#243:
Re: Studentski prosvjed u Osijeku! [razvoj događaja]
Autor:
evil monkey
Postano:
29.04.2009. 9:43
evo i 3 teksta potpore studentskom prosvjedu:
---->>> prvi je autor Dean Duda, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Skriveno:
SOLIDARNOST - evo nam i teksta Deana Dude o blokadama!
Nakon Viktora Ivančića, evo još jednoga britkog teksta za naš blog! Profesor Dean Duda s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu poslao nam je, ustupivši nam ujedno i sva prava na tekst, svoje viđenje sad već poprilično rasplamsanog studentskoga blokadnog bunta i rekacija na isti. Tekst, osim na našemu blogu, možete čitati u današnjem izdanju Novoga lista, 27. travnja 2009. Profesore, zahvaljujemo na potpori! Jedan svijet - jedna borba. Ama nego kako drugačije, u zemlji već predugo kontaminiranoj ustajalom atmosferom u kojoj je glavna zabava prebacivanje loptice odgovornosti za nastalu situaciju s jedne beskorisne političke stranke na drugu? Pred oštrom i izuzetno zrelom aktivističkom i verbalnom lekcijom što im ove mlade generacije studenata i studentica svakodnevno dijele i u izjavama za medije i kroz sjajnu organizaciju blokada, političari i mediji u ovoj zemlji nikada nisu bili manji nego sad.
---
Solidarnost
Izgleda da neke osnovne stvari treba neprestano ponavljati. Ni šest brojeva Skripte, ni dokumenti dostupni na blogu, niti sedam jasno i razgovjetno sročenih izjava za medije, nije dovoljno da bi zahtjevi studenata probili barijeru unaprijed zacementiranog nerazumijevanja. Ispada da je u Hrvatskoj obrazovanje doista u dubokoj krizi kad ni oni koji su institucionalno licencirali vlastitu pismenost na nešto zahtjevnijim razinama ne znaju čitati. Na elementarnu zbunjenost što je u reprezentativnim sistemskim glavama izaziva učinak direktne demokracije, plenumskog odlučivanja i depersonalizacije prosvjeda, gotovo da je izlišno trošiti energiju.
U međuvremenu, međutim, množi se legija zaduženih za cipelarenje. HTV se nakon Primorčeva istupa ponaša kao da blokada ne postoji (jer su očevidno instrukcije napokon stigle), a tiskanim medijima paradiraju ugledne inozemne znanstvene karijere čija se retorika sažimlje dubokim uvidima sloganskoga tipa «kavu plaćaju, a znanje ne bi platili» ili «najskuplje je najbolje». Istu razinu smisla, nažalost, zauzimaju i brojna naklapanja o impotenciji, kolateralnim žrtvama, pravu na rad, dostojanstvu, strančarenju ili predstojećem izboru dekana. Zato vrijedi ponavljati.
Duboko je zazorno odricati se društvenih stečevina koje smo svojedobno i sami uživali. Svaki upravljač, čelnik ili pak tzv. dužnosnik koji, nakon što se domogao trona, reducira u javnom polju, osobito kad je obrazovanje posrijedi, prava i slobode što ih je i sam iskusio i od njih profitirao, politički je promašaj. Kako zagovarati plaćanje studija ako se trošilo njegovu besplatnost? Kako se, na primjer, zalagati za jednopredmetnost ako se profitiralo od dvopredmetnog sistema studija koji je svojedobno nakon uspješne dvije godine omogućavao i upis treće studijske grupe?
Drugi problem koji proizlazi iz nerazumijevanja studentskih zahtjeva obuhvaća položaj studenata doktorskog studija koji socijalna i zdravstvena prava ne ostvaruju zahvaljujući studentskom statusu. Sustav zagovara aktivno obrazovanje i tobože doživljava poslijediplomski studij kao očekivani i kvalitetan nastavak, ali svoja socijalna i zdravstvena prava nezaposleni poslijediplomski studenti, ako ih nije nekim projektom zaskočila akademska elita, ne ostvaruju kao studenti, nego kao nezaposleni s burze rada. U tom smislu prosvjed jest, naravno, i njihov prosvjed.
