Jugo-sfera

Psiholozi uglavnom svijest odraslih ističu kao rezultat djetinjstva i razvoja. Psihijatri još dodaju neku traumu ili muku koju je dijete proživjelo i u njoj traže objašnjenje osobnosti. Pa usporedimo dva prvaka današnjih medija i njihove možebitne traume.
Eto, npr. Ivo dr. Sanader. Čovjek bi rekao izvan serijski političar, poliglot, ljubljeni vođa, autoritet, lik za kojim sline cure svim komunistima, potomcima onih nepismenih revolucionara iz NOB-a…baš taj dr. Ivo – lopov, da ne kažemo džepar, kleptoman. Što bi njemu takvom svemoćnom bio poriv da opustoši državnu blagajnu i pripadajuće joj firme? Odmah su psiholozi i psihijatri u koaliciji smislili ideju, kako je Ivo imao vrlo teško djetinjstvo. Čeznuo je za kockicom čokolade, što i nije tako teško za zamisliti. Kada se domogao pozornice, nikako nije mogao suspregnuti iskonsku potrebu namaknuti što više onoga što mu je u djetinjstvu tako falilo – novac. Žario je i palio, strašio i plašio, urlao i prijetio, ne bi li u skrivenom kutku svoga osobnog trojstva id, ega i superega, zadovoljio svoju djetinju maštariju – da ima sve što poželi.
Ako ovako promotrimo aktualnu sudbinu bivšeg nam premijera, pa tko ne bi s tužnim izrazom lica ganutljivo zavapio – pustite ga na miru, je… lovu, nek je glava na ramenima. Hmmm…
Drugi živopisan lik je ministar Jovanović. Upeli se doktori da i njemu pronađu dijagnozu. Pa što mu je da se skroz svađa sa Crkvom. Zna li on da mu preci i njemu slični nisu pola stoljeća uspjeli tu instituciju zatrti u špajz? Očito je i on zaključio da im je u prošlosti nedostajalo obrazovanja, pa je odlučio završiti pohod kojeg su započeli davno, ali oboružan i doktor. I tako Jovanović udario na temelje Crkve – obrazovanje. Zamislio je nove generacije, kad im već ne može omogućiti nastavna sredstva i pomagala, osposobiti da postanu liberalnog duha. Najbolje je to učiniti besplatno, pod krinkom zdravstvenog odgoja. I upravo u tom grmu leži zec, kako tvrde vrli psihijatri. Vjerojatno je Jovanović stekao kompleks od dvije stvari: Crkve i drkanja. Jednu je pokupio u obitelji, frustriran stalnim neuspjesima komunista u borbi protiv vjernika, a drugu u svojoj sobi moralnim nametnutim stavom da je drkanje grijeh. Odrasli čovjek može pokušati boriti se protiv kompleksa iz mladosti, i upravo se ovdje pokazala dubina traume. Kao i Sanader u društvu lopova, i Jovanović se bolje osjeća u društvu drkavaca i kojekakvih zajednica i udruga kojima treba pomoć od zlostavljača – bilo fizičkih ili psihičkih. Uporno na državnoj razini želi uspostaviti novi moralni poredak gdje drkanje oslobađa, pa bi time i njegova mladenačka bol isčeznula u gomili jednakih mu jedinki u kolektivu. Zaista je ta psihologija majka znanja, kad je već povijest zaboravna i nekorisna.
Još jedna činjenica, pomalo zaboravljena, neki dan zamijećena na HRT-u. Neki stari film, o partizanima, Dvornika i Buzančića sam prepoznao. U korist kompleksa negdašnjih komunista ide rečenica koji izgovara partizan skriven iza drveta. Žali se, jadan, kako puška ne pravi žuljeve, i sav shrvan, osjeća se beskorisnim za revoluciju sa tim svojim nježnim i intelektualnim rukama. Pljune on u svoje ruke, prokune svoje pretke, kud ga nisu rodili kao radnika, seljaka, nekoga tko radi, a ne onoga koji misli…pih, sranje.
Tako i današnji vladajući, nikako da potrefe treba li biti žuljav ili intelektualan. Taman izbace intelektualce iz svojih redova, ono fora postane biti realan sektor. Poslije drugog svjetskog su svi bili realan sektor, a patili su što nemaju ni osnovnu. Pa to se stvarno zove peh.

Kako bivša predsjednica Vlade komentira aferu primanja mita u nekoć njenom resoru branitelja i pripadajućeg (SDP-ovog) pomoćnika?
- „Osjećam se glupo…“ ( ovo treba shvatiti pjesnički )
Kako Darinko Kosor, čovjek bez funkcije, komentira buduću kandidaturu aktualnog ministra zdravlja za zagrebačkog gradonačelnika?
- „Ne može se sjediti na dvije stolice…“ ( misli valjda, ima nas koji bi sjedili bilo gdje)
Kako ministar Jovanović komentira božićnu propovijed kardinala Bozanića?
- „ Bozanić je ukrao Božić…“ ( Jovanović je prešutio da je on jedan od onih koji su ukrali božićnice )
Kako ministar Jakovina komentira prodaju svoje poljoprivredne apoteke?
- „Sad sam iskren…“ ( s 400 tisuća riješio deset puta veći dug, svaka čast )
Kako ministar zdravlja komentira aktualno stanje u zdravstvu?
- „Imamo tim, prvi imamo strategiju…“ ( nakon Nove godine bolnice ostaju bez lijekova, a novca ni za lijek )
Kako ministar graditeljstva komentira legalizaciju nelegalnih objekata i probleme građana s otplatom?
- „Nek plate prvu tisuću, ostalo na rate…“ ( kakav ministar, takva i otplata )
Kako korisnici droga komentiraju legalizaciju korištenja za vlastite potrebe?
- „Nadamo se i poticaju od države…“
Kako eskort dame komentiraju moguću legalizaciju prostitucije?
- „Nadamo se poticaju od države…“
Kako Milanović komentira ponoćku?
- „Bilo je dugo, ali izdržao sam“
Kako Antun Vrdoljak komentira svoj borbeni sektor?
- „HTV je bio i ostao borbeni sektor“
Kako lažni branitelji komentiraju objavu registra branitelja?
- „Konačno je zakon na našoj strani, sad smo čisti“
Kako HŽ komentira uloženih 700 milijuna kuna u prugu Rijeka – Zagreb?
- „Skratili smo putovanje za 15 min“
Kako brodograditelji komentiraju to što ne rade, a primaju plaću?
- „Za to smo se borili i borit ćemo se“
Kako don Grubišić komentira zdravstveni odgoj?
- „Ne mogu ga komentirati oni koji su se obvezali na celibat“
Kako Sanader komentira borbu protiv korupcije?
- „Psi laju, karavane prolaze“
Kako SDP komentira Bernardićevu poslušnost?
- „Mi su SDP-u dajemo priliku mladim ljudima…da lijepe plakate“

