću komentirati kvalitetu epizode Hrvatskih kraljeva na HRT-u o Borni i Ljudevitu. Ipak, zbog današnjih događanja, važno je uočiti identične, gotovo genski određene gluposti koje su činili naši preci, a onda povući paralelu sa sadašnjošću. Prije 1200 godina, u vrijeme Karla Velikog, onog što se krunio na Božić 800-te, naši preci su bili identični govnari, barem vođe, kao što su i ovi danas.
I tada je Hrvatska, a da za pravo nije ni postojala, bila pod vlašću dvije najjače stranke – HDZ-a i SDP-a. Fiktivna država, jer su nam tobožnju „državu“ vodili izvana krupni moćnici, iznutra mafijaši, i u svakoj prilici tradicionalno vidjeli mogućnost za vlastitu korist. To namjerno spominjem zbog bivšeg Josipovića koji pokušava s trećim, regionalnim putem, pa ga moram razočarati jer Hrvati ne znaju za pojam trećeg čovjeka, ali ne zato što u to vrijeme nisu znali brojiti preko dva.
Ljudevit nekako naginjaše ljevici, istoku. Dakle SDP-ovac. Bizantski špijuni i financijaši plaćali mu pobunu protiv Franačke, krupnog kapitala i fašizma, neoliberalnog kapitalizma. Njegov pak glavni stil borbe bio je spaljena zemlja, pa je često iz njegovih usta grmjelo „spali, spali“, kao u ostalom i danas. Nikako da ta priobalna šuma naraste, kad ju svako malo zapali neki pomahnitali piroman. Da je Ljudevit proistočnjak, odaje i trenutak susreta u bitci protiv Borne. Spasiše Bornu njegovi pretorijanci, inače bi zaglibio. Pobježe Borna, kao da gledam kroz prozor. Ljudevit uzvikne: „Borna, mamu ti j…, kukavico“. Povijesna je činjenica da Hrvati ne psuju kao Srbi, barem sam tako učio u školi, pa se dade zaključiti da Ljudevit ima malo istočnog štiha.
Ovaj drugi, Borna, liči malo na Kalmetu. Ne izgledom, već ponašanjem. Dobro, bio je i zgodan valjda, ali sposoban za sebe i svoje, to je čudo. Da je bio HDZ-ovac, zaključujem iz toga što mu nikako nije bio problem pregovarati s onim koji više ponudi, a tu je često znao otići na zapad, odakle se nikad nije vraćao praznih ruku. Da su sutra izbori, Borna bi u Dalmaciji dobio 90%, barem županiju, ako ne sve gradove. Vrlo je izgledno da je već Borna predao upravljačka prava nad INA-om i potpisao prvi dogovor o arbitraži sa Slovencima oko Pirana. I tako već dobro preko tisuću godina motamo se mi u bipolarnom poremećaju našeg hrvatskog bića. usput, Ljudevita su ubili u uroti koju je osigurao Bornin ujak.

Glupo bi bilo da ne spomenem odlazak doajena hrvatske politike tetka Vladu među savjetnike predsjednice. Namirisao je kraj, pa se povukao sam. Zamor materijala, ali lucidna glava. Ipak, pred sam odlazak u paučinu, dva-tri dana je zabljesnuo objašnjavajući svoju važnost u stvaranju ne Lijepe već samo Zgodne naše. Bila bi lijepa, da je nisu stvarali takvi kao on. Iz njegovih uvježbanih rečenica i nekih poznatih činjenica dade se zaključiti da nam je država stvorena u - birtiji. To može posvjedočiti njegova prva žena. Ono što je pak zanimljivo, to nije bila jedna birtija, već cijeli niz, te restorani. E sad nekom logikom može se zaključiti da je samo jedan čovjek bio uvijek i u svakom trenutku na svakoj pijanki na kojoj se stvarala država. A odakle mu informacija u kojoj se birtiji stvara država? I vrlo je vjerojatno da tetak isprva nije dobro podnosio stvaranje države, jer poznanici kažu da je pio Lavov. Pa dobro tko još, tko može popit, pije Lavov? Mislim da je tetak bio mućak.
Ono što sam naglašava, kao svoj „jedini“ propust u stvaranju Hrvatske je što, kao pravni stručnjak par ekselans, nije osigurao pravne mehanizme da bi se spriječila privatizacijska pljačka mlade demokracije. Pih. Vrlo je izgledno, da sam nije prilično osiguran informacijama o toj pljački, bio meta solidne istrage o ratnom profiterstvu, ako zbog ikoga i ičega, onda zbog Gucića. A volimo se hvaliti kako taj zločin, ratno profiterstvo, ne odlazi u zastaru. Šeks odlazi, sretan mu put.