Vijeće FF samo je sebi zavezalo ruke odlučivši da prekid nastave traje do petka, uz sjednicu zakazanu u srijedu, do kada se, paradoksalno, očekuje očitovanje resornog ministra odnosno Vlade RH. Ministar se u međuvremenu očitovao, a Vijeće je ostavilo nastavnike da administrativno lebde u zbunjenosti između prekida nastave do kraja radnog tjedna, blokade i sljedeće sjednice. Nesnalaženje je očevidno u samoj činjenici zapitkivanja ima li u ponedjeljak nastave. Ako je podrška iskrena, onda dvojbe ne bi trebalo biti. Ako je cilj zajednički, štoviše, službeno podržan odlukama središnjega predstavničkog fakultetskog tijela, nedoumice teško da postoje. Alternativni oblici nastave ionako su otvoreni svim nastavnicima FF. Ovdje se, naime, ni oko čega ne pregovara, niti se funkcionira po starom dobrom hrvatskom načelu da tražimo sedam i da smo, zatim, zadovoljni ako dobijemo tri, dakle kompromisa nema.
Stoga vrijedi razmisliti da se sjednica Vijeća održi u D7 uz slobodnu participaciju studenata, mimo delegatskog odnosno zastupničkog modela. Ako nastavnici mogu slobodno participirati u radu plenuma, često larpurlartistički i ne baš odviše smisleno oslobađajući potisnuti glas, zašto se doista do kraja ne bi ispoštovao način studentske borbe (ako smo već suglasni u metodi i ciljevima). Nastavnici moraju kao nastavnici sudjelovati u ostvarenju cilja. Paradoks izigravanja takve pozicije iskusio je rektor: došao je na plenum kao građanin, a otišao kao kurir u smjeru Senata.
Ukratko, zahtjevi studenata jasno su iskazani, artikulirani i politički iznimno pismeni. Adresa kojoj su upućeni jednako tako. Sveučilišni nastavnici uvijek mogu biti tutori, mentori i savjetnici zbog naravi svoga posla. Jesu li odgojitelji preodgojeni ili je preodgoj samo skrivanje, dodvoravanje ili taktičko kupovanje vremena? Solidarnost i respekt. Bez fige u džepu, tutorstva i diplomatske medijacije.
Jedan svijet, jedna borba. Ako nam je imalo stalo.
---->> drugi autor Viktor Ivančić
Skriveno:
POZDRAV ZASTAVI
Zašto hrvatski režim podupire studente koji ga pljuju?
NEVIDLJIVA STRAHOVLADA
Konsenzualna potpora studentima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade.
---
Ako vam je teško pojmiti pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno - zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku.
---
Svi navijaju za studente i stvar već postaje pomalo zastrašujuća. Službena Hrvatska brije u spektaklu koji predvodi vojska solidarnih transvestita. Svi su puni razumijevanja, svi su naknadno mladi i buntovni, svi su spremni nositi parole i izlizane traperice, svi su ogorčeni vladajućom nepravdom za koju se - gle čuda - ne zna tko je generira.
Pošto su zauzeli i blokirali Filozofski fakultet u Zagrebu, a zatim i nekoliko drugih sveučilišta u zemlji - tražeći besplatno školovanje, ustajući protiv komercijalizacije i privatizacije obrazovanja - studente je, nakon početne konfuzije, izrazima otvorene podrške zasula široka paleta "društvenih čimbenika". Najprije su se s njima solidarizirali profesori, potom uprave fakulteta, pa sindikati, opozicijske stranke i javni intelektualci, da bi naposljetku njihove zahtjeve deklarativno prigrlila i struktura koja obnaša političku i duhovnu vlast.
Proglašen je, takoreći, obredni tjedan kolektivne nostalgije za socijalizmom. Predsjednik države Stjepan Mesić kazao je da razumije studente i potpuno ih podupire "kao pripadnik generacije koja je studirala besplatno". Riječki nadbiskup Ivan Devčić, blago zbunjen što su studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta podržali kolege s Filozofskog, naglasio je da se "studentski problemi ne mogu gurati pod tepih", te da bi "nam trebao biti interes da svi mogu studirati". Na koncu, nakon četverodnevnog skrivanja u mišjoj rupi, ukazala se i mišja glava ministra obrazovanja Dragana Primorca s ingenioznom izjavom: "Studenti zahtijevaju besplatno obrazovanje koje mora biti dostupno svima i na taj način samo ponavljaju ono što već pet godina tražimo premijer Sanader i ja"!
