#100: Re: Ateisti, agnostici, vjernici - ljudi Autor: inflameswetrust,
Postano: 11.04.2011. 14:40
21 mi je godina. Vjernik sam po sakramentima, vjerujem u neku višu silu (zvala se ona Bog, Allah, Jahve ili Čudovište od špageta s mesnim okruglicama), ali ne slušam i ne doživljavam propovijedi i savjete klera. U crkvu idem po potrebi, odnosno kada se od mene očekuje da idem (Božić, Uskrs, krštenje ili krizma nekog poznatog). Nemam ništa protiv onih koji iskreno vjeruju i idu u Crkvu. Nemam ništa protiv onih koji ne vjeruju i ne žele biti pripadnici bilo koje religije.
Moja mama je katolikinja, a tata ateist. U manjoj sredini iz koje potičem to je nerijetko nailazilo na osuđivanje (tata ti nije kršten, pa kako može tako?; nije to brak ako nije sklopljen pred svećenikom i sl.). Kao čovjeka me smeta činjenica da me jedan dio ljudi (vjernika katolika) zbog toga smatra manje vrijednim, kao i manje vrijednim jer se ne želim pomoliti prije jela, treninga, ispita ili bilo čega drugoga. Iako, moram priznati da je većini svejedno i iz toga svega ne prave problem. No, takva jedna diskriminacija na temelju vjeroispovjesti je nešto što smatram sramotnim za bilo kojeg čovjeka (jer umjesto pitanja je li čovjek radišan, pristojan, pošten, dobar otac i muž; pita se jedino JE LI KRŠTEN.).
Kao vjernik išao sam i na vjeronauk 8 godina u osnovnoj školi, 4 godine u srednjoj, i po godinu dana pred pričest i krizmu. U osnovnoj školi imao sam sjajnog vjeroučitelja s kojim se moglo razgovarati o svim temama, bilo crkvene ili svjetovne tematike. Njegov pristup bio je takav da smo razgovarali o raznim temama, uspoređivali kršćanstvo s drugim vjerama uz stavljanje u prostorvremenski kontekst, i slično. Konkretno, učio nas je da mislimo svojom glavom, uz to da u svakoj stvari koju radimo nastojimo biti pozitivni i poštovati tuđe mišljenje. -> S druge strane vjeroučitelj u srednjoj školi bio je potpuna suprotnost. Pokušaji razgovora ili rasprave nagrađivali su se negativnim ocjenama, a na drugačije mišljenje od onoga što je govorio odgovarao je omalovažavanjem i zabranjivanjem bilo kakve daljnje diskusije. Slična stvar bila je s časnama na crkvenom vjeronauku. Immali smo program koji smo morali ostvariti (pjevanje, molitva, dolasci na vjeronauk, mise i krunice....). Također, svaki pokušaj razgovora završavao je sa "to nije nešto što bi tebe trebalo zanimati", ili "nećeš se krizmati ako tako nastaviš". Isto tako, zbog dobrog glasa bio sam "zamoljen" da pjevam u crkvenom zboru, uz laganu opasku da u slučaju da odbijem moja krizma dolazi u pitanje.
Moje ogorčenje spram načina djelovanja Crkve je vjerojatno došlo kao posljedica utjecaja onih koji nisu htjeli razgovarati, već su mi prijetili i ušutkavali me. Ne kažem da bih redovito išao u crkvu i molio da su drugačije postupali, ali znam da zbog ovakvog načina mnogi, kao i ja, ne bi.
|