Meni je ipak Ljudevit draži premda nisam SDP-ovac ni ljevičar, a srblje ne mogu smislit. Draži stoga što se borio za oslobođenje od podaničkog odnosa prema Francima, dok ove današnje SDP/HNS-ovce bi opet pod kontrolu Beograda. Doduše, Ljudevitovi saveznici Timočani bi se iz današnje perspektive mogli smatrati srbima, ali u 8. stoljeću Timoćani su bili sve samo ne srblji.
Nasuprot Ljudevitu, imamo izdajnika Bornu čije se izdajništvo iz novije povijesti gledano nikako ne može povezivati s HDZ-om, već isključivo SDP-om i HNS-om i njihovim ubačenim elementima u HDZ (Manolić, Mesić&Co).
Ako se netko bratimio sa srbljem i spašavao im guzicu od Bugara, to bijaše južnjak Tomislav kao što je i danas (Milanović) čiju vladu čini trećina srbalja. I Tomislav i Zoran su otprilike iz istog kraja pa nas to i ne treba previše čuditi.
Zajednička im je i želja da vladaju cijelim teritorijem na kojem navodno žive Hrvati zbog čega ih istinski Slavonci mogu smatrati agresorima kao i sve ostale koji su svoju vlast širili u medjurječje.
Opet treba uzeti u obzira da istinskim Slavoncima se ne mogu smatrati oni koji danas misle da jesu Slavonci, možda tek svaki peti ili deseti medju nama jer kao što znamo, stara Slavonija se prostirala sve do Velike i Male Kapele na jugu i Sutle na zapadu.
Zbog čega se danas Zagorci, Prigorci, Posavci, Gorani, Turopoljci, Moslavljani pa i Međimurci i mnogi drugi ne smatraju Slavoncima, nije mi baš jasno.
Nekome je očito cilj bio istisnuti slavonsko ime iz tih krajeva i uspjelo im.
Ako na sjeveru Mađarske imamo Slovakiju, na zapadu Sloveniju, zašto na jugu nije mogla opstati Slavonija usprkos činjenici da se cijeli taj kraj južno od drave pa do Jadrana zvaše 'tocius sclavoniae' i imadoše bana s identičnom titulom?

A o 'državotvornosti' onih južnih 'plemenitaša' koji se nisu mogli dogovoriti pa medju sobom izabrati novu hrvatsku kraljevsku dinastiju, bolje i ne govoriti, ili o spletkama njihovih potomaka s dovođenjem apsolutnih tuđina za vladare za koje su mislili da će samo njima ić' niz dlaku.

A izdajnike vlastitog roda i spletkare ovi su se u pravilu prvi rješavali.

I za kraj da apsurd bude veći, danas te naše velikaše više slave njihovi ljuti povijesni neprijatelji Ugri protiv kojih su radili.

Pravo je čudo da mi uopće imamo državu, ali bojim se da ćemo je vrlo brzo izgubiti nastavimo li ovako.
Tu ni sebe ne oslobađam odgovornosti.

p.s.
vidim da tvoje upise slabo tko komentira pa ako ti smeta ovaj moj upis poštovani chageru, s radošću ću ga obrisati.