Đoni i ja. To bi bila parodija na film Marley i ja, jer bi po Štuliću svome psu dao ime. Samo moj Đoni ni po čemu nije sličan Marleyu. Dok žena i djeca plaču kad gledaju takve filmove, meni se oči rose iz drugih razloga.
Prvo mi je žao što ne poznam čovjeka koji živi od pisane riječi (ali baš samo od toga), pa makar on bio novinar i kolumnist. Smatram to utopijom. Zatim kuća u predgrađu, dva automobila, troje djece i još hiperaktivan pas i to sve od plaće novinara, ma daj…kapitalistička podvala. Još ljudski nastrojen urednik, ma daj...
Dok drugi plaču nad psećom sudbinom, ja očito nisam spreman bdjeti nad sobovskim truplom, već mi žao ljudskih sudbina.
Eto djece u S. Brodu. Bez obzira na stanje u socijalnoj službi, pa i u ministarstvu Milanke pl. Opačić, jasno mi je zašto se takve stvari događaju. Jednostavno nam nije stalo do ljudi, lakše je žaliti životinje. S tim u vezi i novi zakon o sprječavanju zlostavljanja životinja, i nastavnika u školi.
Treba li žaliti vlasnike kafića zbog fiskalizacije? Ne, jer im je PDV snižen za 15%, a skoro nitko nije spustio cijene. Štoviše, žale se da je i deset posto previše. Dodao bih, previše je i kuna, ako nisi naučio poštovati zakon. Smijali smo se Grcima, a kod kuće imamo Graecia Nigra. Jadni odvjetnici, i oni moraju prijaviti promet, to je nečuveno.
Izgleda da ćemo resetirati odnose sa Srbijom. To dugme mogu svojim ključevima, poput onih nuklearnih raketa iz hladnog rata, istodobno okrenuti Nikolić i Josipović. Zlo je što jedan drugom moraju okrenuti leđa, pa ključić u bravicu, e neš ti paradu od toga.
Predsjednik se još jako ljuti na Pupovca, pa nije htio doći na party SNV-a. Došao premijer, pa pokazao koliko poznaje liturgiju. Prvom prilikom na Vladi sjednicu počinje znakom križa i „Gospodin s Vama“, leže mu te takve sudbinske izreke. Gledajući ga, mislim da je angažirao pisara koji bilježi njegove bisere, pa ih poslije želi u miru čitati i diviti se sam sebi, ili ukoričiti…
Odatle problem u komunikaciji Crkve i Vlade. Premijer pomišlja da svoje govore proglasi vjerskom istinom, i to uvijek kad progovori, a Crkva pokušava trgovati brojem vjernika, pa se upinje proglasiti najbrojnijom udrugom. Krivo. Time se otvara prostor manipulacijama, kojekakvim anketama lažnog ishoda i plašenjem uskraćivanjem proračunskih prihoda. To nije dobar put.
Ministar Jovanović želi zabraniti junk food u školama, na primjeru Rijeke. Nije rečeno da su to projekti ministarstva, dakle financirani iz državnog proračuna, a da neke općine i gradovi nemaju ni za plaće teta u vrtiću, kud još za zdravu prehranu, koja je, gle čuda, skuplja od one loše.
Pištolj za start opalio, davno, a naša Vlada sad kreće na čisto. Doduše, jedina je u utrci, pa se nije trebalo prije ni krenuti. Imajući u vidu da je jedina oporba Karamarkov HDZ, komotno mogu odležati još dvije godine.
Hit lokalnih izbora biti će pjevači i starlete. Pet minuta na tv-u, ili bar pola sata na radiju, dovoljno je da budeš kandidat stranke koja ti se sviđa. Samo moraš donijeti snimku emitirane emisije, dokazati da si to ti, uz osobnu iskaznicu, i možeš se kandidirati za gradonačelnika. Ako si glumio u filmu ili sapunici, ne gine predsjednička kampanja. Dobro,treba izvaditi potvrdu o prebivalištu, o ne-kažnjavanju nije nužno (automatski bi se broj kandidata smanjio ispod ukupnog potrebnog broja).
Jakovčić i Milanović smislili kako se riješiti Kajina, on popušio foru. Još se i obvezao da će se prestati baviti politikom ako izgubi. O, to su i čekali. Tako je to kad se dvorska luda poželi sjesti na kraljevu stolicu.
Fred Matić obećao riješiti silovanim ženama neku lovu. Njih oko 3000. Priča se o 600 tisuća kn odmah, u što sumnjam, ili na otplatu, što je vjerojatno. Jako je osjetljivo pitanje, pa se bojim da bilo što reći znači pogriješiti. Samo se nadam da nitko neće promijeniti spol da bi došao do te love.