Primorac je, dakako, prebacio odgovornost na rukovodstva fakulteta i pozvao se na spasonosnu frazu o "autonomiji sveučilišta". Prodekanu Damiru Borasu poručio je da, ako se već solidarizira sa studentima, najprije vrati školarine koje studenti uplaćuju u fakultetsku blagajnu. Studenti - svjesni toga da je država natjerala fakultete na eksploataciju naraštaja željnog znanja - biranim su mu riječima uzvratili da ne melje gluposti.
Na takve drskosti ministar neće uzvraćati silom. Naprotiv, osviješteni buntovnici - koji su, preuzimajući vlast na fakultetima, "autonomiji sveučilišta" po prvi put oduzeli svojstva gole floskule - odsad uživaju njegovu posebnu skrb. "Ako bilo koji student zbog svojih demokratskih prava da izrazi svoje mišljenje osjeti da ga se na bilo koji način maltretira, pozivam ga da mi se obrati", rekao je, a zatim dignuo obrve i dodao ledenim glasom nositelja crnog pojasa: "Nitko neće maltretirati studente dok sam ja ministar!"
Prizor je u najmanju ruku zavodljiv: nikada tako dobro organiziranog revolta, koji je rezultirao preuzimanjem institucija, i nikada takve epidemije podrške od strane samih institucija i nositelja političke moći. Što nije u redu? Gdje se dogodio nesporazum?
Iz prizemne perspektive sve sluti na pokušaj forsiranja raspleta prema oprobanom scenariju: na najboljem smo putu da problem riješimo tako što ćemo ustvrditi da ga nitko nije prouzročio, a pošto ga nitko nije prouzročio, nitko nije legitimiran da ga otkloni. Ergo - problem će biti najefikasnije riješen tako što se neće otkloniti.
No, u zemlji koja se pod naletom divljeg kapitalizma, političke svemoći i administrativne korupcije socijalno i moralno potpuno slomila, studentske poruke ne govore samo o školarinama, ili čak ponajmanje o njima. Jezovita prijetnja sadržana je u onome neizrečenom i neartikuliranom.
Konsenzualna potpora demonstrantima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, tako može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade. Fikcija koja upravlja životima hrvatskih građana toliko je realna da osjećaju kako im iz dana u dan drobi kosti - ako nemaš para, bit će ti uskraćeno zdravlje, znanje, elementarna sigurnost i život s minimumom dostojanstva.
Naravna stvar, imamo posla s bliskom povezanošću vještine politike i vještine odnosa s javnošću, toliko bliskom da se cjelokupna funkcija politike svodi na odnos s javnošću. Jedan član međunarodne akademske zajednice, Harry Frankfurt, profesor na Sveučilištu Princeton, problem je definirao ovako: "Nepostojanje povezanosti s brigom za istinu - nebriga za stvarno stanje stvari - ono je što smatram suštinskim za kenjanje." Ne treba biti naročito pronicljiv i uočiti prirodnu vezu između Primorčeva "društva znanja" i Frankfurtova "društva sranja". Hrvatski ministar obrazovanja o prvome vatreno propovijeda, a u drugome aktivno participira.
Radi se o onome doživljaju politike kada je svaki javno izrečeni politički stav prije svega akutan - naime prilagođen potrebi trenutka i ničemu drugom - pa se upotrebljava poput papirnate maramice u koju će se vladajuća njuška oseknuti i baciti je u najbližu kantu za smeće.
