#20:
Re: Na listi 25 najboljih srednjih škola nema nijedne iz Osijeka
Autor:
chager
Postano:
24.06.2009. 19:48
Ove teme obožavam, sve što imaju veze sa školom. Još kad ubacite pokojeg etabliranog psihologa i sociologa, to je zakon.
Kad povežete lokal-patriotizam s nekakvom normom uspjeha, ili jednostavno roditelje, profesore i djecu, čini se da ste na tragu pokupiti glavnu nagradu koja se besplatno može dobiti u našoj javnosti - govno.
I. Ako krenemo ab ovo, dakle od roditelja, možemo biti sigurni da nismo na pravom putu. Onaj tko ima barem malo iskustva u odgoju, ne samo svoje (to je isuviše subjektivna kategorija - ja sam uvijek najbolji roditelj) već i tuđe djece mislim da će se složiti da je najveći teret, najveća odgovornost, ali i najveća needuciranost, nesposobnost upravo na strani roditelja. Nije pojmljivo što sve roditelji čine da svojoj djeci upropaste život.
1. ako baš moram reći, žalosno je što neki roditelji uopće to jesu, što ih nisu onesposobili za taj stvaralački posao, jer bi za neku djecu bilo bolje da se nisu niti rodili.
2. ako su se već i odlučili tj. roda donijela dijete, moje shvaćanje, to znači odgovornost prema njima. Samo mala slika za usporediti - razlika u ponašanju djeteta rastavljenih i onog iz normalnijeg braka.
3. uvijek treba imati na umu da su djeca strašno jednostavnog razmišljanja, dakle najbolje uče na primjeru, ono što pokažeš, i prva stvar je logika. Svakom pametnom tati i mami ovo je dovoljno, mislim da ne treba objašnjavati.
4. najčešća reakcija modernog roditelja današnjice je prebacivanje odgovornosti sa sebe, na nekog drugog, najčešće onog "koga oni svojim krvavim radom plaćaju, da se brine i da im odgaja djecu". Zanimljivo da postoji strašna razlika između djece imućnijih roditelja, pa onda onih sa sela, pa djece bez jednog roditelja...tako bi mogli unedogled. Najbolji su mi oni koji nikad nemaju vremena za svoje dijete, ali kad ga pozoveš u školu zbog nekog već kriminalnog poteza njegovog potomka, e da vidite oglednog odgoja.
II. Profesori. Gaudeamus igitur. Sačuvaj Bože. Ne znam da li je ikada posao profesora bio manje cijenjen, a da su za to profesori bili toliko krivi. Činjenica je da dobar dio naših prosvjetnih radnika ne osjeća pozitivan vjetar u leđa tijekom karijere. Vrhunac mu se svodi na neplaćeni seminar u županijskom središtu, za koji ponekad mora dugo čekati putne troškove jer nema dovoljno sredstava, ili razredništvo nekog divljeg razreda razmaženih derišta koji u trećem razredu idu na ekskurziju, a tamo žele počiniti kolektivno samoubojstvo alkoholom i glupošću. Plaće nisu nikakve, onima koji ih žele zaista izgledaju visoke, i ne zarađene. Takvima uvijek treba reći da uče, završe školu, pa da se zaposle u školi, neće raditi ni 6.mj u godini, a raditi će s predivnom djecom odgojenom u našem društvu. Tko nebi na to sve pohrlio na fakultet i odlučio učiti, pa barem 4 godine, zar ne? Nema ni nekog nadzora, ni poticaja u radu, do mirovine. Odlaziš bez zdravih živaca,na triput manju mirovinu.
III. Djeca. Pruži prst, otkinuti će ti glavu. Prekrasno je raditi sa djecom, znaju to oni koji rade. Puno je više lijepoga od onog ružnog. U svakom razredu morate biti spremni na barem tri divna djeteta, i na barem tri vrlo loše odgojena. Dakle već odgojena. Možemo se optuživati koliko hoćemo, škola ima utjecaja na formaciju djece, ali vrlo malog postotka, proporcionalno vremenu koje provede u školi podjeljenog na broj učenika u razredu. Kad to sračunate, dobijete utjecaj stare učiteljice na vašeg nasljednika.
IV. Sociolozi, psiholozi i slični. To je ekipa. Imaju teoretska znanja, većina ih je u javnosti mlađih, dakle post komunistički psiholozi, moderni. Sjećam se da su svi htjeli studirati psihologiju nakon rata, Domovinskog. Nije mogao svatko, samo rijetki. Problem počinje kad takvi svoje znanje moraju pokazati u praksi, i to bez nekih istraživanja, ili kad negdje pročitaju, ti su mi najjači. Puno pametnog govore, ne moramo se sa svim složiti, i oni su sljedbenici pojedinih škola. Bitno je pak da su im pacijenti vrlo živi i da ih baš nije briga tko što kaže, tako da slobodno mogu nastaviti sa seciranjem društva, najčešće bez ponude rješenja.
Ovaj naš kraj, svi krajevi u RH, posebni su. Nije istina da je netko gluplji, netko pametniji, ponajprije je to kompetitivnost koje u našem kraju ima vrlo malo. Zato što nema neke perspektive, raširena je letargija, nevjerica, beznađe. S tim u vezi svakodnevno roditelji svojim kukanjem još više uništavaju djecu, mediji, cijela slika je loša. Gdje je perspektiva bolja, tamo su i rezultati bolji, to je i slijepcu jasno.
Sociolozi su svo svoje znanje istresli na prošlim izborima. Jedan je savjetovao iz Zagreba da kampanja jedne stranke na u našem kraju bude negativna, pljuvačka, jer su istraživanja pokazala da su ljudi ovdje "čudniji" od ostatka države. Kad ono šipak, iznenađenje. Politici ovdje nije mjesto, ali opet je jako sociološki simpatično i tako simptomatično. Ljudi su onakvi na kakvom terenu žive, on ih prožima.
Tko pročita, baš je luda, ovo je predugačko.
|