Trebali su ministar Jovanović, ili predsjednik Josipović, poslati neki poticajni sms našim rukometašima protiv Danske. Čisto da vide koliko vrijede. Kad smo već ispucali joker Gotovina. Možda bi ipak dečki smogli snage pa pobijedili. Ovako ostaje žal, i propuštena prilika.
Mogli bi zapravo izmisliti poticajne sms-ove za svaku priliku, pa ih dilati ljudima u potrebi. Recimo kad ti blokiraju račun ili ti stave kuću na bubanj, pa da porezna šalje prigodni darak. Neka sms bude minimalne cijene, bez pdv-a…ili mora biti uračunat, nisam siguran, ali nema veze, ne zna ni porezna.
Gotovinin utjecaj bi trebao brinuti predsjednika Josipovića. Mislim da bi Gotovina žestoko porazio sve konkurente, samo ako bi se htio kandidirati. Neka dobro procjene treba li predsjedniku smanjiti ili povećati ovlasti, jer su izbori uvijek zlo. Siguran sam da Gotovina ima velike šanse, zna pokoji strani jezik, nije kao onaj birtijaš Mesić.
Hrvatska javnost je pak postala rezistentna na pokušaje podizanja nacionalnog naboja, kao bakterije na antibiotike. Nekoć se uz sport i pivo moglo lijepo proživjeti mjesec, dva bez grubih pitanja i afera, sad sve kraće. Jedva da smo primijetili neku euforiju, odmah je slijedilo otrežnjenje.
A baš to otrežnjenje je i krivo što smo propustili finale. Sad i rukometaši znaju što znači slaviti, kao da prije nisu znali. Bave se stručnjaci analizom taktike, a svakom običnom građaninu je jasan simptom mamurluka. Najbolji nam igrači na turniru, Ćupić i Duvnjak nisu mogli hodati poslije Francuske, a ostatak je disao na škrge. Neobjašnjiv pad u statistici, taktici, snazi, pražnjenje…moš mislit. Ubili se slaveći pobjedu njima ravnu onoj u stoljetnom ratu. Poslije infuzije i kuknjava. Jel ima neka kazna kad pretjeraš u piću, a braniš nacionalne boje?
Prije borbe za broncu, tajnim kanalima sveznajućeg Gobca došlo je do kooptiranog izbornika Goluže vijest da Slovenci traže da im pustimo, a zauzvrat će ratificirati sporazum ulaska u EU. Goluža se povukao u osamu, razmišljao je ko profesor Baltazar…i dosjetio se! Neće pustiti nikome, već će vazda pošteno. Ostalo znate, nemojte kriviti izbornika za posljedice.
Tony Blair je zbog supruge za vrijeme obnašanja mandata britanskog premijera prešao na katoličanstvo. Nije to vijest, kao kad nam neki političar prijeđe iz stranke u drugu, ali opet. Povezan je on s mnoštvom afera, pa su neki i to uzeli za zlo. Naš premijer pak, u nekom euforičnom zanosu, čim napusti državu, postaje misionar. Definitivno je puk'o. Samo što u osnovne škole ne uvede tumačenje misionarskog položaja, a po svijetu širi poruke mira i ljubavi u zajedništvu s Bogom. Očito je Čile na nešto višoj nadmorskoj visini, pa ga opalilo sunce i rijedak zrak.
Pitao sam se što je pobogu taj Račan vidio u njemu. Ono što Račan nije imao, kontroliranu eksplozivnost u raspravi, ima Milanović. Račan je bio neumoran i polagan, strpljiv čekati dok sugovornik ne izgubi volju za životom, a ne raspravom, a Milanović koristi svoje govorničke sposobnosti za direktan boj. Ono preseravanje na svakom aktualcu poniženje je za cijelu oporbu, koja je zaista smiješna. Ne kažem da je premijer nadmoćan, jer ipak samo mlati praznu slamu i skreće s teme, ali su reakcije na odgovor poniženje intelekta.
Sa zdravim razumom graniči i povratak našeg Anteta u politiku. Doduše trajalo je koliko i trka na 100 metara, ali dobro, trudi se. Špekuliraju svi, što je Srb takav, pa izbaci mr. Đ? Eh, možemo se ljutiti kao ljudi, ali ne smijemo kao političari.
Tko još želi na liste za predstojeće izbore, neka se požuri. Eto u Đakovu tamburaš Ivanetić, zamjenik mu nestranački Brlošić(da, da, onaj što je u Poljoprivrednoj komori), u županiji Lac…nisam siguran jel kriterij bila popularnost, nedostatak repova, ili Karamarkova crna bilježnica. Prava poruka osnivačima HDZ-a: nemate što tražiti u vlastitoj stranci. Tja, nije za vjerovati da baš nitko nije sposoban za kandidata, nije valjda da su svi malo umočili…

1. svibanj - Praznik rada je u srijedu. Djeca u jednoj osnovnoj školi su iskoristila mogućnost i poslali upit: Može li se nekako spojit...! Eto nam sad

Bilo bi dobro, u ove vruće dane, potvrditi istraživanjem rečenicu, kako jamačno svaka država bivše Jugoslavije i njezini stanovnici bolje podnose vrućinu od one druge i drugih, te činjenicu da je u svakom slučaju kod nas toplije nego drugdje. Da, tako je to, da se opet ne zapletem u raspravu o mentalitetu.
Dvije riječi su bitne: „domaće“ i „naj…“. Zapanjujuće je koliko stanovnicima ovog kraja znači kad je nešto – domaće. Iako to nije tako. Kakvo će biti maslinovo ulje,ako nije domaće? (makar šverceri preprodaju lošu robu pod ekstra neprc…o)...domaće mlijeko sa domaćih farmi!? Domaća janjetina s Novog Zelanda;domaći puževi; luk, slanina…domaći brodovi, more, ceste (ups, dobro ne zadugo), domaće željeznice, struja, domaći zrak, lopovi…
Kako je tek stanovnik ovih prostora ushićen kad izađe iz banke i usklikne: Zadužio sam se u domaćoj banci!
Drugo je „naj…“obično povezan s onim čiji je duži i načinom kako to utvrditi. Jedni idu idejom da isplaze jezik, a drugi da se naguze. Rezultati, začuđujuće, nisu isti, iako je uzorak ispitanika bio identičan, a svi ispitanici prošli isto ispitivanje. Svi su smatrali da su oni bolji, tumačeći rezultate sebi u korist. Kao kojekakvi izbori, eto. Stanovništvo vapi pjesmu Harija Rončevića parafrazirano za ovu potrebu“Još te osjećam u sebi“.
To mora da je neki gen, uvrnuti, koji je još Hitler među Slavenima utvrdio, povezao sa seksualnošću i potpisao presudu.
Tako mi danas prenosimo to prokletstvo najdomaćeg sranja.
Moglo bi se ići tražiti krivca, ako je već ta genetika u pitanju. Recimo neka modernija DNK analiza, na pristojnom broju stanovnika, na teret HZZO-a, koji bi onda angažirao nekog iz privatnog sektora.
Nećemo tražiti mamu to svom javašluku, jer je već odavno mrtva, pokoj joj duši. Štoviše, nije ni dobro puno čeprkati, jer se za oca prijavilo jako puno kandidata. Ne bi htjeli da ju neko proglasi ženom lakog morala.
U našem slučaju, možda bi mogli nekoliko priznatih otaca podvrgnuti testu očinstva, pa da više znamo čiji smo, dovraga.
Recimo jednog Antu, pa Franju…sve sami očevi od formata. Pa Josipa, Ivicu, pa još jednog Antu…ma naslagali bi mi njih, pokoj joj duši. Da ne spominjemo stranjska imena koji su jamačno brljali po ovom kraju, nema sumnje. Našlo bi se tu švapskih, talijanskih, mađarskih igrača…
Zadnjih par tjedana, a živući je, u trci za najtatu vodi izvjesni Perković, a nije Thomson. Barem ga se djeca nisu odrekla, kako su sa drugim tatama, do sad. Izgleda da tu ima nešto.

Možda se varam, ali čini mi se da raste broj štovatelja lika i djela Josipa Broza. Osim iz državnih firmi, HEP, HŽ i tamošnjih direktora koji idu na sletove u Kumrovec, iako ih dio nije bio ni rođen za Titovog života, sve je više i privatnih aranžmana. Nije valjda, druže Zoki,da je to uvjet za labaviju fiškalizaciju!?
Eto i novine, koje nisu novine, počinju s člancima o maserkama druga Starog. Ništa nas ne zanima više od seksualnog života poluraspadajućeg Broza, s dvije mlade sestre, maserke. Al, ajde, pročitah, ponadao sam se krivo.
U prolazu, listajući, snimim semeljačkog zeta, Pervana. Još bi nekako razumio HGK i sporazume koji su propali ulaskom u EU, ali kud da nam i šaljivdžije plaču za regionom. Nije valjda dotle došlo.
Pokoj joj duši.

chager je napisao/la: › Jel ima neka kazna kad pretjeraš u piću, a braniš nacionalne boje?