Navada nije ekskluzivnog tipa i ne konzumiraju je samo članovi izvršne vlasti. Jedan od korifeja je, primjerice, deklarirani ljevičar Josip Kregar, kandidat na izborima za gradonačelnika Zagreba i dekan Pravnog fakulteta. Upravo su na Pravnom fakultetu u rujnu prošle godine zabilježeni prvi prosvjedi zbog školarina, a dekan Kregar tada je izašao pred petstotinjak studenata poručujući im da je "studij investicija poput kupovine nekretnine ili automobila". Ovih dana izrazio je "bezrezervnu podršku studentskim zahtjevima" - zahtjevima da studij ne bude "investicija poput kupovine nekretnine ili automobila" - a ispod glasa zamolio mlade kolege da zauzmu njegov fakultet u trenutku kada on posjeti toalet. Da ne spominjemo tuštu i tmu drugih interesnih udvarača, te preživjelih egomanijaka iz "šezdesetosme" i "sedamdesetprve" sa svojim plačnim sjećanjima na slavnu mladost... Nakon startne zbunjenosti i rane faze studentske samouprave, jedine oštre primjedbe prosvjednicima - uz "puno razumijevanje" njihovih ciljeva - odnosile su se na metodu, koja tobože nije bliska tradiciji i boljim običajima demokracije. Pripadnici političke bagaže koji su se zatekli na straži i brzopotezni novinski komentatori požurili su mladce poučiti demokratskom bontonu i liberalnim standardima, a nije nedostajalo ni usporedbi s "Komunističkom partijom" i zloglasnim revolucionarnim pokretima.
Taj refleks, kao izraz potpunoga neshvaćanja onog što se uistinu zbiva, skoro da ima paradigmatski okus, jer upravo je metoda najzdravija novost koju donosi blokada hrvatskih sveučilišta. Jednim naizgled nedemokratskim činom kao što je zauzimanje obrazovne institucije, studenti su uspjeli razgoliti protudemokratsku narav tzv. demokratskog poretka, izvesti na čistinu sustav koji će svaku glupost, nepravdu ili gadost braniti s pozicije svoga "upisanog" demokratizma. Uostalom, član međunarodne akademske zajednice Jacques Ranciere, profesor na Sveučilištu Paris-VIII, zapazio je da su se "demokratski događaji javili općenito u figuri osporavanja demokracije."
Depersonaliziranim javnim nastupom, organiziranjem studenskoga plenuma koji svakodnevno zasjeda, odbijanjem isticanja delegata ili karizmatičnih vođa, nepristajanjem na pregovaračka natezanja i trgovine, djevojke i mladići s Filozofskog fakulteta demaskirali su laž tzv. predstavničke demokracije koja se, nakon provlačenja kroz stranačke i međustranačke mašine, manifestira kao autoritarni model.
Spomenuti Ranciere, inače, smatra da se "državna moć i moć bogatstva sve više ujedinjuju u jedno jedino učeno upravljanje tokovima novca i naroda", pa stvarna demokracija nije oblik vladanja koji će opsluživati te dvije sile, nego upravo suprotno: "djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima".
U tom je smislu simptomatično da je baš u vrijeme studentske blokade sveučilišta predsjednik Vlade Ivo Sanader otišao u posjet novoj farmi svinja vlasnika koncerna Agrokor Ivice Todorića, što je u novinama predstavljeno kao "susret dvojice najmoćnijih Hrvata". Todorić je tom prilikom naglasio da Hrvatskoj trebaju samo dva velika trgovačka lanca (od kojih on posjeduje jednog, a vjerojatno i drugog), dok je Sanader istaknuo kako je Todorićev genij na poslovnome planu skoro identičan njegovome u sferi politike. Na dodatno pitanje novinara premijer je, dakako, rekao da "bez ostatka podupire zah-tjeve studenata". Svjedoci tvrde da se u tome trenutku začulo zborno skvičanje, jer se službeni posjet bližio kraju, pa su bića u torovima njušila rutinsko klanje.