Predmnijevam da je to zbog prepiske s Vilenjakom, pa glasim za oštrog ili slično...radujem se svakom mišljenju, pa i suprotnom.

Neka te to ne opterećuje jer koliko sam primijetio Vilenjak je prilično zlobno i zločesto stvorenje, a prema takvima moraš oštro.

Kamo sreće da je više takvih popu tebe koji su u stanju obračunati s kukavičjim podmetcima i remetilačkim faktorima kakav je Vilenjak.

Nas dva lako nadjemo zajednički jezik unatoč suprotnim mišljenjima, a on koliko vidim niti se osjeća Hrvatom, niti Slavoncem, a s mislima je više u Beogradu nego u Zagrebu ili Osijeku.

Neke uloge baš pristaju glumcima, kao da su za njih stvorene. Tako remake serije ili filma nema puno šanse, jer podsvjesno uspoređujemo lik s onim prije. Teško je Sherlocka Holmesa A. C. Doylea zamisliti drugačije doli J. Bretta ili Poirota A. Christy bilo kako osim D. Susheta. S našim ministrima je slična situacija.
Za novu Vladu, teško je zamisliti boljeg ministra branitelja, osim Crnoje, ili kulture Hasanbegovića. Jednostavno su rođeni za tu ulogu. Uostalom, i bivša ministrica vanjskih poslova Pusić se svojedobno hvalila, kako je rođena za tu funkciju. S takvim likovima je teško voditi diskusiju, oni misle da znaju najbolje.
Eto taj Crnoja, pa zar nije pravi. Ako bi se od svih članova HDZ-a sklepao idealni primjerak jedinke, Crnoja bi glasom, stasom i mentalnim sklopom zadovoljavao sve uvjete. Svakako je bitno da je bivši branitelj, bez toga ništa. Onda jedan nebitan detalj, ali se nekako provlači kao konstanta, ne mora biti rođen u RH. Idealni kandidati dolaze iz BiH, svejedno iz kojeg velikog slova. Očito da doseljeni Hrvati više vole domovinu od onih domaćih. Nije predsjednik Vlade izuzetak.
Trebao bi zatim biti umirovljenik, vojni po mogućnosti, jer takvi imaju vremena voljeti Hrvatsku. Valjalo bi da digne kredit, povlašteni, s minimalnom kamatom. Neka bude namjenski, zbog kamate, ali može se trošiti nenamjenski. Bilo bi dobro da mu lokalni čelnik daruje nekretninu. Pa neće valjda on, koji je stvarao Hrvatsku, platiti zemlju. Zemlja njemu duguje što nije tuđa, pa ova kompenzacija ima smisla. Onaj kredit treba otplaćivati, ali samo u postotku ostatka od invalidnosti. To je važno. I važno je da sa sobom povuče što više rodbine i znanaca, po mogućnosti da i njima sredi iste mirovine i slične kredite…i imamo klasičan primjer ministra koji neće razočarati zaduženi resor.
Ako je netko dvojio u motive HDZ-a i Mosta prije izbora, vrijeme će pokazati da dvojbe nije trebalo biti. Ne držim stranu SDP-u, oni su zaslužili izgubiti, ali sa velikom dozom sigurnosti tvrdim da ova i ovakva vlast ima jedan cilj: Onu Crnojinu “Pa, za sebe“.
Ne zvuči stoga čudnovatom izjava H. N. Srzić „ili mi, ili oni“. Doista je tako. Netko mora. Vele, preuzeti odgovornost. I nije baš tako. Više neodgovornost.
Danas će smijeniti šefa SOA-e. Uz gomilu grijeha koji mu se mogu staviti na teret, najveći je što našu predsjednicu nije upozorio da kontaktira sa Zdravkom Mamićem. Dobro, nije baš tako, više da je nije upozorio da kontaktira s osobom koja je pod nadzorom službe. Ali ljudi, vjerujem da u svačijem životu postoji osoba s kojom ne biste popili ni piće, kakav god da je razlog. Ja stvarno ne bih popio piće, niti bi volio biti u društvu s Mamićem. Ne bih volio imati ni njegov broj moba. Blago meni.
Ministar vanjskih poslova zabranio spomen regije. Kao da će to promijeniti stvar, percepciju. Neka malo pogleda, slušaj ovo, Al Jazeeru Balkans…kakav nered.