Iviću Šoljiću, boga ti tvoga palanačkog, kakva su ti to samošamarajuća pitanja? el ovaj tvoj pijani topik i dalje na životu? pa jeste. jesi li ti, kao bubuljičavi anonimus koji ovdje godinama izlajava najprimitivniji nacionalsocijalizam umotan u otužnu ambiciju da jednoga dana postane kolumnist ss-kerskog Glasa, i dalje na životu? pa jesi. dakle, očigledno -> kazne nema.

...

barem ne na ovom portalu.

Vilenjak je napisao/la (Pogledaj post): › chager je napisao/la: › Jel ima neka kazna kad pretjeraš u piću, a braniš nacionalne boje? Iviću Šoljiću, boga ti tvoga palanačkog, kakva su ti to samošamarajuća pitanja? el ovaj tvoj pijani topik i dalje na životu? pa jeste. jesi li ti, kao bubuljičavi anonimus koji ovdje godinama izlajava najprimitivniji nacionalsocijalizam umotan u otužnu ambiciju da jednoga dana postane kolumnist ss-kerskog Glasa, i dalje na životu? pa jesi. dakle, očigledno -> kazne nema. ... barem ne na ovom portalu.

Poštovani, čast mi je što me uspoređujete s gore imenovanim, ali Vas moram razočarati, mi se čak ne poznamo. Naravno, čitajte i dalje!

Čim se približi Sarajevo film festival, meni se muči. Ne zbog sarajlija ili zbog pita i bureka, već zbog odvratnog osjećaja kako svjetska javnost u liku filmske industrije kompenzira promašaje iz devedesetih. Promašaje tipa Srebrenica. Jednom godišnje dernek sa jet setom i svi bi trebali biti sretni. Malo crvenog tepiha i Angeline, malo glamoura i potpisanih haljina i sve ok…bljak.
Ako se ne varam, postoji nekoliko festivalskih kategorija, nadam se da novinari nisu sami izmislili podjelu na svjetsku kinematografiju i onu iz „regiona“, sve mi to miriše na „nju“.
Massimo slavi 30 godina karijere, u Areni – Pula. Svaka čast njemu i ona dva čelavca, ali me zanima zbog čega Thompson ne smije? Nije to neko sveto tlo, ni lijevih ni desnih, a ako je do povijesti, gladijatori i nisu neka kulturna krema.
Vodiči često spominju prostor tzv. bljuvaonice u Areni. Čini mi se da bi taj prostor posebno trebali osposobiti za današnje vrijeme.
Kad smo već kod povijesti, nikako mi nije jasno kako dokazani manijak i ubojica Dioklecijan može vremenom postati ikonom Splita. Vrijeme liječi sve, možda će u dalekoj budućnosti još neki sumnjivi likovi iz današnjeg doba postati rado viđeni u uličnim predstavama. Možda će se u Trakošćanu, umjesto štitova i mačeva uprizoriti Kosorica i Pahor, kako su oni to već za života zamislili. Ili Sanader bude proglašen spasiteljem kulturnih dobara, posebice slika, pa se u kazalištima bude izvodio komad „Kod Fiolića“. Čudna je ta zaboravnost, pogotovo selektivna.
Zgadila mi se i riječ sloboda. Tako sladunjava riječ, sloboda. Smiješ…što? Sjećam se još kampanje '90-tih. Sloboda. Pih. Nekoliko dana prije obilježavanja Dana pobjede tisak je najavljivao razne prigodne darove za čitateljstvo, ipak je to dan kada su branitelji izborili slobodu. Gledam slike, pa ne mogu vjerovati. Gotovo nitko od tih ljudi nije normalno završio svoj put. Mislim slobodan. Pa kako onda da mi ostali smrtnici živimo tu slobodu? Za što su se ti dečki borili, jer mi nismo slobodni, a u smeću smo. Sumnjam da je itko od njih htio živjeti u smeću.
Sloboda = smeće.
Na misi u Kninu, namjerno nagurani u dvorani, skupili se glavešine. Znoje se, a meni drago. Kad se inače ne znoje od sramote, barem od zagušljivosti i svog vlastitog smrada. Tako ti je to kad se spustiš među puk. Prefrigani popovi žele sagraditi novu crkvu, pa znojem muče političare da im daju lovu, kako bi bar jednom godišnje na toj misi za slobodu uživali u klimatiziranom prostoru. Pa nije valjda problem? Karamarko je obećao, ako pobijedi... Milanović ne vjeruje, a Josipović nije siguran da vjeruje, barem pred zahtjevima protokola oko blagdana. Onda Leko ide, to se zna.
Zapade mi za oko, kako se tetak Šeks pričestio. Nisam baš za bacanje kamenjem po tom olinjalom liscu, ali bi tom svećeniku koji ga je pričestio trebalo barem odrezati prst, ako li ne ruku. Barem bih stao u obranu njegove prve žene Marije, ako ne u ostalih njegovih, što znanih što neznanih, žrtava.
Željeznice, tj. Cargo prodali Rumunjima. Baš u predvečerje ulaska u EU, još kasnije od Perkovićevog zakona. Neki su odahnuli, neki se uplašili, a moje pitanje je zašto prodavati teretni dio, kad se dugoročna strategija EU-a temelji na muss željezničkom prijevozu? Iza Rumunja stoje Francuzi.
Bandić krenuo u predsjedničku kampanju. Ako netko misli da su ove medijske fore, podjela knjiga, pa izvanredni sastanak Holdinga i pročelnika dokaz dobrog izbora za Zagreb, vara se. Bandić želi tući Josipovića. Mislim da bi to na neki uvrnuti način bilo dobro za sve, pogotovo za Zagreb.

