#34:
Autor:
Sharon
Postano:
26.09.2010. 21:48
Otkad pročitah ovo iz glave mi ne izlazi. Toliko je šokantno.
Zamislite jedan običan dan u životu četrdesetogodišnjakinje, na kraju kojeg sastavi popis za subotnju kupnju i pošalje djecu na spavanje, a ono mlađe poljubi za laku noć - niti ne sluteći kako će im se za nekoliko trenutaka životi zauvijek razoriti i kako je upravo taj poljubac zadnji dodir obiteljske topline koji će pamtiti… Zatim zaspi mirnim snom pokraj – vlastitog ubojice… Više se nikada neće probuditi, umrijet će užasnom smrću kakvu nitko ne zaslužuje – a ništa ne sluti…
Tisuće pitanja, pretpostavki i usporedbi ovih dana o tom slučaju, ali imalo razumnog i prihvatljivog objašnjenja nema. Da je u pitanju bila bolest, infarkt, moždani udar, tsunami, potres ili pad meteora na zgradu – objašnjenje bi bilo makar malo prihvatljivo. Božja volja, koliko god čudna ona ponekad bila. Ali, ovo… Što je ovo? Kako je moguće? Zar je moguće da nije posumnjala da s njim nešto nije u redu? Ako i je – ovakav kraj, vjerojatno, nije bio zamisliv normalnoj osobi. Da je – tu noć ne bi zaspala. Mogla bi se makar braniti…
Prizor koji je luđak ostavio djeci tog jutra ne želim ni zamisliti. Ostaje jedino nada da nisu to vidjeli i da je netko drugi u tu sobu ušao prije njih. Da ih zaštiti makar od te tragedije.
Što se moglo učiniti; je li društvo krivo što ne prepoznaje i ne izolira nasilnike; je li moguće da žena koja se bavila profesijom u kojoj se istražuje toliko toga – nije mogla naslutiti da će on napasti? Tko to zna?!
Što se njega tiče – baš me briga što će s njim biti. Pošto je, nažalost, preživio, društvu će od sad biti jedino problem. Može poslužiti jedino za psihijatrijska istraživanja o tom poremećaju, kako bi se što više saznalo o tome i možda spasio poneki život u budućnosti. Jedino još to opravdalo bi njegovo postojanje na ovom svijetu.
Počivala u miru!
|