Da li to raspravljate o dr.mengeleu?

Političari su kao pelene, treba ih redovito mijenjati. To je citat, zapravo vic, koji je izrekao pokojni Robi Williams u filmu „Slučajni predsjednik“. Kako znakovito u današnjoj hrvatskoj zbilji. Ipak, zanemarujemo činjenicu, pa opet citat, „što je pravi problem“? To pitanje u zadnjim tjednima svaki političar u javnom nastupu, bilo u saboru ili zaskočen od medija redovito ponavlja. Zapravo ne pitanje, nego svi znaju što je problem, taksativno, nesvjesno, refleksno nabrajajući probleme našeg društva, a da nitko, baš nitko ne nudi ni polazište rješenja.
Milanović jedino može tražiti nove izbore, po svaku cijenu. HDZ mora ostati na vlasti, po svaku cijenu. Ako netko misli da političare briga što misli narod i što govore ankete, vara se. Zato mislim, a vrlo je izgledno, da do izbora neće doći. Sad, kako će to izvesti, nema veze, jer ionako znaju da bi rezultat izbora bilo loš za sve osim za Živi zid, a to nije dobro za nikoga, uključujući i njih same. Raspali bi se jadni, kao što su i mnogi prije njih.
Očekujte čudne kombinacije, pranje ruku iz nacionalnog interesa, ministre iz Tompojevaca…čekaj, to već imamo, sad su na redu drugi, još gladniji,neki koji će po mišljenje ići i do Kragujevca.
Usput će se zaboraviti sve one najave iz kampanje, kako su nam svima nužne reforme, kao nam je Hrvatska u srcu…sve to je nebitno, samo je opstanak važan, onaj goli.
Kako se govori o pomirenju, a da svađe uopće i nema pokazuje izbor ustavnih sudaca. Nije to prošlo zbog svijesti kako Hrvatska ne bi došla u krizu sustava, već je jedino bitno da se zadovolji kvota, pola meni pola tebi. Tako je najbolje, a očekujem u bližoj budućnosti takav rasplet, micanje lidera i SDP-a i HDZ-a i približavanje centru i jedne i druge opcije, uz realnu pretpostavku da će svaku novu vladu biti sve teže sastaviti, a oni znaju, imaju iskustva, svi ostali su diletanti.
Lakše je sklopiti vladu između Picule i Plenkovića, nego sa ovom sitnarijom i jednom ufuranom budalom, koji misli da je najpametniji. Kad dođe do toga, vrlo je vjerojatno da će se to zvati nacionalni spas ili jedinstvo. Vrlo skoro.
Podvući će rep i Ćorići i Pupovci, smješkati se slavodobitno, jer jedino na vlasti imaš nešto, u oporbi samo možeš cviliti o novim izborima. Pružiti si ruke i plesati kolo, može i žikino, jer novac i moć nema nacionalnost, to je samo predizborna šala. Nikome neće pasti na pamet ćirilične table, jer su ionako već davno postavljene i služe za galamu, i jedne i druge strane, a po birtijama će se ispijati cuga uz poznatu „Zašto smo se borili?“. I svi pobjeđuju.
Da mi je Karamarkov osmjeh, Žakovo srce, Kolindine sise, Šeksovo iskustvo, Božin izgled, Ivina kultura, Stipin vic, Šukerova probava, Mamićev nastup, Oreškovićev engleski, Pupovčev hrvatski…pobijedio bi na svim izborima.
Kurikularna reforma je prošlost. Ne zato što nije dobra, ili je, već zato što je stvar principa. Milanoviću je bilo bitno da ju vodi ateist i Boris, a ovima danas da ju vodi deklarirani katolik i Ivan. Nikome nije važan sadržaj, jer je zapravo samo bitno da se lova vrti, ali u pravom smjeru. Floskule o tome da će znanje izvući državu iz krize su samo floskule, jer se ponavlja da nas vode neznalice, svih vrsta. A poznato je i da se lakše dogovore šoferi, nego intelektualci. Dok Todorić traži 4000 radnika po petnaest kuna po satu, u isto vrijeme u Njemačkoj neto plaća sedam puta veća, za isto radno mjesto. I još te ne j… u zdrav mozak.