Moglo bi se buduće naraštaje ambicioznih političara, napose političarki, puno toga naučiti na primjeru Jadranke Kosor. Zvali bi to Jacin poučak. Ukratko, njen politički put, s dozom privatnog, predstaviti studentima elitnih škola, koje se ionako bolje snalaze od državnih, pa po onoj staroj „učenje na tuđim greškama“ i „ne ponovilo se“. Sigurno ju niti jedno sveučilište neće zvati za predavača, kako je to običaj u stranim zemljama, jer ničim nije zadužila one koji takve angažmane financiraju. Možda i je potpisala nešto za nju korisno, ali ionako toga nije svjesna, pa nema štete. Nju i tetka Šeksa valja uvrstiti u neke možebitne udžbenike za formiranje omladinaca i omladinki. Dokaz su patrijarhalnog društva i odnosa prema ženama, i potvrda teoriji kotrljanja glava. Čini mi se da je oduvijek bolje biti drugi, nego prvi. Prvom uvijek netko radi o glavi.
Može nekom biti žao što Kosorica više nije počasna građanka Vukovara, a Šeks je. Ne mora ta priča ni doživjeti finalizaciju, dovoljno je da Penava pomete pod, i uglavi se u Sabor, to je sasvim dovoljno. Možeš plakat i nabrajati svoje uspjehe, cifre za branitelje od kojih glava boli, puj pik, ne važi. Zaključak neka izvede svatko sam za sebe.
Ispisane su tisuće stranica o Perkoviću, a još uvijek je sve u sferi nagađanja. Kako odjednom politika odluči štititi nacionalni interes? U povijesti mlade države ne možemo naći niti jedan takav primjer, ili možda postoji, ali u medijima nije dovoljno obrađen, u što sumnjam. Redovito smo se svima i svakome naguzili, i vani i unutra, prodali smo i zadnji tračak ponosa, da bi ga tobože pokušali vratiti na jednom (ne)važnom slučaju. Nije to pokušaj podjevičenja naše vanjske politike, već odgovor ukupne političke elite u državi na opasno pitanje funkcioniranja bivše Juge i kasnije nastalih država. Nebrojeno je nelogičnosti koje otkriva slučaj Perković. Jedini razvidan dokaz koji pak pruža je da još uvijek Hrvatska nije ni samostalna, ni suverena, ni slobodna. Nismo ni pedlja napustili Jugoslaviju, već smo i fizički i mentalno i politički ostali dio istog sranja. Za to su zaslužni oni koji su nas virtualno proveli kroz ciklus pljačke i rata samo iz vlastitih pobuda, često samo financijske, a ponekad i osobne prirode, pod krinkom stvaranja Hrvatske. UDB-a i dalje vlada, bez obzira na tobožnje promjene stranaka. Ista je logika u svih. Svaka stranka ponaša se identično KP, kada je na vlasti. Obzirom da postoje samo dvije mogućnosti u Hrvata, SDP ili HDZ, ostalo je nerealna fikcija. Ideja – ista, ljudi – isti…promjena nije moguća. Čak i kada bi se pokušalo pokrenuti treću opciju, i nju bi za svaki slučaj vodili prokušani kadrovi, koji ionako ne vide drugi mogući način funkcioniranja društva od partijskog.
Jedan od ofucanih guratelja takve ideje je bivši predsjednik Mesić. Antifašist, reklo bi se čovjek s pedigreom. Vrlo zanimljive socijalne inteligencije, lako komunicira, otvoren, bez principa, procjenjuje osobu, potom situaciju, kapriciozan, utjecajan zbog melankolije i manjka vizije današnje garniture, kojoj i on pripada, sebe voli smatrati vizionarom…
„Situacija“ u Osijeku je njegovih prstiju djelo. Vrdoljak nije ni pametan ni vješt, da smisli neke poteze koje je, tobože, povukao. Čudno je da lik koji je jedva završio srednju školu postaje ministar gospodarstva, a jedini politički angažman može zahvaliti Bubalu, koji ga je privukao u koaliciju, oduvijek jedinu moguću opciju za Osijek. Man with balls, kako se sam prozvao, slušao je savjete obrvastog Mesića. Čak i Vrkić, kao svima podoban kandidat jest u biti Mesićev kandidat. Čovjek s kojim na Olimpiji nitko nije htio popiti kavu, odjednom postaje gradonačelnik. Nije slučajno, jer ipak je on bio prvi omladinac KPH. I tako u krug…dugovi, drugovi, UDB-aši, SOA, POA…sve na isti mlin. Prividno se mijenja, a nikako da iz korpusa hrvatskog bića izbacimo otrov na kojeg smo ovisni, ali koji će nam doći glave. Dijaliza traje predugo, a nove stanice se multipliciraju brže od galopirajućeg tumora. Uskoro slijedi Milanovićev poučak.

chager je napisao/la: › Čim se približi Sarajevo film festival, meni se muči. Ne zbog sarajlija ili zbog pita i bureka, već zbog odvratnog osjećaja kako svjetska javnost u liku filmske industrije kompenzira promašaje iz devedesetih. Promašaje tipa Srebrenica.

a ne gade ti se hrvatske granate koje su tukle po Sarajevu? ili generalno, cjelokupna hrvatsko-srpska (agresorska) politika u Bosni? politika koja pocinje sredinom 19. stoljeca, i traje do dan danas, samo sto je danas uvijena u tzv. multikulti bullshit (upravo na HR-u idu pozivi gradjanima Bosne i Hercegovine da se izjasnjavaju kao Hrvati). to ne drzis promasajem, "srebrenicki dusebriznice"?

chager je napisao/la: › Moglo bi se buduće naraštaje ambicioznih političara, napose političarki, puno toga naučiti na primjeru Jadranke Kosor. Zvali bi to Jacin poučak. Ukratko, njen politički put, s dozom privatnog, predstaviti studentima elitnih škola, koje se ionako bolje snalaze od državnih, pa po onoj staroj „učenje na tuđim greškama“ i „ne ponovilo se“. Sigurno ju niti jedno sveučilište neće zvati za predavača, kako je to običaj u stranim zemljama, jer ničim nije zadužila one koji takve angažmane financiraju. Možda i je potpisala nešto za nju korisno, ali ionako toga nije svjesna, pa nema štete. Nju i tetka Šeksa valja uvrstiti u neke možebitne udžbenike za formiranje omladinaca i omladinki. Dokaz su patrijarhalnog društva i odnosa prema ženama, i potvrda teoriji kotrljanja glava. Čini mi se da je oduvijek bolje biti drugi, nego prvi. Prvom uvijek netko radi o glavi. Može nekom biti žao što Kosorica više nije počasna građanka Vukovara, a Šeks je. Ne mora ta priča ni doživjeti finalizaciju, dovoljno je da Penava pomete pod, i uglavi se u Sabor, to je sasvim dovoljno. Možeš plakat i nabrajati svoje uspjehe, cifre za branitelje od kojih glava boli, puj pik, ne važi. Zaključak neka izvede svatko sam za sebe.

pa sto cekas?

chager je napisao/la: › I tako u krug…dugovi, drugovi, UDB-aši, SOA, POA,

Soljicevi chageri, itd. itd.