Možda bi se to moglo postaviti kao zakonomjernost: što bude snažnija službena potpora koju uživaju, studenti će znati da je njihov krik udaljeniji od interesa političkog i društvenog establišmenta. A vrlo je moguće da spektakl solidarnih transvestita uzme maha ako se nezadovoljstvo razlije ulicama, pa tamo nakon 1. maja izmile opljačkani i poniženi radnici ili, naprosto, raspižđeni građani što se ovih dana mobiliziraju preko Facebooka. Vladajuća klasa sigurno će ih podržati u iskazima revolta protiv fantomske sile, nikome vidljive, koja vlada Hrvatskom i pretvara nam svakodnevicu u serijal s prizorima bezdušne eksploatacije i nepravde epskih razmjera. Čak će se i ministar Primorac znati priključiti u pravome trenutku: ni previše rano, ni previše klasno.
Ako vam je teško pojmiti ta pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno - zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku. Takav je cinični manevar moguć samo uz jasnu svijest o postojanju ograde s bodljikavom žicom koja odjeljuje travnjak od tribina. Dobro, ograda možda nema bodljikavu žicu, nego metalne šiljke ili ukrase u obliku glasačkih kutija, ali nije stvar u tome da se ona opiše, nego da se sruši.
---->> treci autor Igor Lasić
Skriveno:
Nakon tekstova Vikora Ivančića i Deana Dude popisu jasne artikulacije problematike besplatnog obrazovanja i zahtjeva studenata pridružujemo i tekst Igora Lasića, koji će izaći sutra u BH Danima i e-novinama. Ovom prilikom zahvaljujemo autoru na dopuštenju da se tekst u potpunosti objavi na blogu prije izlaska u drugim medijima. I naravno, veliko hvala na podršci!
Blokada filozofskog
Prošlog tjedna, petog dana studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izvjesni konceptualni umjetnici poduzeli su intervenciju na onom ispranom spomeniku što se nalazi u fakultetskom dvorištu: tipične realsocijalističke figure koje nijemo slave neke zaboravljene tekovine, sada desecima uzica radijalno pričvršćenih za fasadu ovog visokoškolskog zdanja, vuku samu glomaznu instituciju i sve što uz nju ide... Tanani su konopčići pritom upravo jarkocrvene boje, i preneseno značenje čini se jasnim, naime, studenti su pronašli ideju vodilju. No, artistička svijest Igora Grubića i drugova lucidno je ubrojila najdramatičniji efekt novonastalog herojskog kompleksa, upadljivu delikatnost crvene niti koja samo što ne pukne uslijed zastrašujućeg opterećenja kojem je podvrgnuta.
To je ujedno precizna slika odnosa pomaknutih iz uobičajenog ležišta, otkako su grupe angažiranih studenata počele upadati u predavaonice i larmom prekidati nastavu, sa zahtjevom da se opet svima omogući besplatno javno visokoškolsko obrazovanje, namjesto da godišnje plaćaju od više stotina do više tisuća eura po glavi. Odnosno, smatraju oni, školovanje je već plaćeno iz poreznog sustava, i - kao jedno od temeljnih ljudskih prava, neovisno o imovinskom statusu pojedinca - ono ne smije biti predmetom komercijalizacije, a koja u javnom sektoru, nipošto samo hrvatskom, uzima sve više maha.
I tako sad oni drže fakultet, a svakog dana pridružuju im se drugi zagrebački fakulteti i druga hrvatska sveučilišta, Zadar, Osijek, Rijeka, Split... Već ih je glavnina u Hrvatskoj blokirana, te su dopušteni samo ispiti i konzultacije, no još im se nisu pribrali partneri za socijalni dijalog, niti se na nj itko osjeća pozvanim. Studenti adresiraju odgovornost na ministra prosvjete Dragana Primorca i vladu, a potonji lopticu prebacuju dekanima i rektorima. Dekan Filozofskog fakulteta Miljenko Jurković, međutim, do prekjučer je bio na putu po Brazilu... A sudeći po njegovim staloženim porukama s južne hemisfere - porukama odvažne podrške studentima, doduše - ipak mu ni u jednom trenu nije palo niti na kraj pameti da ranije prekine turu i hitno se izvoli malo vratiti u Zagreb.