Ne pitajte Svetozara Tedeschi kako je došao do prvih milijuna maraka za vrijeme ex YU,preko Italije i Luxemburga,mafijaški.Sada je Emil Tedeschi jedan od najvećih poduzetnika u RH pa i dalje s svojom Atlantic grupom.Malo mu je tata pomogao,"sretno mu bilo"!

I mala djeca znaju da je santa leda vrlo zanimljiva pojava. Samo mali dio nje viri, ostatak je skriven pod vodom. Znaju to i putnici Titanika,tj. saznali su. Tako i naše vladajuće elite voze Hrvatsku s jednim veslom u ruci, na santi leda, a druga ruka na srcu, pardon, na unutarnjem džepu sakoa, držeći vlastiti debeli novčanik, da ne odskače previše.
Imajući u vidu kako klimatske promjene utječu na sante leda, izvjesno je da nam ni to jedno veslo neće pomoći. Iako je i maloj djeci s početka priče jasno da ni gumeni čamac ne moš' tako vozit. Nebrojeno je primjera u aktualnoj hrvatskoj zbilji koja pokazuje pravo stanje stvari.
Arbitražni sporazum. U sastavu:tri „neovisna“, jedan njihov, jedan naš. Tko imalo kuži analizu teksta, možda primijeti da iznašašće arbitražne komisije, oli suda, kako se voli zvati, neodoljivo podsjeća na balkansku kuhinju. Štoviše, u javnosti ne obraćaju dovoljno pažnje na detalj, kako su trojica neutralnih zaključili ono što su htjele i Slovenija i Hrvatska. Ako se netko konta u ovakve rabote, reći će da je to klasična vansudska nagodba, koju kompromisom donose obje strane. Baljezgarije o kompromitiranom procesu, kojeg nisu snimile naše službe, već austrijske, samo je u prilog zaključku: tu i tamo našu santu poguraju kud žele, jer nije Bog zna što. Slovencima tu i tamo izleti da će implementacija trajati dvije godine. Nisu dobili baš sve što su tražili, ali je bitno da su Hrvati dobili ono što je ionako njihovo – Jorasa i Svetu Geru. I mi zadovoljni. Argument Slovenije kako imaju manje mora od nas je tako uvažen, a Hrvatske, kako su i SDP i HDZ beskompromisni borci za teritorij mlade nam države, također. Da tomu nije tako, gužve na granici u sezoni bi bile do Salzburga.