Čekajte samo nove udžbenike iz povijesti. Ta tema će tek razgaliti raspravu tko je tu za koga, iako bi povijest trebala biti iznad svega znanstvena. Ako Nikolić ne bude imao ništa protiv, a ne vidim u čemu bi imao zamjerku, to će, kako bi rekao, baciti novo svijetlo na rat devedesetih. Možemo mi onda „pietirati“ koliko hoćemo. Namjerno pišem ovu izrazito hrvatsku riječ, jer mi je čudno izglasati upotrebu hrvatskog jezika i pisma na Gradskom vijeću, a koristiti riječ koju pola nazočnih ne može prevesti, ili ne razumije što na kraju znači. Ali to je općenito naš problem, ili se tako s nama igraju i žele pokazati kako se narodom lako manipulira. Sve upućuje na to da je narod glup, i da ga treba voditi, jer on ne zna. Čak ne zna ni odabrati vlast. Jadna je politika i mediji koji imaju takvo mišljenje o svom građanstvu.

Netko bi očekivao da će referendum, bilo kakve vrste, naići na kakvu takvu pozitivnu reakciju. Ako zbog ničeg, onda zbog događaja demokracije, koji je u nas rijedak presedan. Navikli smo da politika smatra građane ovcama, glupanima, da zazire od mišljenja građana, osim kad ankete idu u korist partije kojoj pripadaju. Ovaj puta, novinari i mediji svih vrsta, pozivaju politiku da se na sve moguće načine spriječi referendum, o gle čuda, m+ž=brak. Dreče, plaču, kume, pa gdje se skrilo obećanje, da će se zakon o referendumu mijenjati. Očito su mišljenja da neukom i tupavom narodu treba nametnuti tako visok prag, da se slučajno netko ne poželi baviti prikupljanjem potpisa za referendume u budućnosti. Čovjek da ne povjeruje. Još sam dijelom imao vjere u to „slobodno“ novinarstvo. Nakon ove dreke, mogli bi zaključiti da nitko nije na strani normalnog građanina RH, bez obzira na spol, vjeru, naciju ili seksualnu orijentaciju, već su svi za nametanje volje uskog kruga ljudi, bez obzira o pitanjima koja se postavljaju. Kakvo god bilo moje mišljenje o braku, ovdje je referendum neupitan. Čak ne bi ni mijenjao ovakav zakon, jer bi time svakoj samovolji mogao doći kraj s prikupljenih pola milje potpisa. Ako netko misli da je to premalo, neka pokuša skupiti. Po strani priča zašto vladajući nisu, nakon referenduma o EU, mijenjali pravila. Razlog je očit. Nisu mogli napraviti bolje, bilo za sebe, bilo za narod, pa su se nadali da nitko neće stisnuti kvaku. Ne pokreći pitanje koje ti šteti, mislili su. Da jesu, tek bi se tada vidjelo što misle o demokraciji. Ovako sad sila drečavaca vrišti…glupavi narod ne razumije demokraciju. Sve je to neuka stoka…pih.
Ionako će prosvjetitelji brže bolje nazvati roditelje po redu, 1 i 2, a ne mama i tata. Ako bude potrebno, zbog oporavka gospodarstva i stvaranja bolje ulagačke klime, dozvoliti da se kojekakvi egzibicionisti žene i udaju po Hrvatskoj, posvajaju djecu, ne bi li tako dokazali da smo u nečemu bolji od EU. To je istinski kretenizam.
Pupovca držim nebitnim na političkoj sceni. Tako bi i ostalo, da ničim izazvani, vladajući, ne nameću pitanje o ćirilici u svim mjestima s više od trećine Srba, u Vukovaru. Još bolje, to pitanje guraju pod nos Europi, pravdajući se da im nije lako vladati takvim ološem od ljudi, koji ne razumiju demokratske principe uljuđenog svijeta. O tome se, kao, priča, pa se premijer crveni od stida kad napusti RH. Politika bi prije svega trebala imati takta i mudrosti, inače nema smisla. Ne možemo očekivati da ima morala, jer je nespojiv s kompromisom, ali pameti, to da. Ovako nebitni Pupovac polako uči srpski, i sve ga više koristi u javnom nastupu. Prije se baš trudio govoriti čisto hrvatski. Bolje od Ace Stankovića. Pokretanje ovakvih pitanja ponovno daje na važnosti marginalcima, koji će u idućem sazivu Sabora biti prevaga. SDP-u nije trebao SDSS, HDZ-u će sutra trebati. Kad Pupovac opet zatraži privilegije i koristi za sebe i svoje, onda će se sjetiti čime su ga digli iz anonimnosti. Pupovac zbog toga jedini zna na čijoj je strani i čeka da se kao i obično Hrvati posvade. Čudno, ali tema skidanja ćiriličnih natpisa u Vukovaru najviše odgovara Pupovcu. To je također kretenizam.
Novi ekstremni sportovi. Golf po visokoj travi, u dvorištu zatvora i uvoz strane radne snage. Ne govori toliko o disciplini, već o ljudima koji prakticiraju takvo što. Eto lika Radimira. Toliko je iznad problema koji su ga snašli, da vježba golf. Po staroj, onakav si, kako se osjećaš, očito se želi izdići iz hrvatske zbilje i pokazati da je on ipak dio elite, one bivše, sadašnje, buduće. Čak nagovara likove da ga trebaju, te u VŽ, te u Lučkoj upravi. Nema boljih od Ratka. „Na nemačkom to znači Kriger“. Čačić je očito čvrsto odlučio vratiti se, a učitelj trans meditacije dao mu mantru – „Pusi-ć“.
Debeljak je još bolji. Trebao bi se pod hitno zapit s Vrdoljakom, barem dok na račun Brodosplita dobiva od države 40 milijuna mjesečno, za restrukturiranje brodogradnje. Tko kaže da privatnik ne zna bolje od države, zna sigurno. I ponovno glupi i neuki narod, neradnici i alkoholičari. Svima njima treba nametnuti konkurenciju, pa će biti skromniji i bolji. Predsjednik, koji se malko udebljao, ima vremena za Brodosplit, Debeljak nema za presjednika. Opet kretenizam.
Mogli bi tako u nedogled…