Ta ustanova, inače, najveći je fakultet u Hrvatskoj, i jedan od najvećih na kontinentu. Broji oko sedam tisuća studenata, dok ovih dana svake večeri njih oko tisuću okupljenih u najvećoj dvorani, sudjeluje u radu plenuma što jedini ima pravo donositi odluke u ime Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje. Na plenum ustvari smije doći tko god želi, a značajka je takvog tijela da na njemu smije i glasati tko god mu pristupi... To znači da manja grupa puntara ne može uzurpirati volju ostatka, koji bi u tom slučaju samo trebao doći i glasanjem okrenuti stvar. To znači, također, da se pokretači operacije, u nedostatku djelotvornih institucionalnih formi, utječu široj bazi radi stjecanja valjane demokratske legitimacije.
Ako takav oblik demokracije i jest neposrednog tipa, pa mu se oponenti često rugaju kao „primitivnom" i „neotpornom na manipulaciju", dakle, on je i posve depersonaliziran, pa je nemoguće dobiti iskaz nekoga tko bi eventualno bio studentski lider, predstavnik, portparol. Pred novinare istupaju razni pojedinci, no lica se ne ponavljaju, nema medijskih zvijezda. Ovdje potpisani novinar razgovarao je s par njih koji spadaju u samozatajnu jezgru što je inicirala ovu akciju, i uvjerio se da je stav o anonimnosti nepokolebljiv i autentičan: „Želimo spriječiti 'profesionalizaciju', ovdje ne važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu". Sve lijepo piše na internetu - www.slobodnifilozofski.bloger.hr - pa da im ne okljaštrimo iskaz...
Štoviše, profesori koji podržavaju studente, poput Borislava Mikulića ili Mate Kapovića ili Deana Dude, u javnosti se već doživljavaju kao neformalni interpretatori i savjetodavci pobune kontra studija za najbogatije. Istodobno, studenti pred zgradom fakulteta ne skrivaju se od kamera, opušteni su i svejedno disciplinirani, što je stanje kakvo im se do jučer nitko ne bi usudio pripisati.
Drugim riječima, ne opijaju se po krugu faksa, ne razbijaju flaše, ne puše marihuanu unaokolo, nisu euforični ili drski, pak, a jesu razdragani, i predani su cilju, odgovorno i koncentrirano. Znaju da oduzimaju vrijeme prvenstveno sebi, da će ih revolucionarno proljeće koštati produženoga ljetnog studija - ako sve to dotad završi - i da to mnogom profesoru neće biti simpatično, ali čini se da su osvijestili svoju društvenu funkciju daleko iznad hrvatskog prosjeka. A to zasad apsolutno zbunjuje političku elitu.
Prvo je naletio Dragan Primorac, uvježbani prodavač retoričke magle, istim refleksom kojim je lani dočekao srednjoškolce kad su štrajkali zbog kaosa što ga je ministarstvo prouzročilo nepripremljenim uvođenjem tzv. državne mature. Tad im je Primorac rekao, njima koji su demonstrirali protiv njegove politike, da je uz njih. Sad je kazao da podržava studente, a osuđuje uprave fakulteta koji uzimaju školarine; tako na snazi zavodljivoga mladenačkog bunta nastoje profitirati i mnogi drugi, pa studentima za pravo odjednom daju Crkva, sindikati, Predsjednik RH... Ministar nije dometnuo kako su fakulteti ucijenjeni od ministarstva koje im je uskratilo i više budžetskog novca od svote koju su primorani nadoknaditi kroz školarine. Mada ni fakulteti nisu bez krivnje, ali druge vrste od te koju navodi Primorac: njihov problem je neurednost i neprovidnost financijskog poslovanja.
Zatim se izjasnio premijer Ivo Sanader, sarkastično iskazujući respekt prema odavno kompromitiranoj autonomiji sveučilišta, i dodajući da, ako tu ima i političkih zahtjeva, je li, načini političkog organiziranja su valjda svima poznati... To se koncepcijsko, monopolističko zanovijetanje nadovezalo na učestalu tezu koja se vrti u javnom prostoru otkako su počeli studentski prosvjedi: da iza njih stoji „neka politika".