Kupovina zrakoplova. Našao se general da kupi avione. To je bitno. Možda će naši biti jeftiniji od Talijana i Mađara, pa ćemo čuvati i Sloveniju. Sva sila medija upela se u transparentnost potrage za najboljim rješenjem. Grippen, Rafale…cijeli popis,slikaju, vozaju probne vožnje…i na kraju izaberu Amerikance. Čuda neviđenog. Možda bi i bilo tako da slično nisu prošli još neki utjecajni članovi NATO-a, koji su također birali, vozali, slikali, pa izabrali američku starudiju iz Minesote. Kako smo suverena i neovisna država, neću u detalje ovakvih pregovora, bitno je reći da je možda najveće bogatstvo vojske pilotski kadar. Kako naši već godinama vježbaju krila oluje, pa kad izvježbaju, odu van, pitanje je tko će vozit ta čuda?
Agrokor. Ljudi koji se više razumiju u velike brojke, kompanije koje su srasle s državnim bićem i pipke pustile u kapilarnom smislu do detalja, kažu da Agrokor nije ništa više ni manje dužan danas, kao što je bio prije pet ili deset godina. Ako je tomu tako, kako onda Ramljak spašava koncern Gazdin, ako je sve u redu? Tko je kriv što odjednom propada. Sve je to vrh sante. Ima veze sa Plenkovićem i njegovom neutaživom željom da pomogne Ukrajini da vrati okupirana područja u svoje krilo, ima veze sa bivšim ministrom vanjskih poslova koji se po tom pitanju ne slaže sa Plenikijem, ima veze s Karamarkom i njegovom Ruskom odisejom. Bitno je da Gazda postavlja guvernere, Vrhovne suce, ministre financija, koji se redovito izuzimaju od glasanja, kad dođu na red. Dobar si bio gazda dok si kupovao socijalni mir, dobivao firme za kunu, a nisi računao da će i stari dugovi doći na naplatu. E da je sad par šlepera jabuka i sokića, pa par tisuća šuškavaca plave boje, odmah bi bilo lakše. Ne bi morao platiti porez, ma nikada, a malim dobavljačima, ni u slijedećem koljenu. Kako će trakavica trajati još godinama, pet milijuna za istraživanje koliko je Agrokor dužan je dobar početak. Samo nije dovoljno. To je tek pet traktora na Belju.
Modrić bi napustio repku. Ne može čovjek vjerovat kolika smo govna, pa mu želimo spakovat utaju poreza i kriminal. Točnije, ne njemu, već osobi koja mu je i otac i majka, osobi koja mu je usta brisala poslije jela, našla ženu, skučila ga, prve milijune gurnula u džep, pa opet izvadila po građanskom ugovoru. Trebalo mu za tamburaše sa harmonikom. I tako, razumljiv potez, hvale vrijedan. Nadam se da sudac u Osijeku shvaća koliko je Modrić bitan za Hrvatsku, da tu nema love koja bi opravdala njegov suludi plan, da presudi po pravdi, pravu i zakonu.