Po tko zna koji put gubimo tijesne utakmice na rukometnim prvenstvima. Netko za to krivi igrače, netko lošu sreću, neki opet spominju urotu sudaca…a tek stidljivo i neprimjetno prolazi rukometni Mamić, čovjek koji po Hrvatskoj skuplja plastičnu ambalažu – Gobac.
Miljenik političkih elita, čovjek koji se može pohvaliti da ima brojeve svih bivših i sadašnjih ministara i premijera, čovjek koji je od rukometa napravio privatni biznis i samo zahvaljujući „sitnijoj“ lovi koja se u rukometu vrti, barem od nogometa sitnijoj, ostaje nekako nevidljiv i nedodirljiv.
Upravo taj Gobac godinama pokušava svako prvenstvo učiniti zanimljivijim, a tržište rukometaša kontroliranim. Igraju oni kojima on kaže, a ne igraju oni koji ne slušaju. Dakako da to nije moguće bez poslušnog trenera. Nema boljeg izbora od domoljuba Goluže, koji je kao igrač, ali i kao trener jedino pokazao da voli rukomet i reprezentaciju. Od struke ni „s“. Takvi mediokriteti su uvijek dobrodošli. Što će nam stručnjaci, iskusni treneri, koji ne slijede logiku velikog gazde.
Već su i neki bolji poznavatelji rukometne igre spočitavali inteligenciju još aktualnog izbornika. Nekako im je uspijevalo amortizirati negodovanje javnosti, jer igra ponekad nije bila tako nadmoćna u odnosu na protivnike. Ovo prvenstvo, bez previše ograda, tvrdim da je naša repka bila daleko bolja od ostalih ekipa, a izostanak medalje izravno ide na dušu „pogubljenog“ izbornika. Ako se netko ponadao da će na kormilo doći trenutno najpotentniji trener i bivši igrač kauboja – Pipe, neće, jer dok je Gobac šef, neće Hrvatsku voditi svojeglavi balija. Izgledno je da će Golužu naslijediti pomoćnik i rođo Zovko.
Još se ni od kvalifikacija za svjetsko nogometno prvenstvo nismo pošteno ohladili, Mamić već stvara pretpostavke da dobro proda svoju ergelu. Prvo je prioritet bio da se plasiramo, što je Kovač uspio, sada ostaje žal što to ipak nije uspio Štimac, jer s njim je imao dogovor, a s ovim novim ipak nije stigao ljudski porazgovarati. Ne bih se začudio da se po prvi puta ozljeda trenera ispostavi ključnim hendikepom i razlogom za njegovu prijevremenu mirovinu.
Gledati nogometnu i rukometnu reprezentaciju postalo je neizdrživo. Ne zbog ovih igrica i pijac logike, već zbog najlošijeg sportskog komentatora kojeg je HRT ikad imao – Drage Ćosića. Nekako bi bilo za očekivati da čovjek postaje iskusniji, što je stariji, dok je u njegovom slučaju totalno suprotno. Događalo se da praćenje radijskog i televizijskog prijenosa daje čudan osjećaj da u istom trenutku slika i ton ne idu na isti račun, u slučaju ovog lika, to je postalo pravilo. Opet, po strani domoljublje i osjećaji, koji više nisu u modi od '90-tih, a koje takvi često navode kako bi se opravdali, čovjek bi trebao biti profesionalac, bez obzira na rezultat. Tako, kad čujem njegovo kreveljenje, jednostavno ugasim ton i pratim prijenos onakav kakav je. Dosta mi je pesimizma i prizivanja kraja kada je ljepota sporta baš u toj neizvjesnosti koju Drago Ćosić svojim „baksuz“ izjavama uništava gdje god i kad god stigne.
Izručili Perkovića. Rekao bih, očekivano. Mislim da se ni Nijemci nisu nadali. Svi spekuliraju što će lik reći, što zna. Možda zna puno, ali sam siguran da neće reći ništa. To sad više nisu klikeranja na jednu rupu, već prave igre za velike igrače. O toj temi se više nema što reći, jer se javnošću i medijima manipulira iz centara koji usmjeravaju raspravu. Infrastruktura i financije su im nepresušni, moć nedodirljiva, tako da ih treba pustiti da se sami uruše. Jedino što može istjerati takve lisice iz rupe je lustracija, ali čini mi se da bi se mnogi razočarali u istini, slično kao skupljanje dragon ballsa.

Reindustrijalizacija. To može biti mantra, uz napomenu da ju nije uputno izgovarati pripit. Nekako s nostalgijom promatraju taj pojam, čak jugonostalgijom, one generacije koje su provele dio života u toj „bivšoj“ industriji. Nije mi namjera navoditi razloge za i protiv bivšeg sistema i ondašnje inačice industrijske proizvodnje, ali sam šokiran izjavom ekonomskog analitičara o razlozima nemogućnosti pokretanja reindustrijalizacije. Taj izvjesni Novotny, analitičar (s tim pojmom ću se pozabaviti još) tvrdi da je jasna kao dan činjenica i razlog propasti industrije bivše Juge, pa tako i Hrvatske. Čovjek bi pomislio, pa stani malo, imaš rat, pa onda onu našu privatizaciju, pa Vrkića, Glavaša…kakve veze ima ekonomska teorija i analiza sa već narodski opjevanim lopovlukom. Da ne bi ostao glup, provali Novotny i stručan pojam, kaže fordizam,kaže u stilu Pervanove škole. Eto taj fordizam je zapravo kriv, ili nije kriv(!?), već je doživio svoj vrhunac u prošlom stoljeću, a temelj mu je ideja o velikoj masovnoj proizvodnji, a radna snaga bazira se na količini, ne toliko na stručnosti ili obrazovanosti. Dobro, to je ok. Kaže on dalje, kako je taj način proizvodnje jednostavno propao, nakon vrhunca '70-tih. U nas, propast takve vrste industrijske proizvodnje nastupila je inercijom prema europskom i svjetskom tržištu, pa bez obzira na naše '90-te, nije bilo spasa toj logici i sustavu industrije. Čekaj malo. Mi lovimo ratne profitere, likove koji su u par godina od gradskih klošara postali premijeri, likove koji su od domoljublja napravili biznis i bogatstvo, a ti analitičar kažeš da je to nezaustavljiv proces koji bi se dogodio 'vako i onako. Da ne bi ispao teoretičar, navede i primjer. Radonja Sisak, poslije Herbos, bavio se proizvodnjom i trgovinom sredstava za zaštitu bilja i ostalog, herbicidi, pesticidi…valjda je od Radonje tako logično prekršten. Propala firma. Zbog Forda, koji je u Sisku zaj…šefa i stanicu. Eto taj isti analitičar ne spominje kolika je ukupna vrijednost zaštitnih sredstava iz te branše na našem tržištu – između 70 i 100 milijuna eura. Znači, tržište postoji, čak postoji i vidljiva ruka koja njime upravlja, samo još nedostaje pokoji analitičar koji će proročanski u rikverc pronaći razloge propasti ideje pokojnog Forda. Ne spominje on vidljive trgovce kojima je interes bio uništiti Herbos, da bi tako marža na uvoz postala izdašnija. Ne spominje interes ljudi iz firme, koji onako neobrazovani, a brojni, nisu shvatili da rade u firmi koja više nije moderna, iako rade tržišno potreban proizvod. Ne spominje vizionara, koji je propao u „poljoprivrednoj“ trgovini, pa postao ministar poljoprivrede. Ratni profiteri, ovaj analitičar neka vam bude svjedok na sudu. Vi niste krivi, samo ste sa priklanog junca odrezali but i ostavili ga da krepa, usmrdi se i ucrva u spomen na pokojni fordizam.
Eto tako analitičari vide Hrvatsku. Ajde što od politike nikakve koristi, ali kud od stručnjaka takve analize, koje, usput rečeno, zvuče realno i uvjerljivo.
Analitičari su isto što i kritičari. A poznam jednog filmskog kritičara. Kako je to postao,bolje da ne spominjem. Likovnih kritičara ima svakakvih, pod pretpostavkom da nisu završili školu za to zanimanje. Kažem to zato što poznam i političkog analitičara, koji nije u stanju analizirati svoj kućni budžet, a ne vizionarski analizirati budućnost Hrvatske. Analitičari i kritičari su isto što i meteorolozi. Upinju se, znoje i bilježe, i vazda ih neki k… iznenadi, a da jedino pamtljivo bude njihovo odijevanje (modni kritičari), i poneka narodna izreka čovjeka koji je već odavno trebao prepustiti svoje radno mjesto nekom od 380 000 nezaposlenih.