Studentima, hoće se reći, manipulira neka politička stranka, jer taman je predizborno vrijeme, za koji tjedan su lokalni izbori u Hrvatskoj. I uvijek je tako, uvijek je nekakvo predizborno vrijeme, i sve se tumači u tom okviru. Naravno, to nije totalno proizvoljna konstrukcija, jer politički život ovdje i jest organiziran isključivo u tim okvirima, no sve to pokazuje da političari nisu skloni jedino svjesnom pribjegavanju teoriji zavjere, nego umnogome vjeruju u nju... Jednostavno nisu kadri poimati stvari mimo toga, nisu u stanju vjerovati da se nešto političke volje dade artikulirati izvan strogo zadane matrice koja serijski otiskuje demokratske uzorke na društveno tkanje sredine pacificirane pravilima igre neoliberalnog kapitalizma, mjerila svih stvari.
Umjesto da budu zaseban ukras na tom aranžmanu, i da energiju krotko kanaliziraju kroz paradigmatski prihvatljive oblike rada nevladinih udruga i povremenih te jednokratnih prosvjeda, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i drugi njihovi kolege u Hrvatskoj upravo pokazuju kako je moguća suštinska promjena u društveno-političkoj praksi, i kako svi koji uporno traže „neku politiku" iza njihova djelovanja, uopće ne vide konkretnu politiku u samome njihovu djelu. To je politički čin par excellence, međutim, i dok brojni komentatori nalaze kako su njihovi ciljevi mladenački nerealni, hrvatski studenti zapravo su se upustili u aktivno mijenjanje same strukture takozvane realnosti.
Ta je realnost takva da se, pored rečenih svojstava sustava političkog odlučivanja, opća komercijalizacija javnih vrijednosti u hrvatskom visokom školstvu ogleda kroz nametnutu Bolonjsku reformu, bez uvjeta koji bi podnošljivijim učinili strateški udar globaliziranoga privatnog interesa, a pragmatična „Bolonja" s krokodilskim apetitom prema sveučilištarcima to svakako jest. Primorčevoj politikantskoj „viziji" tzv. Društva znanja, ustvari tržišnom projektu afirmacije javno-privatnog partnerstva, ali nauštrb onoga prvog u paru, dakle, protivna volja sad je izražena u jednom od transparenata izvješenih na pročelje Filozofskog faksa: „Znanje nije roba"... Ili barem akademski svijet ne bi smio sasvim povjerovati u to.
Premda su daleko od sebičnog stajališta s blokadom isključivo radi osobnog interesa, studenti su uza sve drugo izloženi cinizmu najutjecajnijih medija i dijela dežurnih kreatora javnog mnijenja, formulacijama poput one da im je „dobar cilj, ali loše metode", lažiranim komparacijama s drugim europskim zemljama, kao i statistikama o uspješnosti studiranja u odnosu na činjenicu (ne)plaćanja studija itd. A svjedočili smo i jednom uzbudljivo glupavom pokušaju diverzije provladinih pulena, s raspačavanjem letka što bi trebao, kao, skrenuti studentsku kritiku s ministra na dekana.
Sada se unezvjereni državni aparat sa svojim medijskim i inim serviserima trsi uspostaviti kontrolu nad zbivanjima, tražeći jatake na sveučilištima, nudeći „pregovore" i „kompromise", nastojeći uvjeriti javnost da su buntovnici zaiskali nemoguću i praktički neprovedivu stvar, kao da bi bilo već i moralno neprihvatljivo prema novom zakonu financirati visoko školstvo po modelu kojim se iz državnog proračuna plaća, recimo, ukupno djelovanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.
Puno je toga protiv studenata, protiv generacije koja bilježi socijalno-motivacijski presedan u okvirima hrvatske studentske tradicije, oskudne tom vrstom nadahnuća. Oni i po unutarnjoj dinamici i organizaciji podsjećaju na Šezdesetosmaški pokret, međutim, što je u Zagrebu gotovo sasvim izostao... No, ako studenti i svi koji su istinski na njihovoj strani, ustrajno zadrže svoju superiornu društvenu svijest, neće se prekinuti ona gore spomenuta nit o kojoj visi toliko progresivnih vrijednosti da je to momentalno, ili dugo već, uostalom, u hrvatskom društvu zaista neusporedivo sa ma čime drugim.
sva tri teksta preuzeta s bloga FFZG - Slobodni Filozofski
|