U staroj Grčkoj, Ateni, ne ovoj dužničkoj, već onoj besposličarskoj, s robovima i polisima, filozofijom i mitovima, postojao je trg, na kojem su mjesto našli svi tada poznati bogovi. Tako su se prolaznicima cerili Zeus i Hera kao premijeri i predsjednice, ostali bogovi raznih sposobnosti i zvanja. Jedni pale, drugi gase, heroji i kukavice, ljepotani i ružni, osjećajni i hladni, tvrdi i mlohavi…i takvi Grci, preci ovih nikakvih, na tom trgu, ostavili mjesto za bezimenog boga. Ostavili mjesto, mislili oni, za nekog putnika, namjernika, koji se klanja nekom nepoznatom njima, a ipak, ne želeći uvrijediti gosta, ostavili oni tako, zlu ne trebalo.
Kako sam čuo od povjesničara, koji često gostuje na HRT-u, „povijesni dokumenti nisu u klasičnom smislu izvori, jer svatko te dokumente može subjektivno tumačiti“ sklon sam posumnjati da su stari Grci bili tako pametni. I ne spominjem vrijeme, jer bi dio naših povjesničara umah prestalo čitati, ako piše prije ili poslije Krista, predmnijevajući da je takav tekst kontaminiran nekim vidom njima mrskog tradicionalizma. Kao ono sa SOA-om, „nepovratno narušeno povjerenje“. Ipak, takav trg, tolerantan, multikonfesionalan, oslobođen svih predrasuda i ograda, s barem bunarom, ako ne fontanom – Grci imali prije dvije tisuće godina, a Zagreb nema ni danas. Pa dobro Milane, jesu te tako učili? Grci imali trg gdje sve može, i za Hercegovca i za Bošnjaka, i za Slavonca i Dalmatinca, pa i za puno drugih naroda i narodnosti, a ti, oličenje bratstva i jedinstva, nemaš bolju ideju od „Trg Republike Hrvatske“? Znaš li, Miki, da nije svima RH željena? I, što bode u oči, ti kao antifašist, želiš Maršala ukinit? Čini mi se da umjesto trave tučemo malo više bijelog, pa nam se štopa u sinusima.
Što je gore od svega navedenog, na to te sila pritisnula - većina u Skupštini. Možda bi dio penzionera NOB-a i prebolio, ali Hasanbegović? Miki?!
Poznato je da si Titov pionir, uzorni omladinac, dobar drug, Račanov perspektivan kadar…pa kud Maršala da izdaš? Uzdanico partije, zašto…pa nije valjda zbog birača? Poznato je da se zakona držiš k'o pozitivac iz filma o Maršalu: „Trava je zakon“.
Možda nisi zaslužio da se tvoje ime povlači po sudovima zbog referenduma o izbornom zakonu i U ime obitelji. Tako barem misle na Kozari boku. I poznato je da si jedan od političara kojem birači tepaju: „Svi kradu, a ne daju. Milan krade, ali i nama dade.“ Možda si u kutku svoga uma vidi budućnost, pa poželio, vizinarski, neko iz mase viknu “nek se zove trg Milana Bandića“. Zadrhta, oznojen, umoran…i ipak pregrize, trg RH.
Po Slavoniji niču sjemena tvoga rada, ogranci 365. Tako ćeš, za života imati, po nasipu u Gunji „Šetalište Milana Bandića“, u Đakovu „Grijanje Milana Bandića“…Ma od Karepovca do Jankuševca pronositi će se miris tvog truda i rada.
Predlažem stoga, kao ministarstvu graditeljstva što treba savjet oko novog zakona o subvencioniranju stambenih kredita, da trg ne nazovete Trg RH, nego Bezimeni trg. Nek to bude dokaz zajedništva naroda i narodnosti, i zlu ne trebalo, mjesto klanjanja nekog dotepenca, putnika namjernika.
HDZ se boji Dalmatinaca i njihovog hirovitog raspoloženja. Nas može sto puta elementarna nepogoda, pa nikom ništa, a njima izgore zarasli maslinici…ima štete, hvala Bogu nije bilo žrtava, ne poželjeti nikome…a ministar poljoprivrede obećao 20 mil. eura. 0para neće biti više gradonačelnik, sad i nikad više. I zbog hirovite predsjednice. Kako radi svijest o jastvu Hrvata, najbolje govori taj primjer. Što je jadna mislila, kad je rekla da je vojska mogla prije. Javili se egoisti, što ja mislim, pa empatčari, što ja mislim da ona misli, i na kraju paranoici, što ja mislim da ona misli, da ja mislim…a nju boli rođendan, njezin, Mamić priredio…