U tijeku je vrlo zanimljiv postupak odobrenja kredita našoj cestovnoj infrastrukturi. Tijekom godina, ceste, točnije autoceste, su postale hrvatskim krvotokom, pa i toliko povezane i umrežene s državnim proračunom, da bi danas postale opterećenjem koji može dovesti do bankrota države. Kako će tijelo bez krvotoka, reći će HDZ. Ma može, nema problema, kad treba svježe krvi, transfuzijom, koju godinama posuđujemo izvana po visokoj kamati. Ta vampirska ovisnost o krvi (novcu) i kapilarni lopovluk na svim razinama uništio je i najzdravije organe države. U cijelu priču o kreditu, iznosa oko 900 milijuna eura, upliće se i uvjet: moramo dati autoceste u koncesiju! Netko će reći da je to ucjena, ali znaju banke i financijaši što rade. Kad bi dali lovu bez uvjeta, vjerojatno bi u HAC i srodne tvrtke poslije izbora uposlili još brdo direktora i kosača trave, a da bi do isteka grace perioda cijeli iznos jednostavno ispario na razne fimi medije. Ovako uvjetuju da će novcem koji nas spašava od bankrota države, koja, gle čuda jamči, teoretski dobiti najprofitabilnije infrastrukturne građevine u državi – besplatno. Sad nam daju kredit, a koncesionar, povezan s istim bankama, daje koncesijsku naknadu kojeg ovaj kredit pojede u startu. Eto ti ekonomije na hrvatski način. Koliko god mi tupili o izlasku iz krize, kao škorpioni uništavamo i najmanju šansu za spas. Eutanazija gospodarstva je jasan proces, a suverenost, samostalnost i najsmješniji pojam „sloboda“ postaju floskule.
Kad se pregledavaju dokumentarci iz prošlosti i pokušava shvatiti razloge raspada Jugoslavije, najčešće se navodi nepravedna raspodjela uloženog i dobivenog. Tako su Hrvati htjeli raspolagati svojim financijama, jer znaju bolje od ostalih. Jedva dvadeset godina poslije raspada Juge, dolazimo do spoznaje da je mix ideja o slobodi i samostalnosti bila krinka za pljačku svega što vrijedi, u privatne džepove. Tako je san o hrvatskom gospodarstvu, koje nosi bivšu Jugu kriva procjena, poglavito ako po principu spojenih posuda uzmemo u obzir plansko tržište koje više ne egzistira.
Ne čudi stoga povampirena ideja „regije“ ili regiona. Na kraju krajeva, nismo se makli ni milimetra iz tog regiona. Svijet, da ne kažem Europa, koje smo tobože dio, ionako nas gleda u cjelini kao balkance koji poludivlji i pijani psuju njihovu kulturu i civilizacijska dostignuća.
Kao temeljnu ideju svoje druge kandidature baš taj region nameće veliki ljubitelj „kurtze musik“ Ivo Josipović. Obrnuta psihologija. Prvo su nas utjerali, on i njemu slični, u Jugu, pa onda opet on i njemu slični potjerali van, a sad nam nude povratak, među braću. I svaki puta iz tih pretumbacija maleni dio elite postaje sve bogatiji. A ti se rajo j…!
Mogućnost takvog razvoja događanja podupire ista ona Europa, isti oni financijaši. Isti oni koji Ukrajini nude euroatlanske integracije, Mcdonald's, trgovačke lance i demokraciju, poticaje u poljoprivredi i energetsku neovisnost. Nama su ponudili, mi pred bankrotom, svojom krivnjom. Sad oni mašu zastavama, treba samo Todorić da među pukom razvije jednu plavo-žutu, Konzumovu u ukrajinskoj inačici.
Potvrda vrlo turbulentne političke jeseni u regionu dolazi iz Slovenije. Teška kriza rezultirala je čudnim ishodom izbora, na kojima prošli pobjednik/ca nije prešla prag, a pobjedu odnio anonimac tipa ORAH, uz dobar rezultat osuđenog zatvorenika Janše zbog mita i korupcije. Sve to već imamo. Sve će se to preliti i kod nas, samo ne tako radikalno, ipak mi imamo dvije stabilne kriminalne organizacije opasnih namjera: SDP i HDZ.
Presuda po kojoj Ljubljanska banka mora vratiti lovu štedišama je licemjerna. Političari koji znaju da je ista banka imala plasirane kredite u čak većem iznosu od štednje na našem području, lažu ljudima koji su očajni. Niti su banci vraćani krediti, niti su štediše digle novac, a Pusićka polako odlazi u EK, sve šira.
Izjava godine iz usta „stratega“ HNS-a, tzv. ministra Vrdoljaka: „Kad smo preuzeli vlast, 250 000 ljudi nije primalo plaću, a bilo je zaposleno. Danas njih samo 28 000 radi, a ne prima plaću“. Kakav lik, da ne kažem nešto prosto. Neka provjeri koliko je ljudi u međuvremenu završilo na zavodu za zapošljavanje. I takvi sladoledari nas trebaju izvući iz govana? Svašta.
Za kraj, ideja Dačića, Ivice. Sjećate se kredita kojima je Hrvatska kupovala „vele-poslanstva“po svijetu. Sad Srbi predlažu da se kao braća zajedno predstavljamo po svijetu iz zajedničke nekretnine, jer troškovi ove i ovakve diplomacije bivaju preteški. Jasno da Pusićka takvo nešto podupire. Pretpostavljam da će nakon ulaza u takav prostor pred očima osvanuti šalteri, sa službenicima svih bivših republika. Svaku državu po jedan djelatnik, osim Bosanaca, njih mora biti trojica. Šef će se rotirati po nacionalnom ključu svakih šest mjeseci, a sve začinjeno bratstvom i jedinstvom. Mala europska unija. Kao lajt motiv šaltera biti će baklje, koje simboliziraju zajedničku vatru ljubavi naših naroda i narodnosti. Prava inicijativa, nema što.