#32:
Autor:
Vilenjak
Postano:
05.08.2010. 1:37
Za "nas" ne znam, ali usporedna analiza koju si naveo puno govori o "razlikovnom rjecniku" hrvatstva i srpstva. Dvije primitivne, monoetnicke ideologije iz sredine 19. stoljeca (konacno formirane/oblikovane ratom na koncu 20. stoljeca), vjerskom mrznjom zadojene/podijeljene (u biti, pocivaju na medjusobnom antagonizmu), a kulturno i civilizacijski, da ne govorim sad o aspektu ljudskih i gradjanskih sloboda koje nude -> apsolutno nevrijedne spomena u "velikom enciklopedijskom rjecniku ljudskog roda". Ovdje valja napomenuti i jos jednu, ovaj put statisticku cinjenicu -> bioloski te dvije nacije izumiru. Dakle, i bioloski i kulturoloski, Hrvati i Srbi su proslost, a drze ih na aparatima/infuziji jos samo populisti tipa Glavasa, Djapica ili Kosorke (Nikolica, Kostunice ili Tadica), i tzv. nacionalni akademici, koji alternativu za svoje penzije, van one ethnonacionalne, nemaju. Evo i jedne prigodne fotografije/spomenice, iz istocne Hercegovine:
...
Opet Boris Buden:
Skriveno:
" Nije riječ o zločincima koje treba ili ne treba isporučiti Hagu. U Hrvatskoj se pokazalo zapravo da nacija kao takva to ne želi, nacija kao takva vjeruje da ona može bez poblema živjeti sa vlastitim zločincima, da ti vlastiti zločini nisu za tu naciju nikakav problem. Dobro, ali onda je nacija problem, to je moj odgovor otprilike. Slično nešto je sa Srbima, vi možete živjeti sa Ratkom Mladićem, vi ne date Ratka Mladića, ali problem ste vi, nije Ratko Mladić. U normativnom smislu ta nacija gubi svoje opravdanje, jer me koči. I s kojim me pravom prisiljavati da ja živim u miroljubivoj koegzistenciji sa zločincima, tko ima to pravo, u ime čega. Onog trenutka kad ja kažem - nitko nema to pravo, ja dovodim u pitanje tu fantaziju od nacionalne samobitnosti, suverenosti i svega ostaloga. Ako nacija želi živjeti sa svojim zločincima, ja ne želim živjeti s nacijom i to je otprilike moj odgovor na to pitanje."
...
I malo o samoj naciji, odnosno ideologiji nacionalizma, koju, koliko primjecujem, mnogi mladi forumasi (danas, u 21. stoljecu) uzimaju zdravo za gotovo, kao nesto Bogom (ili drzavom, ili roditeljima, ili skolom) dano. Nesto iz cijih zadanih okvira u svojim razmisljanjima ne zele/ne mogu izaci/mrdnuti. Iz pera pokojnog prof. Milana Kangrge:
Skriveno:
"Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na - sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojatno proizlazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma. [...]
Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca bori u samome sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom manjeg otpora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovome se slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjek nije nešto naprosto dano ili na-rođeno (nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena). Čovjeku to jednostavno - nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora - naprosto jesi, čista priroda!
Kada iz sebe ne možeš - doslovno rečeno - napraviti čovjeka (to se naziva: raditi na samome sebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim djelom, trudom, mukom, "u znoju lica svoga", kao što kaže već Biblija, stvaralaštvom - da bi dakle postao konkretno društveno i prije svega posebno ljudsko biće, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim i manifestiranim sposobnostima i talentima, koji te tako čine individualnošću i osobenošću), onda ti još preostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću općost u smislu generalnosti, za razliku od univerzalnosti. [...]
Kako ne bi "svisnuo od muke u svojoj neoblikovanoj usamljenosti", ti se prikloniš, baš tako: prikloniš se ili prisloniš (da ne padneš u ništavilo) drugima sličnim sebi, koji su takođe ostali to ljudski prazno ništa ili čista (rodovsko-plemenska) - prirodnost. Pa si onda "bar nešto" ... pa se time onda možeš čak i "ponositi", jer ti ništa drugo ne preostaje.
Dakle, kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa.
Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sacinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom.
Mogli bismo dakle kazati: Nacionalist je nezreli čovjek."
|