Pored rijeke, između dvije države bivše Jugoslavije, sjedi predsjednik Vlade, i peca. Pravo pecanje. Štap, plovak, mamci…čak izgleda da zna što radi. Podalje čuvari, sve odreda momci uredno podšišani, k'o od brda odvaljeni. U prikrajku, iza grmlja čuče novinari i slikaju. Rekli bi smo, milenijska fotografija, ali nigdje Šime.
Eto ta slika, to je potez novog kriznog menadžmenta i posebnog savjetnika u Vladi, izvjesnog Mačka. Shvatili su poslodavci premijerovi, da je najveći kritičar Vlade upravo on sam, jer povremeno bubne neku poskočicu, pa se trljaju jedan od drugog u delirijskom klinču.
Taj Mačak nije slučajno savjetnik, ne, ne. Bio je taj savjetovao i Keruma, pa velikog gazdu, i sad kruna karijere, najperspektivnijeg HDZ-ovca, još od Ive Sanadera. O Mačkovim rezultatima nećemo, bitno je da ima povjerenje sivih zona našega pučanstva, izrazito utjecajnog.
Pozvali ga tik pred Dan Republike. Sad, možda su unaprijed znali za presudu i pokojnog Praljka, pa im je trebalo krizno komuniciranje, a vjerojatno je da na preporuku Gazde nitko normalan već desetljećima ne ostaje ravnodušan. Mačak je sve svoje sposobnosti uložio u famoznu sintagmu: „drugostupanjska presuda“. Do sad je uvijek bila pravomoćna, sad drugostupanjska, kao da tih stupnjeva ime unedogled, dok nam štima. I stvarno, malo hodočašće po Bosni, malo onaj gadljivi Čović po Hrvatskoj i udica progutana. Nizali se čestitari, pohvalili Mačka, ali nitko da ga pita, kako je Gazda, jeli zdrav, kako mu reuma…
To pecanje, nije slučajno. Blenuo premijer da je alergičan na ribu. Koju ribu? Pa nije valjda morsku? Dalmatinac, visok, dobar drug, ima kosu, a plikovi ga od ribe…još da se pred novinarima počne gušiti, i eto ti zla.
Smislio Mačak pakleni plan. Nek' premijer peca na rijeci, malo ga poslikaju, a on ribu daruje u pučku kuhinju. I svi sretni. Ako ga novinari pitaju, posti li on uopće, kad ribu ne smije, nabavili papir s Kaptola, preko dobrih veza. Pošteda od posta, glasilo je, jer nam prvi čovjek anemičan, ne daj Bože…
Sve bi bilo dobro, još bi i preko granice poruka bila jasna, kako svoje ne damo, tuđe nećemo, i taman odoše novinari, pokupimo alat i u Brisel…ono plovak potone. Sunce žarko, što sad? Strčalo se osiguranje ovog skupa, zvone telefoni, panika…A Mačak mirno, iz pokretnog ureda, k'o da je predsjednica, savjetnički poruči: Upecaj ribu!
Povuče premijer jednom, drugi put…izvuče zlatnu ribicu.
Srećom pa novinari otišli, pomisli Mačak. Pogleda lijevo, ostao indeks, pogleda desno, ostali iz 7dnevno. Ne smije sad savjetovati pred cijelom Hrvatskom premijera koji zna što radi, kakve želje ribici da veli.
„Pusti me, ispunit ću ti tri želje!“ Siguran u sebe, predsjednik ispali:“Da HDZ bude pobjednik izbora dok sam ja na čelu!“ „Može“ veli ribica, okrećući očima od muke „kad god me upeca HDZ-ovac, ista priča“. „De mi reci ribice, kako ćeš to uspjeti, ako imam toliko frakcija u stranci, više me vole SDP-ovci, nego moji?“ „Eh, premijeru, svi ostali, koji nisu u HDZ-u će do slijedećih izbora odseliti iz Hrvatske“, mudro će ribica. „Volio bi da me Šeks više ne savjetuje…“ „Može, ah, vi iz HDZ-a stalno isto.“
„De mi reci, kako…“počne premijer znatiželjno, želeći ući u dublji dijalog, računajući da, bez obzira na nepomirljive stavove i alergiju na ribe, ipak može, u cilju stabilnosti države, proniknuti zbilju…
„E, stani, koliko brojim…izbori, iseljavanje, Šeks…potrošio si svoje tri želje, sad me lijepo pusti!“ I premijer, misleći da pred novinarskim auditorijem cijele Hrvatske nema smisla zatočiti zlatnu ribicu, pusti ju da otpliva do Londona, možda.
Čupa Mačak kosu, psuje i kune, kako takvi uopće mogu dobiti izbore, kad na glupost ispucaju tri želje. Čuo je on, što nam premijer priča, čak je poslije dobio i transkript, ali ga je po posebnoj odluci Vlade bilo dobro zapečatiti i nikad objaviti.
Eh, da nije onih prokletih Slovenaca. Slušali i oni…tako da očekujete uskoro implementaciju abortivnog sporazuma o granici. Bolje i to nego da se sazna što je premijer zaželio za Božić. Nek Vam je sretan i sretan Nam put u Novoj godini.